RAMBO AMADEUS ovih se dana našao u fokusu javnosti nakon što je, po vlastitom priznanju, "po dupetu slučajno pljesnuo ili štipnuo, ne sjeća se više" crnogorsku producenticu Lejlu Kašić.

"Dotičnu gospođicu sam, dok smo se približavali kući socijalno ugrožene obitelji, sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po du*etu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je stjerala u ponižavajući položaj", rekao je Rambo u odgovoru na čitavu situaciju.

To nije bio prvi put da Rambo u svojim javnim istupima spominje "hvatanje za dupe". U intervjuu iz 1989. Rambo je za magazin Ćao govorio i o odnosu sa ženama.

"Kad vidim neku dobru ribu, ja odmah pobjesnim: ruke mi same krenu i, jednostavno, više ih ne mogu kontrolirati. Čas jure nečije dupe, čas... užas jedan. Što da ti pričam: to je ljepše od loto 'sedmice'", rekao je tad Rambo i dodao da je on jako "patrijarhalan tip".

"Mene mnogo nervira djevojka koja ide ulicom i - puši. Nadalje: ne dozvoljavam djevojci s kojom se zabavljam da nosi mini suknju - da joj narod ne bi povazdan blejao u koljena", ispričao je.

U suradnji s Yugopapirom donosimo vam dio intervjua.

Lipanj 1989.: Antonije Pušić, alias Rambo Amadeus, prvi put u javnosti pojavio se prije otprilike godinu dana - kada je lansirao svoju prvu ploču O tugo, jesenja. No tad ga nitko nije doživio ozbiljno, bez obzira na potpuno novi vid ekstremnog estradnog pojavljivanja. Tek s pojavom fantastičnog Omladinskog televizijskog kanala Rambo postaje zanimljiviji za šire narodne mase.

Sve što se događa oko njega izaziva različite reakcije: doživljavaju ga i kao budalu i kao genija. Njemu apsolutno možete vjerovati, ali isto tako nećete grdno pogriješiti i ako - sve to oko njega i u vezi s njim - doživite samo kao najobičniju glupost...

Pa tko je onda Antonije Pušić - Rambo Amadeus, zapravo?

- Znaš kako ja vodim krstaški rat protiv nemorala. Kako? Vidiš, to se manifestira na sljedeći način. Kad negativno govoriš o nemoralu, kod mlade generacije izazivaš kontraefekt. A kad se nemoralom baviš do degutantnosti, onda se on ljudima prosto zgadi.

Ja sam ti nešto kao Isus dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća i definitivno sam odlučio žrtvovati svoj dobar ugled ne bih li mlade generacije konačno spasio nemorala. U stanju sam da čak javno općim s kravom ili - ne daj bože - da vršim bludnu radnju s klinkom od 18 godina, samo zato da bi se to ostalima zgadilo i da to oni nikad ne bi uradili...

Ovo se može (jedino) shvatiti kao tvoj hiperekshibicionizam...

- Mislim da je to više ekscentrizam nego ekshibicionizam. Pobrkao si ti tu nešto, dečko, pobrkao. Ekshibicionisti ne posjeduju stid, a ja stida imam: i to onoliko. Uvijek me sramota kad nešto "radim", mislim...

To da ti pričaš o stidu otprilike mi je isto kao kad bi me majka devet Jugovića - bog da joj dušu prosti - uvjeravala da je nevina.

- Ha, dobro ti je ovo... Međutim, koliko god izgledalo čudno, ja stvarno posjedujem stid u sebi. Najviše volim kad mi se pomiješaju stid, seksualni nagon i strah. To je ustvari onaj osjećaj kad si prvi put spavao s ribom i zbog toga je to apsolutno nezaboravno.

Imaš li ti dojam da Sigmund Freud plače za tobom? Sav si opterećen seksom?!

- Moguće... Sasvim moguće. Seksualno sam opterećen iz jednog jedinog razloga... S djevojkom sam, prvi put u životu, spavao tek u devetnaestoj godini - mada sam i do tada to htio iz sve snage, ali je bilo neizvedivo - nijedna me nije htjela! Ne znam zbog čega je bilo tako: što mi fali? Evo, sad imam 26 godina i još uvijek nisam uspio utoliti glad za ženama, mada, mislim, svakodnevno općim. Razumiješ?

Pa da, postao si zvijezda: za sve je kriv Omladinski kanal, ili možda griješim?

- Kad vidim neku dobru ribu, ja odmah pobjesnim: ruke mi same krenu i, jednostavno, više ih ne mogu kontrolirati. Čas jure nečije dupe, čas... užas jedan. Što da ti pričam: to je ljepše od loto "sedmice"... Naravno, čim doživiš takve stvari, odmah se uobraziš ovako kao ja, postaneš fukara i ne plaćaš piće po kafanama i - na mnogim drugim mjestima prolaziš bez love.

Cijenim, ti jako dobro manipuliraš...

- Kad sam ja bio mali, jako sam volio manipulirati sve dok me mama nije uhvatila. Uh, što me je tad bilo sram, stid i što sve još ne. Onda sam prestao na određeno vrijeme: poslije sam isto to radio, ali kad sam se odvojio od roditelja, isto jako dugo. Uostalom, svaki put - kad sam bez žene duže od dva dana - ja redovno manipuliram. Mislim...

Kad sam spomenuo manipulaciju - a ti me prekinuo da bi mi ispričao sve ove "gadosti" - mislio sam na ljude koji te slušaju i gledaju. I imao sam još jednu primjedbu, a to je da je Laibach neusporedivo naivniji od tebe, bar u tom pogledu.

- Manipulacija mora postojati. Mora postojati neka opscena iluzija. Jedan Bruce Springsteen je obično tele. Uostalom, kao i mnogi drugi, ali postoji oko njega iluzija da je on nešto - treće. Zbog toga ga djevojčice vole i glade međunožje kod kuće svaki dan pored njegovih slika.

A što se Laibacha tiče - ma pusti, to su obični tezgaroši. Oni su prije svega četiri izuzetno nježna bića. Ja čak vjerujem da su homoseksualci. Drugo, muzika im je tako blijeda da je Arsen Dedić za njih potpuni hardcore.

Leži ti politika, a, ložiš se... 

- Jedina osobina koja mi apsolutno fali da budem vrstan političar jest da budem još i "malo" pokvaren.

Misliš da nisi dovoljno?

- Nisam uopće. Izuzetno sam patrijarhalan tip, pošten i evidentnog starinskog kova. Međutim, ipak treba biti fukara da bi se čovjek bavio politikom. Najveće fukare su, izvjesno, omladinski političari...

Daj, života ti, malo mi pojasni tvoju patrijarhalnost?

- Recimo: mene mnogo nervira djevojka koja ide ulicom i - puši. Nadalje: ne dozvoljavam djevojci s kojom se zabavljam da nosi mini suknju - da joj narod ne bi povazdan blejao u koljena. 

Razgovarao: Nebojša Radosavljević (odlomak iz intervjua za Ćao, 1989.)