JOŠ JEDNA Dora, još jedna prilika za seriju događaja koje smo medijski već napumpali ili ćemo tek napumpati do statusa skandala.

I dok ove godine nitko ne proziva organizaciju da je lažirala glasove ili pogodovala pobjedi ovog ili onog izvođača, imamo snebivanja nad kvalitetom produkcije samog showa koji je, budimo iskreni, izgledao bolje nego prošlih godina, ali je imao i nevjerojatno puno tehničkih propusta. Nekima je zasmetalo i to što je pobjednik bio rezerva, što znači da žiri nema pojma (što svi ponavljaju već godinama). Neki su se iščuđavali i nad zvukom koji je, budimo realni, bio podjednako loš kao i proteklih godina, a i ovog je puta "nekim čudom" pogađao samo manje iskusne i/ili vokalno slabe izvođače. 

I za kraj, tu je i "veliki" skandal Dore 2024. - u Švedsku šaljemo "demonizam". Šala, "demonizam" je nešto što brine isključivo Dejana Lovrena i možda vašu pobožnu baku iz pripizdine, ali nikog više. 

Ne, skandal je u "dvostrukom plagijatu" koji šaljemo u Švedsku.

>>Krenule optužbe: "Hrvatska uvijek mora kopirati, Lasagna je kao Käärijä s Wisha"

>>Baby Lasagna se oglasio o optužbama za plagijat

Rim Tim Plagi Dim

Da, Hrvatska u Švedsku šalje pjesmu o kojoj se, otkako se pojavila, između ostalog piše i u kontekstu dviju pjesama koje neodoljivo podsjećaju na ovogodišnju predstavnicu Hrvatske, a pobjeda je ovu raspravu ponovno učinila aktualnom. 

Pa da vidimo u čemu je stvarno problem. 

Prva pjesma je Espectro DJ-a Adriana De La Vege, a druga je Party in My Head industrial projekta Pain, iza kojeg stoji švedski glazbenik Peter Tägtgren, poznat po suradnji s frontmenom Rammsteina Tillom Lindemannom, koje Baby Lasagna i ističe kao jedan od uzora. 

E sad, prvi dio priče prilično je lako riješiti jer radi se o sampleu koji je uzet sa Splicea, stranice s koje producenti diljem svijeta skidaju sampleove, i ti sampleovi, ako uredno plaćate pretplatu, postaju vaši. Točnije, postaju sampleovi Baby Lasagne, Adriana De La Vege, još barem stotinjak likova koji su isti sample već uzeli, a ako na isti sample pjesmu sutra snimite i vi, bit će to i vaš sample. 

Je li tužno da stvari tako funkcioniraju? Možda. U svakom slučaju, ovaj pristup govori ponešto o kreativnosti u stvaranju glazbe, ali u obzir treba uzeti još nešto. Adrian De La Vega isti je sample sa Splicea uzeo prije tri godine i u tom periodu od samplea napravio pjesmu za koju ne biste ni čuli da Baby Lasagna s istim sampleom ne ide na Eurosong. 

Drugim riječima, svi imate pristup istom katalogu zvukova i fraza, a što ćete od toga napraviti ovisi isključivo o vama. Iako nije u potpunosti isto i možda nije najsretnija usporedba, svi također imamo pristup akustičnoj gitari ili klaviru. Isti broj žica, isti broj tipaka, a na vama je hoćete li od toga napraviti hit ili apsolutno ništa.   

Daleko sretnija usporedba je ona s hip-hopom. Naime, hip-hop producenti desetljećima uzimaju sampleove više ili manje poznatih pjesama koje na bezbroj načina režu, lupiraju, modificiraju i pretvaraju u nešto svoje. Neki su ih koristili kao Puff Daddy i jednostavno uzeli veliki hit kako bi napravili daleko manji hit, ali i dalje dovoljno velik hit koji donosi novac. Neki su pak sampleove koristili inovativno poput J Dille i pritom stvorili jedinstven i utjecajan zvuk. 

Primjera je bezbroj. Pjesma The Edge Davida McCalluma bila je svima dostupna od 1967., ali tek je Dr. Dre 1999. od jednog njezinog dijela napravio hit The Next Episode. 

Nadalje, jedan od najpoznatijih hitova Gorillaza je preset koji je s vrlo malo promjena uzet s prastarog sintesajzera Suzuki Omnichord. Svi su imali pristup tom presetu od 1981., ali tek je Damon Albarn od toga napravio Clint Eastwood koji je dosegao dvostruko platinastu tiražu, NME ga je svrstao na listu 500 najboljih pjesama svih vremena, a spot za pjesmu pokupio hrpu nagrada. 

Kopanje po starim albumima kako biste iskopali nešto što nitko nije je priča za sebe i zaslužuje poseban tekst. Međutim, kao i sa svim ostalim, internet je sve to pojednostavio i učinio dostupnim svima, a uz Splice postoji još tisuću sličnih lokacija i sve vam pomažu u pokušajima da snimite hit. Nažalost, svi znaju što i vi i događalo se, događa se i događat će se još hrpa sličnih situacija jer ako svi kupuju s istih izvora, ovakve situacije su neizbježne. 

Dakle, da ponovimo, Lasagna ima pjesmu koja je druga na kladionicama, De La Vega ima taj jedan video s 13 tisuća pregleda. Je li De La Vega bio prvi, apsolutno, ali nije ništa više niti manje originalan i tu dolazimo i do starog pravila da nije bitno tko je nešto napravio prvi, nego tko je napravio bolje. A ako Eurosong nema ili ne uvede strogo pravilo koje onemogućuje korištenje sampleova sa Splicea i sličnih stranica, nemamo o čemu pričati. 

Je li plagijat, a ako jest, kome je do toga stalo?

Sličnost s Painom je drugi par rukavica, jer refren Party in my Head zaista zvuči slično. Besmisleno je nabrijano ulaziti u to je li nešto plagijat ili nije jer ne samo da niste autor originala niti sudski vještak koji od toga imaju direktne koristi već i zato što nitko ne voli ljude koji s previše žara ukazuju na to da je nešto plagijat. To je posebna sorta ljudi i u sličnoj su kategoriji s "gramatičkim nacistima" i onima koji govore stvari kao što su "nije Tina TARNER nego Tina T'rner". Ukratko, ljudi koje želite udariti.

No, ne morate biti stručnjak da biste zaključili da su ova dva refrena slična. Vrlo slična. Slična kao fraza iz Ice, Ice Baby Vanille Icea i Under Pressure Queena i Davida Bowieja. Jednostavno ih čujete i jasno vam je. I može Marko Purišić govoriti što hoće, ali to neće promijeniti mišljenje onih koji ovakve stvari zamjeraju.

Kod dijela publike postoji averzija prema pjesmama koje zvuče slično i nikada nećete promijeniti njihovo mišljenje bez obzira koliko puta ponovite "ali svi kradu sve". Osim toga, korištenjem fraza sa Splicea dajete ljudima do znanja da ste u kategoriji glazbenika koji se ne opterećuju time je li nešto posuđeno ili nije. 

Ipak, u jednom se trenutku trebate zapitati što ćemo s tom informacijom. Osim ako Peter Tägtgren ili njegova izdavačka kuća direktno i sudski ne nasrnu na autore pjesme Baby Lasagne, u najboljem slučaju imate simpatičnu glazbenu triviju. Nešto o čemu ćete napisati dobar status ili pak možete otvoriti vlastiti kanal kao Jarred Jermaine i objavljivati videe u kojima sljedbenicima obznanjujete da jedna pjesma zvuči kao druga pjesma. 

Je li plagiranje problem? Apsolutno. No, daleko je veće pitanje kome je problem.  

Dori nije, jer da jest, diskvalificirali bi ga još prije mjesec dana kada se pojavio prvi video u kojem uspoređuju tri pjesme. Eurosongu još uvijek nije. Publici definitivno nije, jer da jest, mnogi svjetski hitmejkeri ne bi imali karijere. Možemo sa sigurnošću reći da bi optužbe za plagiranje u teoriji problem predstavljale autorima originala ili još izvjesnije, njihovim izdavačima, ali oni se još uvijek nisu oglasili. 

Ali ako vam je tako lakše, možete učiniti da vama bude problem pa bojkotirajte ovogodišnji Eurosong jer vam je Baby Lasagna duboko povrijedio vjeru u originalnost kakvu ste inače navikli viđati na Dori i Eurosongu. 

A ako vam nije stalo i pitate se "što si se toliko raspisao kao da je nekog briga", ujedinite se u suosjećanju s najvećom žrtvom ovogodišnje Dore - Sašom Lozarom. Čovjek se prijavio na Doru i na leđa si natovario samo čemer i depresiju. Neki kažu da je Dora odskočna daska, ali Lozar se odrazio i uskočio u rijeku tuge. Osim što je završio na posljednjem mjestu natjecanja za donja mjesta Eurosonga, cijela ga država razvlači po internetu, a na kraju je na sebe navukao i bijes fanova Severine. On je vjerojatno jedini čovjek koji sve ovo čita i razmišlja: "Plagijat? Da me bar zbog toga razvlače."