FILM Čovjek koji nije mogao šutjeti u ovoj fazi već je odradio više-manje sve što od nekog hrvatskog filma možete očekivati jer sama nominacija Akademije i već osvojene, mahom prestižne nagrade pokazuju da je ovaj hrvatski kratki film prepoznat.

Međutim, što uopće znači nominacija za Oscara u kategoriji najboljeg kratkog filma mimo priznanja za autore i Hrvatsku, koju, objektivno gledajući, veseli i kad dozna da je Eric Bana imao hrvatskog pradjeda? 

Što predstavlja Oscar?

Hrvatski film, unatoč bogatoj povijesti i brojnim umjetničkim dostignućima, rijetko je dobivao priliku da zablista na najvećoj svjetskoj filmskoj pozornici – dodjeli Oscara. 

Bi li pobjeda značila afirmaciju hrvatske kinematografije na globalnoj sceni? 

Hoće li pokrenuti rasprave o ulozi umjetnosti u suvremenom društvu?

Hrvatska kinematografija ima dugu i bogatu povijest, ali unatoč brojnim festivalskim nagradama i međunarodnom priznanju, hrvatski film rijetko je uspijevao probiti se na najveće svjetske festivale, a kamoli biti nominiran za Oscara. Točnije, od 1992. nismo imali nominaciju, a prije toga imali smo "posredne oskarovce", kao što je Vukotićev Surogat, koji je Oscara dobio za vrijeme SFRJ-a, i Branko Lustig, koji ima dva Oscara za Gladijatora i Schindlerovu listu.   

Nominacija Čovjeka koji nije mogao šutjeti je povijesni trenutak u kojem hrvatski film ne samo da ulazi u svjetski filmski kanon već postaje njegov dio. Oscar je najprestižnija filmska nagrada na svijetu, a nominacija je donijela Hrvatskoj stvarnu, ali vrlo prolaznu medijsku pažnju i afirmaciju.

U tom slučaju jedino je pitanje kako će oni koji to trebaju učiniti iskoristiti tu pozornost i pretvoriti je u nove koprodukcije, veći interes za hrvatske autore i daljnji razvoj filmske industrije u zemlji. 

Univerzalna poruka

Čovjek koji nije mogao šutjeti ima i snažnu društvenu poruku, koju su strani kritičari odlično prepoznali jer unatoč vrlo specifičnoj priči na kojoj je utemeljen, poruka filma je univerzalna. Tema moralne odgovornosti i hrabrosti suočavanja s istinom reflektira univerzalne vrijednosti, koje su relevantne u svakom društvu, ali posebno u onima koja su prošla kroz ratove, diktature i društvene promjene. To također komunicira s Trumpu tradicionalno nenaklonjenim glasačima.   

U hrvatskom kontekstu, gdje su ratovi 90-ih i njihova naslijeđa još uvijek osjetljiva tema, ovaj film može poslužiti kao katalizator za daljnje razgovore o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iako, to nije rasprava koja će nam posebno nedostajati ako nekim čudom izostane. 

Daleko zanimljivija rasprava mogla bi biti vezana za ono što činimo i koliko ulažemo u hrvatsku filmsku industriju. Kao što je to bio slučaj s drugim zemljama čiji su autori bili nominirani za Oscare (poput Poljske ili Mađarske), Hrvatska bi mogla postati atraktivnija destinacija za međunarodne koprodukcije i filmske projekte. To bi donijelo nove radne prilike, razvilo infrastrukturu i osnažilo lokalne filmske stručnjake. 

Često se govori i o ekonomskom učinku na Hrvatsku. Točnije, priča se o tome koliko bi globalna medijska pažnja povećala interes za hrvatsku kulturu, povijest i turizam. Međutim, pitanje je koliko bi Oscar za kratki film uopće mogao biti turistički atraktivan. To više što ovo nije film koji vas poziva da hitno posjetite ova područja i vlakom proputujete zemlju. Ipak, snimanje neke nove serije poput Game of Thronesa ili jednog od filmova i serija iz franšize Star Wars, definitivno bi utjecalo na turizam.  

Ono čemu bi svakako moglo pomoći je hrvatski kulturni identitet, koji je često nedovoljno prepoznat. 

Što je najbitnije?

Slijepčevićev film može poslužiti i kao most između lokalnog i globalnog, između prošlosti i sadašnjosti. Svojom univerzalnom pričom film može predstaviti Hrvatsku kao zemlju koja nije zatvorena u svoju povijest, već aktivno sudjeluje u globalnim razgovorima o važnim društvenim i humanističkim temama.  

Sama nominacija šalje i poruku mladim redateljima, scenaristima i glumcima koji su vidjeli da je moguće stvarati filmove koji ne samo da osvajaju publiku u Hrvatskoj već i na globalnoj razini. I pritom se radi o filmu koji naglasak stavlja na snagu priče, a ne na budžet, efekte ili ono što tradicionalno nije obilježje domaćih filmova. 

To bi potaknulo mlade umjetnike da istražuju vlastite priče, da se bore za svoje ideje i da vjeruju u snagu kinematografije kao medija za promjenu.  

Ipak, to je ono što od umjetnosti i očekujemo. Pobjeda bi svakako donijela težinu filmu, autorima i državama iz kojih filmovi dolaze, ali Slijepčević je to lijepo sažeo u objavi prije dodjele: "Za nekoliko sati znat će se konačno da li smo dobili tog Oscara. Krivo je reći 'da li smo ga osvojili' jer filmske nagrade se ne osvajaju. Film nije sport, mi ne skačemo dalje od drugih, ne pogađamo više puta koš od drugih, ne udaramo se šakama... Nijedna nagrada ne može povećati emotivno iskustvo koje vam neki film pruža niti umanjiti snagu filmova koji tu nagradu ne dobiju. Zato, što god bilo, samo opušteno i uživajte noćas!"