NEMOJTE samo reći da ste bili iznenađeni kad ste čuli da je pred stečajem Pauk, posljednja zagrebačka videoteka. Zapravo, ja i jesam, ali u sasvim drugom smislu: mislio sam da je taj ostatak prošlosti davno stavio ključ u bravu. A i malo sam se postidio, živio sam nekoć na 200 metara od Pauka (ako i toliko), prolazio svakog dana tuda – i nijednom nisam svratio.

>>Bili smo u posljednjoj videoteci u Zagrebu koja je pred stečajem, ovako sada izgleda

Posljednja kino predstava

Ne krijem da me malo uhvatila i nostalgija. Sjećate se Bogdanovicheve Posljednje kino predstave?

E, ta vrsta nostalgije.

Prije četrdesetak godina mislili smo da je ovaj filmski klasik proročanski najavio kraj kino dvorana. Jer je došlo vrijeme videoteka, posuđivanja filmova po želji, gledanja po kućama u terminima kad nama paše, i to u šlapama i pidžami, ako nam se hoće. Pa stanemo kad želimo, vrtimo VHS kazetu unatrag, gledamo film triput zaredom, mogućnosti su bile beskonačne.

Kome se uopće više išlo u kino? Dvorane su se stvarno počele zatvarati, samo se sjetite koja su sve kina po Zagrebu (ili u vašem mjestu) nestala bez traga u tom vihoru prije 30-40 godina. A videoteke su se posvuda otvarale. Jedna je čak bila i u mojoj tadašnjoj zgradi, vodio ju je mladi susjed s mezanina, lako je bilo s njime dogovoriti bilo kakav aranžman.

Pa još kad se pojavio DVD, činilo se da će videoteke ubiti i kina i televiziju.

Pornići za sve?

Negdje u to vrijeme preselio sam se u zagorsko selo, koje je u jednom razdoblju imalo dvije videoteke. Sveukupno je okolo živjelo tek par tisuća ljudi, ali je dvoje trgovaca na malo u iznajmljivanju DVD-a vidjelo svoj ekonomski interes. 

Jedan od njih je bio shvatio i duh vremena, pa je videoteka imala dva dijela: u jednome su bili popularni filmovi, neki prohujali hitovi (koje uvijek neki vole pogledati) i dosta filmića B produkcije, akcija i komedija; a u zasebnoj prostoriji imali ste bogatu kolekciju pornića. Trebali ste vidjeti moju facu kad sam tamo zašao, misleći da tamo ima "običnih" filmova i da ću valjda naći nešto i za sebe. 

Kad me pitaju jesu li se pornići mogli iznajmiti bez dobnog ograničenja, iskreno kažem da nemam pojma. Ja sam iz one generacije koja je morala imati barem 16 godina da bi u kinu odgledala Grčke smokvice ili Emmanuelle, koje teško da bi itko danas nazvao pornografijom. Neki drugi klinci odrastali su uz porniće iz videoteke, ja sam već tada bio dobrano punoljetan (i ne baš zainteresiran, iskreno rečeno).

A što da gledam?

Osjećam se pomalo licemjerno što ovoliko pišem o videotekama kad sam ja u njih zalazio jako rijetko. Nevolja je u mom filmskom ukusu, u mojoj nezainteresiranosti za barem 95% holivudske produkcije. Znao bih ući u videoteku i pola sata prebirati po policama pokušavajući naći bilo što koliko-toliko meni zanimljivo.

Da znate da sam nekada uzeo film samo reda radi i onda sebe mučio pokušajima gledanja. Ipak, neću lagati, filmovi kao Erin Brockovich, Good Will Hunting i Dangerous Minds bili su stvarno vrijedni gledanja. 

Posebna mi je golgota bila tražiti filmove za gledanje tijekom noćne smjene dok sam tijekom studija u Engleskoj usput šljakao kao zaštitar. Na kraju sam to jednostavno prepustio svojim kolegama, mahom bivšim policajcima i zatvorskim čuvarima, koji bi ipak odabrali nešto gledljivo (u sjećanju mi Civil Action s Travoltom). U gluho doba noći nije loše da neke slike i zvukovi razbiju monotoniju.

Trebalo je naći i nešto prigodno za moje učenike na satima etike. Kućna pravila, Sve o mojoj majci, Mulholland Drive i slični filmovi bili su više od puke ilustracije za teme predavanja.

Kraj je krenuo na vrhuncu

Loša vremena za videoteke nisu počela pojavom Netflixa, nego puno ranije.

Evo vam jedan test koliko ste mladi (stari): znate što je DivX? Ako morate guglati, vi ste očito neki milenijalac. A ako ste odmah znali o čemu se radi, onda znate i kad je krenuo sve manji interes za videoteke. 

Priznajem, uvijek bih se iz Beograda vratio s hrpom prženih CD-ova s filmovima u DivX formatu. Bio je neki slijepi trgovac na crno, svake večeri bi sjedio na savskom šetalištu – i imao je valjda sve filmove koji su me zanimali: od Dzige Vertova i Fritz Langa, do Tarkowskog, Bergmana, Wendersa. 

Hrpu toga sam donio i jednom svom bivšem, prepametnom učeniku, koji mi je kasnije priznao da sam ga ja zapalio za filmsku umjetnost. Moram ga spomenuti, nedavno ga je dotukla neizlječiva bolest i neka ovo bude moj mali nekrolog.

Uglavnom, znam da nema puno vas koji niste nikada spržili niti jedan CD ili DVD. 

Kao ni vas koji niste nikada ni čuli za torrent, kamoli nešto skinuli s njega. Usput, mi ovdje u Njemačkoj ne koristimo torrent, jer ako vas uhvate – kazne vas s minimalno 1000 eura. A uhvate, ne brinite, kad-tad.

Netflixov coup de grace

Tek na kraju balade streaming je udarcem milosti probo videoteke. Sjećate se kad ste zadnji put bili u videoteci? Ja mislim još prije barem deset godina, neposredno prije no što će selo moje malo ostati bez obje videoteke (u jednoj je sada birtija).

Kino dvorane su, kao što znate, preživjele. Malo ih je, ali svojom opremom nadilaze bilo kakvu kućnu tehniku. Tko je gledao Avatar u 3D kinu pa onda i doma na 2D zna o čemu pričam. 

Posljednja kino predstava još nije prikazana, vjerojatno ni neće tako skoro.

Kad smo već kod istoimenog filma, vidim da ga Apple TV nudi za 3.99 eura. I nema mi druge, posljednja videoteka u ovom dijelu Njemačke ugašena je prije no što sam se uopće doselio.

Barem znam kako ću provesti ovo kišno popodne.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.