STRIČEK Duško, pravim imenom Duško Ilijević, odgajatelj je u jednom zagrebačkom vrtiću s dvadesetogodišnjim iskustvom, ali i senzacija na društvenim mrežama. Djeca ga vole, a roditelji cijene jer objavljuje savjete o odgoju na Instagramu i TikToku. Popularan je na društvenim mrežama, a u nekoliko mjeseci, koliko objavljuje sadržaj, stekao je zavidan broj pratitelja. Sve je, kako kaže, krenulo iz dosade.

"Bio sam doma na bolovanju zbog problema s leđima i pomislio 'hajde da probam'. Sama želja za pružanjem pomoći je dugo prisutna, čak i par godina, ali, eto, materijalizirala se nedavno, i to u obliku profila striček_duško na Instagramu i TikToku", rekao je Duško, koji je počeo objavljivati videe u rujnu prošle godine.

Nije očekivao toliku pozornost, a za reakcije kaže da su jako pozitivne.

"Pretpostavljao sam da bi ljudima moglo biti interesantno, ali ne u ovolikim razmjerima. Ljudi odlično reagiraju, s pozitivnim komentarima, pohvalama, zahvalama... Naravno da ima i onih drugačijeg stava, ali i to je u redu. Nije ni potrebno ni normalno očekivati da se svi slažu s onim o čemu govorim", kaže i dodaje da zna dobiti i do 1000 pratitelja u jednom danu.

"Posao je sve samo ne lagan"

"Bitno je razumjeti da ja ne radim videosadržaj o adaptaciji stana, restauraciji vozila ili ručnom radu, šminkanju… Meni se obraćaju roditelji kojima treba podrška i vodstvo u odgoju i mislim da na taj način treba i promatrati tu situaciju. Možda je čak i alarmantno što rastem tolikom brzinom jer to ukazuje na nemoćnu poziciju današnjeg roditelja koji u šumi ne vidi stablo", tvrdi Duško. Za ime "striček Duško" odlučio se jer ga tako djeca godinama zovu.

Kaže da se ne smatra influencerom.

"U našem društvu su se ti neki pojmovi možda malo zbrčkali pa ti je neugodno reći da si influencer ili poduzetnik, tako neke pojmove koji mogu sugerirati da kao ne radiš ništa, a zarađuješ lovu na mutan način. Posao je sve samo ne lagan, meni za video od 90 sekundi treba oko 3 sata rada. A ne radim samo 'stričeka'", rekao je. Za roditelje kaže da mu se stalno javljaju u inbox jer se brinu postupaju li dobro sa svojom djecom.

Viralni odgajatelj smatra da društvene mreže nikako nisu za djecu.

"Sjećate se da bi kod otvaranja Facebook računa ranije trebao potvrditi da imaš 18 godina? Danas roditelj sam otvara profil za malodobno dijete… Ok, naravno, živimo u okruženju u kojem živimo, ali ljudi moji, sve u svoje vrijeme, dozirano i razborito! Malenom djetetu ne trebaju mobitel, tablet ili TV! To je roditeljska komocija koja mu to tutne u ruke da mama može na miru popiti kavu s frendicama ili tata s ekipom odgledati tekmu", kaže Duško. Poručuje roditeljima da paze na to da im djeca postanu ljudi, a ne dekoncentrirani zombiji bez pažnje, empatije, koncentracije ili ljubavi za druge.

Nekad ga drugi gledaju "ispod oka" zbog toga što je muški odgajatelj

U Dušku je oduvijek čučala želja da radi nešto s pedagogijom, poučavanjem ili pomaganjem drugima. Do samog izbora zvanja odgajatelja došlo je, kako kaže, slučajno. Nakon završene gimnazije upisao je studij za odgajatelja predškolske djece na Učiteljskom fakultetu, a radi i kao vanjski suradnik Instituta za waldorfsku pedagogiju. Nikad nije požalio što je postao odgajatelj.

Priznaje da ga ljudi nekad gledaju "ispod oka" jer je muški odgajatelj.

"Pogleda ima svakakvih, znam da ima ljudi koji zbunjeno reagiraju jer očekuju primarno kolegice na tim radnim mjestima. Drago mi je da većina tih pogleda prelazi u ugodno iznenađenje, ali ima i onih s drugom, neugodnijom vrstom ugode", tvrdi.

Imao je i neugodne situacije s roditeljima

Duško kaže da je tijekom karijere bio na popriličnom broju razgovora za posao na kojima se susretao s mišljenjem struke da nije poželjno što je muškarac odgajatelj - unatoč svim njegovim kvalitetama i kvalifikacijama koje je stekao obrazovanjem i mnogobrojnim seminarima.

Doživio je i neke neugodne situacije s roditeljima, ali tvrdi da su one rijetkost. Zato uvijek izmami osmijeh kod djece.

"Djeca ne percipiraju spol kao mi odrasli, oni percipiraju dobrotu, iskrenost, pripadanje, privrženost, empatiju. Kad osoba koja s njima provodi vrijeme ima te kvalitete, onda zaista nije bitno u kakvom paketu te kvalitete dolaze. Svakog dana se iznova trudim imati što više tih kvaliteta, isto kao i ogroman broj kolegica i kolega koji svakog jutra odlaze na posao da bi vaši klinci bili sretniji, zdraviji i sposobniji mini ljudi", tvrdi Duško.

Doživio je i jednu neugodnu situaciju kada mu je jedan čovjek, dok je bio s djecom u vrtiću, rekao da je pedofil. Ispričao nam je što se točno dogodilo.

"Gospodin je vidio muškarca u vrtićkom dvorištu kako pomaže djetetu popraviti odjeću i automatski je povezao ono što vidi s čudnim načinom na koji njegov mozak radi i počeo vikati. Ima nas svakakvih, a najviše različitih, rekla bi jedna moja draga osoba", rekao je Duško.

"Posao odgajatelja je potplaćen"

Unatoč nekim negativnim iskustvima, Duško tvrdi da voli svoj posao, a ističe da nije lagan. Smatra da je rad u prosvjeti u Hrvatskoj potplaćen i podcijenjen.

"Naslušao sam se tijekom godina onih rečenica: 'Baš te briga, radiš 5-6 sati dnevno, imaš čitavo ljeto slobodno, a samo se malo nešto igraš s djecom, pa to mogu i ja!' Evo, samo ti komentari opisuju koliko naše društvo ima poštovanja, a i uvida u velik opseg posla, prema ovom zvanju. Zarada nikako ne prati uložen trud, godine studiranja, usavršavanja i poliranja znanja", kaže.

Pitali smo ga što je naučio od djece.

"Da imaš pravo probati, odustati, probati ponovno i truditi se dok ne uspiješ. Da smiješ i plakati, i smijati se, i spavati po danu! Da je igra najvažnija ljudska djelatnost jer iz nje, a ne samo iz knjiga, dobivamo najveća znanja i spoznaje", kaže.

"Današnji prosječan klinac ima smanjenu pažnju"

 Duško smatra da je danas odgajateljima teže nego prije 20-ak godina kada je tek počinjao raditi.

"Današnji odgajatelji su opterećeni hrpom obaveza koje uz osnovni i primarni rad – pružanje sigurnog mjesta za zdrav i uravnotežen rast i razvoj pojedinca – trebaju, prateći moderne mainstream smjernice današnje pedagogije, gurati preranu i pretjeranu intelektualizaciju kroz odrastanje. Nikako ne treba zanemariti ni velik broj upisane djece (najčešće iznad DPS-a), što nosi povećane rizike od ozljeda kod djece u svim dobnim skupinama, zatim opsežne dokumentacije koju moramo voditi, a ni struka nije sasvim suglasna kako to zapravo treba izgledati", tvrdi.

Ističe da današnji prosječni klinac ima smanjenu pažnju, burnije reakcije, često dolazi sa sumnjom ili već definiranim dijagnozama (nerijetko povezanim uz pretjeranu konzumaciju digitalnih i videosadržaja) te misli da djeca teže uspostavljaju bazične mehanizme samoregulacije i empatije.

"Izloženost nekvalitetnim dječjim sadržajima često ih potiče na prekomjernu, neprirodnu i bezrazložnu agresiju, koja može kulminirati vrlo ozbiljnim posljedicama. Paralelno s tim otežavajućim faktorima, odjednom su sva djeca iznadprosječno nadarena u očima svojih roditelja i samim tim 'normalno' dijete postaje iznimka i endem u moru 'iznadprosječnih'", rekao je i nastavio:

"Iz ovoga je vidljivo i da je rad s novijim generacijama roditelja zahtjevniji nego ranije. Kao šećer na kraju bih istaknuo nesebično žrtvovanje odgajatelja (i drugih odgojno-obrazovnih djelatnika) diljem države, koji iz vjere u bolje sutra i u buduće društvo, kojem mi postavljamo temelje, svakodnevno dolaze na posao koji je zaista ispodprosječno plaćen."

Doživio je diskriminaciju na temelju spola 

Dušku smeta diskriminacija na temelju spola koju je doživljavao od roditelja, ali i stručnjaka.

"Rad s djecom i posao odgajatelja je divan, ali ponekad rad s odraslima koje susrećem tijekom rada s djecom kreira izazove", tvrdi.

Duško ima razne hobije

Duško svoje slobodno vrijeme ispunjava hobijima – izrađuje motorizirane bicikle i drvene igračke, bavi se dizajnom interijera, a neko vrijeme bavio se i glazbom, no kaže da sada svira i pjeva samo kod kuće ili u vrtiću.

"Da, radim puno stvari koje me vesele. Tijekom odrastanja sam bio okružen umjetnošću i taj poriv da i ja stvaram došao je nekako prirodno i normalno. Tako su nastale ideje za moj stan i još neke prostore koje sam uređivao, definitivno pod utjecajem tate i brata arhitekta. Drvene igračke su i dalje hobi kojem se rado vraćam kada imam vremena, volim fotografiju, kompoziciju, sklad, bilo da je riječ o fotkama ili o biciklu, stanu, automobilu… Pretpostavljam da sam odlučio i u odrasloj dobi ostavljati puno vremena za slobodnu igru", kaže.

"Često kažem da su 'ne znam' i 'ne mogu' izgovori, a ne odgovori i da, u duhu waldorfske pedagogije, sve što srce poželi, a glava zamisli ruke mogu izraditi. A kako to uspijevam hendlati, pa nemam pojma. Imam odličnu ekipu s kojom vježbam i koja me u mojim ranim četrdesetima dovela do toga da zavolim i vježbanje pa me održavaju mlađim nego što jesam i onda i stignem sve to što srce poželi, a glava zamisli. Biti uzor vrijedan oponašanja klincima koje odgajam je definitivno pri vrhu ljestvice bez obzira bio ja u vrtiću, u bravariji u pogonu ili negdje na odmoru", objašnjava.

Svaki dan ustaje se oko 5 sati i ne staje s radom do 23 sata – bilo da se bavi motoriziranim biciklima ili odgovara na upite roditelja na društvenim mrežama. Ono malo slobodnog vremena koje ima posvećuje privatnom životu. Ističe da možda ne spava onoliko koliko bi želio, ali da vodi ispunjen život.