Foto: Press

MINISTARSTVO ljubavi redatelja Pave Marinkovića ovih se dana našlo na udaru kritika zbog teme kojom se bavi.

Hrvatska dramedija, nastala u koprodukciji HRT-a, prati fiktivnu priču o osnivanju inspektorata za obitelj koje započinje istragu slučajeva udovica Domovinskog rata koje primaju mirovine poginulih muževa iako u stvarnosti žive u izvanbračnim zajednicama s drugim muškarcima.

Radi se o jednoj od "osjetljivih tema", a "osjetljive teme" prečesto su eufemizam za "ne razumijem, dakle, zabrani".

I mogli bismo sad povlačiti onu staru priču o tome da su se hrabri ljudi borili i ginuli kako bismo jednog dana svi imali slobodu neometano stvarati, živjeti, iznositi vlastita mišljenja i gledati filmove koji se nisu svidjeli Velimiru Bujancu. Međutim, sloboda govora i izražavanja (posebno kad je o humoru riječ) zgodna je bajka u koju u načelu vjeruju i lijevi i desni, ali prestaju čim se netko našali na račun onoga do čega im je stalo.

Tada stvari postaju nedopuštene, nekorektne, bezosjećajne, neukusne ili blasfemične, a vrlo često radi se o manje ili više pretjeranom zgražanju čiji je cilj ispipati teren i provjeriti koliko daleko možete ići u nastojanjima da svoj paket proizvoljnih pravila nametnete i pretvorite u svetinju.

I koliko ih god pokušavali uvjeriti da "bunkeriranje" umjetnosti ne bi smjelo biti jedno od obilježja moderne i slobodne države već talibanskih vukojebina, naići ćete na nepremostiv zid nerazumijevanja. Jednostavno, postoje stvari s kojima se možete šaliti (Rudi i Bobi, zločesta punica, mali Ivica, fore o medvjedu i zecu itd.) i stvari koje bolje da ne dirate, jer radi se o osinjem gnijezdu, mjestu na kojem humor postaje smrtni grijeh koji ćemo sankcionirati cenzurom, prijetnjama, vrijeđanjem, a ponekad i fizičkim napadima.

Pa krenimo malo ovim putem zabrane i pročešljajmo hrvatsku filmsku riznicu u potrazi za filmovima koje bismo danas sutra mogli strpati u bunker.

Kako je počeo rat na mom otoku

Ne znamo kako su se stvari odvijale na otoku o kojem ovaj film priča, ali znamo kakvu poruku šalje o hrvatskim ženama iz ratom pogođenih područja.

Hrvatice zovu agresore na paštašutu? Pa kakav je to cirkus? Koji je to otok? Čija je to žena? Čija je to livada? Čija je to trava? Tko je to dopustio i nastavlja dopuštati svih ovih godina? Ako se takvo što nije dogodilo (a nije), nema razloga biti na filmu jer to je Bujančevo filmsko pravilo broj 2: "Ako se nije dogodilo, nema što raditi na filmu."

Dakle, ako ne postoji Ministarstvo ljubavi (a ne postoji), zašto o njemu za ime Boga snimati filmove koji ljute Buju?

Što je muškarac bez brkova

Nemamo pojma što je muškarac bez brkova, ali znamo da udovicama nije mjesto u komedijama (pravilo broj 1), a ovaj se film bavi upravo tom temom - udovicom gastarbajtera koji je poginuo u Njemačkoj.

Kao što znamo, smrt pogađa mnoge i velika je tragedija za svaku obitelj. Trebamo li se stvarno šaliti s takvim stvarima? Netko bi mogao ne pogledati film i uznemiriti se. Najjednostavnije bi bilo film zabraniti jer ako pronicljivi Velimir Bujanec ne može registrirati nijanse između filma u kojem se pojavljuju glumice koje igraju udovice i čina pljuvanja u lice stvarne udovice, tko može?

Nitko, eto tko.

Ustav Republike Hrvatske

Nije poznato zašto Vigilare još uvijek spava po pitanju Grlićevog filma i kada će napokon detektirati perfidnu poruku filma koji u naslovu ima opći pravni akt s najvišom pravnom snagom, a u isto se vrijeme bavi homoseksualcima i transvestitima.

Slučajnost? Ne baš. Što je to drugo nego jasna političko-ideološka agenda, očiti pokušaj da se nametnu neke vrijednosti koje nikada nisu bile u skladu s tradicijom većinski katoličkog stanovništva?

Sina ustaše glumi Srbin? Predstavnici zakona ne znaju čitati i ne poznaju Ustav, a homoseksualci i transvestiti znaju pa im pomažu? Pa kakva je to provokacija?

Koristimo na trenutak zdravu logiku našeg velikog ljubitelja filma.

Ako ovu problematičnu poruku pustimo u kina, pustit ćemo i na televiziji. Ako pustimo na televiziji, pustit ćemo i u sve domove. Ako pustimo u sve domove, pustit ćemo i u sve odgojno-obrazovne institucije. Dakle, nedvojbeno će završiti u vrtićima, školama i fakultetima, a samim time i na pravnim fakultetima. Dođe li taj film na pravne fakultete, što mislite koliko će vremena proći prije nego završi i u Ustavu?

Ne dugo i za par godina svi ćemo živjeti u svijetu u kojem Nebojša Glogovac našminkan paradira u negližeu i uči nas zakonima.

Tko pjeva zlo ne misli

Biti tako nonšalantan i tvrditi da ljudi koji pjevaju ne misle zlo velika je neistina jer svi dobro znamo što su četnici radili kada su tijekom rata ulazili u pojedine hrvatske gradove. Pjevali, eto što. Jesu li mislili zlo? Je li Boro Drljača mislio dobro kada je pjevao pjesme u čast Radovana Karadžića? A Baja Mali Knindža? Dakle, već je i sam naslov uvredljiv, a o sadržaju da ne pričamo.

Pretvoriti tragediju u Abesiniji u šaljivu poštapalicu - krajnje neukusno. Ako niste znali, u drugom talijansko-abesinskom ratu (1935. - 1936.) poginulo je preko 275 tisuća ljudi i ti su gubici unesrećili tisuće obitelji. Je li to stvarno idealna pozadina za simpatične šale i pošalice nekog pijanog purgera?

Rane su još uvijek svježe. Sklizav je to teren na kojem nije pametno raditi piruete i ako to dopustimo, na kojem ratu mislimo stati? Domovinskom? Teško.

Kad mrtvi zapjevaju

Evo ga opet. Mrtvi. Pjevaju. Pa gdje je tome kraj? Znate tko je još mrtav? Ljudi s čijom se smrću ne bismo trebali šaliti.

Ovo su osjetljive teme, a Mate Matešić koji je napisao predstavu Cinco i Marinko i Krsto Papić koji je prema istoj snimio film odlučili su opaliti sprdnju s domoljubima koji su u bijeli svijet otišli trbuhom za kruhom da bi ih snažna čežnja za domom natjerala na očajničke poteze. Još su u sve upetljali i Domovinski rat kojem, kao što znamo, mjesto nije u komedijama.

Ljubav prema domovini je vic? Nije bio dok se ognjište branilo.

Vukovar se vraća kući

Dobro poznatom desničarskom filmskom kritičaru trebalo bi ukazati i na film Vukovar se vraća kući iz 1994.

Ta bezdušna ratna drama o preživljavanju vukovarskih prognanika u vagonima na sporednoj željezničkoj postaji prati tročlanu obitelj na čelu s depresivnim invalidom i njegovom očajnom suprugom koja privremeni spas traži u bliskom odnosu s njemačkim humanitarcem.

On je depresivni ratni invalid, a ona se spetlja s drugim muškarcem. Ako to nije pljuvanje po svemu što bismo trebali držati kao kap vode na dlanu, što jest? Što je sa svetom institucijom braka? Što je s još svetijom institucijom desničarskih ideja o tome o čemu smijemo, a o čemu ne smijemo snimati filmove?

Najbolje bi bilo da takve škakljive teme ubuduće prepustimo novopečenom uredniku filmskog programa HRT-a.

"Odabrao Velimir Bujanec" postat će ekvivalent izboru Đele Hadžiselimovića, samo što u ovom slučaju neće biti riječ o etiketi koja garantira kvalitetu već izuzetno ograničeno viđenje svijeta i umjetnosti kakvo inače zastupaju ljudi koji vjeruju da na svijetu smiju postojati samo stvari koje njihovi maleni mozgovi mogu shvatiti.