NE POSTOJI Nijemac koji nikada nije čuo za Dietera Schwarza, isto kao ni Hrvat koji ne zna za Ivicu Todorića. Samo dok prvi redovito stoji pri vrhu najbogatijih i najuspješnijih njemačkih poduzetnika, drugi je prošle godine uspio završiti na Europolovoj listi najtraženijih kriminalaca u Europi.

Dieter Schwarz osnivač je Schwarz Grupe, kojoj pripadaju i divovski lanci supermarketa Lidl i Kaufland. Grupacija broji preko 380.000 radnika, a prihod od 90 milijardi eura koji je ostvarila 2016/2017. svrstala ju je na četvrto mjesto maloprodajnih lanaca u svijetu po visini prihoda.

Agrokor ima dug od 57 milijardi kuna.

Schwarzova imovina procjenjuje se na 19 milijardi eura s kojom se nalazi među najbogatijim Nijemcima.

Ivici Todoriću blokirana su 64,4 milijuna eura u četiri države.

Vlasnik Lidla rođen je i stacioniran u Heilbronnu, malom gradu od oko 100.000 stanovnika.

Todorić je rođen u Kloštru Ivaniću, a stacioniran je u Londonu kamo je pobjegao od državnih vlasti.

Schwarz redovito ulaže u sadržaj svog rodnog grada. Poznat je po ulaganjima u obrazovanje, znanost i istraživanja.

Mirovinci će nagodbom za Agrokor izgubiti stotine milijuna kuna hrvatskih penzija.

Jedan Schwarz danas će puniti portale medijskim natpisima u stilu: "Novi uspjeh Schwarz Grupacije" ili "Schwarz uložio u novu zgradu".

Naslovi o našem najpoznatijem poduzetniku glase: "Todorić će biti izručen Hrvatskoj" ili "Ja sam izgradio Hrvatsku".

U prošlosti je Lidl doživio nekoliko skandala, najveći od njih bila je objava "Crne knjige Lidla". No kompanija je, što pod pritiskom javnosti što pod cijenu vlastitog ugleda, okrenula ploču i danas stavlja veliki naglasak na razvoj odjela za ljudske resurse.

Konzum je doživio više skandala pa ih nastavio doživljavati sve dok Gazda nije dobio poziv za sud.
 
Dok smo tijekom godina mogli čitati o minimalcima i teškim uvjetima rada Konzumovih blagajnica i blagajnika, njemačke (a u zadnje vrijeme i domaće) medijske prostore punile su naslovnice o rastu plaća Lidlovih zaposlenika.
 
Među pukom, Schwarz je ličnost koja se izrazito poštuje. I poput kakve mitske figure, među ljudima kruže razne priče o njemu. Najčešća je ona da nerijetko zna usred dana otići u jedan od gradskih kafića i sjesti na kavu među "običnim" ljudima gdje ga apsolutno nitko ne prepoznaje. U šali znaju reći: "Tko zna koliko sam već puta do sad sjedio do Schwarza!".
 
I Todorić je svojevrsna mitska figura u Hrvatskoj, gdje se svatko razuman pita kako su stvari mogle otići toliko daleko da je jedan čovjek imao toliko duboke političke veze da su mu se šapom i kapom dijelili krediti, opraštali dugovi, žmirili na propuste i malverzacije dok je cijelo vrijeme upravljao sudbinama više od 30.000 ljudi zaposlenih u Agrokoru.

Schwarzovoj popularnosti među pukom pridonosi i činjenica da nitko ne zna kako čovjek izgleda. U javnosti je samo par njegovih fotki, a on svoj privatan život čuva kao zmija noge. Ne izlaže se javnosti, ne komentira politička i ekonomska zbivanja, ne sudjeluje u reality showovima, ne daje intervjue... Čak ni ne piše blog.
 
Naš Todorić ima najposjećeniji blog u Hrvatskoj, njegovo lice nerijetko završava na smiješnim gifovima, a otkrio nam je čak i svoje trkačke vještine dok je bježao od novinara po Londonu.
 
Ne čudi stoga da su Schwarza neki mediji prozvali "Kraljem Heilbronna", implicirajući na njegov ugled i investicije u ovaj grad.
 
Naš Todorić postao je i ostao Gazda, figura poput kakvog kolumbijskog gangstera. Zato nije ni čudno što već dugo vremena, još od procesa sumnjive privatizacije devedesetih, dominira javno mnijenje u kojem se svi naši poduzetnici generalno smatraju "lopovima". Poduzetništvo se u Njemačkoj s druge strane generalno percipira kao zdrava ambicija na koju se ne gleda kroz oči korupcije, političkih veza i krađe.

Na kraju, ne radi se ovdje toliko ni o Ivici Todoriću ni o Dieteru Schwarzu koliko o tome da su nam država i društvo nefunkcionalni i samodestruktivni i o tome koliko nam neke vrijednosti mogu biti poremećene lošim iskustvom iz prošlosti zbog kojeg nerijetko znamo usvojiti i krivu paradigmu za budućnost.
 
Ali neke su nove poduzetničke figure tu, poput Ivana Mrvoša i Mate Rimca. I neke će nove još doći i nadajmo se da će promijeniti način na koji gledamo poduzetništvo i poslovno iskustvo te na koncu utjecati i na preispitivanje vlastitih vrijednosti i prioriteta kao društva i države koja želi napredovati. Gdje će poduzetništvo biti samo to, poduzetništvo, bez političkih skandala i malverzacija i u kojem će se nečiju zdravu ambiciju poticati, a ne smatrati prijetnjom za vlastito dostojanstvo.