NEMALO sam se iznenadio kad sam nedavno među ono malo ploča što su preživjele sve moje selidbe pronašao singlicu VIS Jutro iz davne 1975. godine. Ostala je bez omotnice, na njoj se inače kočoperila djevojka u oskudnom bikiniju, do koljena u moru.

Preobrazba Jutra

Singl je dvije godine ranije, s običnom omotnicom na kojoj su dugokosi dečki, objavio radio Kruševac. Na A strani je pjesma U subotu, mala, koju je skladao negdašnji pjevač Indexa Ismet Arnautalić. Pjevao je do odlaska u vojsku, netom prije no što će bend s vokalom Davorina Popovića ući u legendu. 

Arnautalić je onda osnovao i grupu Jutro, pa uspio svoju pjesmu uvaliti kao A stranu singla. Vokal je bio također potpuno zaboravljeni Zlatko Hodnik, nekoć pobjednik festivala mladih talenata. Arnautalić se onda posvađao sa suosnivačem Jutra, onim tipom u desnom kutu naslovne slike, i ponovio osobnu povijest napuštanjem grupe koja je taman bila pred vratima slave. Zvuk je hard rock, a lirika i melos definitivno vuku na narodnu glazbu, stil koji se u to vrijeme počeo rađati prije svega u Srbiji (Yu Grupa) te Bosni i Hercegovini.

Otišao je i Zlatko Hodnik, a drčni 23-godišnji samouki sarajevski gitarist, koji vuče podrijetlo iz bregovitih Podruta kod Novog Marofa - gdje i dan danas imate ljude koji se prezivaju Bregović - jedva je dočekao povratak iz JNA svog negdašnjeg suradnika iz davno zaboravljenih Kodeksa. S njim se nekoć gadno posvađao, pa mu onda samo poslao brzojav da se javi tog i tog dana na tu i tu adresu da snime ploču. 

Kao što znate, Željko Bebek se javio, prihvatio Bregovićevo objašnjenje "što je bilo, bilo je" i njih dvojica su s bubnjarem Ipom Ivandićem, klavijaturistom Vladom Pravdićem i basistom Zoranom Ređićem konačno osnovali bend po svojoj želji.

I izdali album nazvan po pjesmi koju je na onoj ranoj verziji singla Arnautalić stavio na B stranu - Kad bi' bio bijelo dugme. S još provokativnijom omotnicom, na kojoj dominira poprsje djevojke koja ispod jakne ne nosi grudnjak.

Eksplozija pastirskog rocka

Te 1974. godine u Jugoslaviji je najpopularnija bila takozvana novokomponirana narodna glazba. Meho Puzić, Hašim Kučuk Hoki, Silvana Armenulić, Lepa Lukić - svi su oni znali prodati svoje singlice u stotinama tisuća primjeraka. Drugi po popularnosti bili su zabavnjaci, s Mišom Kovačem na čelu, uz Kiću, Terezu i mlađahnog Čolu.

Rock se slušao samo u većim gradovima, a sastavi poput Korni grupe i Time jedva su preživljavali (Time su prvi album izdali u 500 primjeraka). 

Bregović je odlučio nastaviti stilom sa singla Jutra: hard rock bend koji zvukom i izgledom sliči na Uriah Heep, a melodijom i Bebekovim vokalom idu po šabloni narodnjaka. Nastalo je ono što je naš pokojni rock kritičar Dražen Vrdoljak nazvao "pastirskim rockom" i u Jugoslaviji se prvi put rock počeo vrtjeti i slušati po svim relevantnim radio i TV stanicama. Album je prodan u senzacionalnih 140 tisuća primjeraka, na njemu se zapravo više zaradilo nego na singlicama narodnjaka.

Počela je dugmemanija, jugoslavenska verzija beatlemanije, samo što ovi naši nisu imali svoje Stonese kao konkurenciju, nijedna rock grupa onog vremena nije im bila ni blizu po popularnosti. Ako niste tada živjeli, onda ne znate koliki je hit bila ova pjesma, s drugog albuma Što bi dao da si na mom mjestu. Omotnica je išla korak dalje u provokaciji - s poluprovidnim gaćicama preko djevojačke stražnjice koju drži pohotna muška ruka. 

Velemajstori balada

Naravno, bilo bi prejednostavno opisati Dugmiće samo kao bend koji je miješao hard rock i narodnjake, kako je postalo popularno u mojoj generaciji koja je odrastala na novom valu. Bregović je oduvijek bio i velemajstor balada, onih pjesama uz koje se zaljubljeno plesalo u mraku ili ih se slušalo i nerijetko plakalo uz njih. Znao je napraviti odlične blues-rock balade (Blues za moju bivšu dragu, Došao sam da ti kažem da odlazim), a dobro mu je išlo i slaganje riječi (Ima neka tajna veza).

A znao je i udružiti snage s nekim provjerenim pjesnikom. Osebujni Vlado Dijak - koji je sa 17 godina otišao u partizane, a par godina kasnije zaglavio na Golom otoku - prateći svoju devetnaestogodišnju djevojku na kolodvor napisao je pjesmu Selma. Bregović je znao to kapitalizirati s jednom od najpoznatijih balada koju ste i mnogi među vama pjevali prateći svoju Jelenu ili Dragicu. Slavi pjesme pridonijela je i urbana legenda da se stvarna djevojka Selma neoprezno nagnula kroz prozor i tako tragično skončala svoj život. 

Da vas odmah utješim, nije točno. Selma Borić je prije tri godine umrla u 92. godini. 

Ostare sve one neprolazne ljepotice naše mladosti. Ostare i umru, ostane samo pjesma.

A sad odvrnite i pokušajte ne sjetiti se svog vlaka i svoje Selme. 

Bliski susreti s tuđim pjesmama

"Svaka glazba nastaje u susretu s nekom drugom glazbom", odgovara ne tako davno Goran Bregović Aci Stankoviću u emisiji Nedjeljom u 2 na optužbe za plagijat. 

Jer je Bregu odavno pratila glasina o prevelikoj sličnosti njegovih pjesama s nekim drugim, mahom inozemnim autorima. Tu nema dvojbe, na Zapadu bi se i dizale tužbe za plagijat i tražili bi se lijepi novci za odštetu. Sve su to čvrste činjenice.

Nemam namjeru pravdati bilo kakvu krađu ideja, ali su sebi takav luksuz znali dopustiti i Zeppelini i Beatlesi i Deep Purple i Steely Dan i valjda svi koji su napravili puno pjesama. "To je podsvjestan proces", objašnjava Bregović, iako mi se čini da u mnogim slučajevima to i nije bilo tako podsvjesno.

A bitno je i što je tko od maznutog materijala napravio. Recimo, ova stvar grupe Argent prilično je kvalitetan hard-sympho-rock (Russ Ballard je pisao i za Hot Chocolate, Rainbow i razne druge).

Svi vi koji znate dobro opus Bijelog Dugmeta odmah prepoznajete koju su pjesmu oni napravili iz toga. Ne možete reći da se radi o jednostavnom copy-paste procesu, Bregović je na izvrsnu liriku Dušana Trifunovića, još jednog onodobnog barda, složio nešto novo, drugačije - i takve posudbe imali ste i kod cijele plejade klasičara (i kod Bacha, ako tko pita). Nastala je stvarno dobra pjesma, čovjek uživa u njoj bez razmišljanja tko je tu od koga što uzeo. I u onom sjajnom umanjenom akordu na "Ovo je mojih pet minuta".

A evo i one omotnice o kojoj sam vam govorio. Kažu da je to bila djevojka Vlade Pravdića.

Urbani Dugmići

Nešto se krajem 1970-ih počelo čudno događati u Jugoslaviji: urbana kultura postala je masovno prihvaćena. I taj je fenomen zahvatio Dugmiće, koji su na svom dotad najboljem albumu Bitanga i princeza odustali od pastirskog rocka. Sad je to bio moderan zvuk, s puno elektronike i utjecajem funkyja. A omotnica je bila i njihova najprovokativnija ikada: ženska noga u mrežastim čarapama usmjerena prema onom dijelu hlača muškarca u kojemu se nalazi znate već što.

Zapravo, trebala je biti, nju je zabranilo neko tijelo od pet "artista i modela", kako ih je nazvao bijesni Bregović. Isto je tijelo zabranilo psovku u pjesmi Ala je glupo zaboravit njen broj, kao i redak "A Krist je bio kopile i jad" iz veličanstvene balade Sve će to mila moja, koji je čak i komunistima zvučao nekako previše bogohulno. "Danas ne bih napisao taj stih", reče Bregović prije dvadeset godina.

A kad je Jugoslaviju ubrzo zapljusnuo novi val, dobili smo i novovalne Dugmiće, s ošišanim i obrijanim Bebekom.

Mnogima je i dalje Doživjeti stotu njihov najbolji album, s nizom pjesama sad već jasno usmjerenih mojoj generaciji koja je voljela Idole, Azru, Električni Orgazam i slične sastave. Nama su raniji radovi Dugmića zvučali nekako previše seljački, ali to je ipak bila jednostrana ocjena njihovog stila.

Dugmići su opet pokušali s provokativnim omotom - slikom ženskih prsa s crnom vrpcom preko bradavica - nije prošlo, naravno. A prošla je omotnica albuma uživo 5. april 1981., na kojemu je pozirala razgolićena djevojčica, na to se tada uopće nije obraćala pozornost.

Zato su se odvrnuli ventili po pitanju lirike, kao u ovoj tada vrlo slušanoj - i od konzervativaca žestoko napadanoj - pjesmi Čudesno jutro u krevetu gospođe Petrović. Nemojte mi samo reći da u nastupu ljutnje nikada niste otpjevali ovaj refren.

Jugoslavenska rock grupa

Raniji Yu-rock bježao je od političkih tema kao vrag od tamjana. Jedino bi ponekada snimili kakvu pjesmu u čast Jugoslavije, Tita i drugih tadašnjih temeljnih ideja. Pojavom novog vala počeli su nestajati tabui te se u tim godinama nakon Titove smrti počeo raspadati dotadašnji zajednički narativ. Bregović je, inače, bio član Saveza komunista, a Bijelo Dugme pravi jugoslavenski bend, omiljeni u cijeloj zemlji i neskloni tada sve jačem nacionalizmu. I to je nailazilo na pozitivan odjek kod mnogih ljudi na ovim prostorima. 

U vremenima kad se nekako najviše eksponirao albanski nacionalizam, što je onda, posebno u Srbiji, izazvalo i negativnu reakciju, Dugmići izdaju pjesmu na albanskom. Tema je ljubavna ("Večeras, molim te, budi spremna, jer ću kasno doći po tebe..."), ali sam čin pjevanja na jeziku jedne, kako se to tada zvalo, narodnosti, i to one "najproblematičnije", bio je jasna politička poruka.

"Rokaj mandolinu, sve može biti rock'n'roll.”

I sve može biti politika.

Pastirski rock strikes again

Sredinom 1980-ih u Jugoslaviji je splasnuo novi val, narod je opet, kao i desetljeće ranije, najviše počeo slušati narodnjake, sad u turbo verziji (što sam ja shvatio tek kad sam otišao u JNA). A najpopularniji sastav tih dana nisu Dugmići, još manje EKV ili Azra, nego Magazin, čija glazba itekako vuče na folk. S druge strane spektra punokrvni narodnjak Halid Muslimović prangija svojom gitarom kao rocker. U Dugmetu vrije, Željko Bebek na zaprepaštenje fanova napušta grupu, desetljećima kasnije on će to tumačiti kao izraz protivljenja jugoslavenstvu benda.

Dolazi Mladen Vojičić Tifa, izdaje se album koji nema imena, a na čijoj naslovnici nemamo jedva prikrivenu žensku golotinju, nego Kosovku djevojku srpskog klasičnog slikara Uroša Predića. Album započinje intoniranjem himne Hej, Slaveni, a onda ide dobri, stari pastirski rock u novom izdanju. Brega u Padaju zvijezde bez kompleksa "nesvjesno posuđuje" svjetski hit Van Halena Jump i starogradsku Hej, žalim, žalim (u pjesmi Lažeš), a najpopularnija je stvar Lipe cvatu, koju je maznuo od samog sebe, preradivši Što ću nano, dragi mi je ljut, davno napisanu za Biseru Veletanlić. Publika to nije zamjerila, ploča se prodala u 420 tisuća primjeraka (a Magazin u 700 tisuća, sad znate i taj podatak). 

Ista se politika nastavlja i kad je Tifu zamijenio već etablirani Alen Islamović - album Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo otvara partizanska Padaj silo i nepravdo, koju pjeva negdašnji revolucionar (a kasniji nacionalist) Svetozar Vukmanović Tempo. Onda ide naslovna pjesma koju je Bregović napisao u glazbenom susretu s Eye of the Tiger grupe Survivor. I potom slijedi niz rock-folk pjesama, od kojih je možda najveći hit bila Hajdemo u planine, gdje se kao koautor pojavio i onaj davno zaboravljeni Ismet Arnautalić. Završnu pjesmu Ružica si bila trebao je pjevati Vice Vukov, no umiješala se (you never expect) jugoslavenska milicija i za mikrofonom je opet bio Alen Islamović. Pitat ću jednom AI kako bi zvučalo da su ipak pustili neponovljivog Vicu da ovo otpjeva.

Nakon svega...

Nećemo sad raspredati cijelu kronologiju, tome služi Wikipedija - Dugme je izdalo još dva albuma na kojima se nije previše marilo za kvalitetu. Brega će zanesen bratstvom i jedinstvom spojiti Lijepu našu s Tamo daleko, no to, naravno, nije pomoglo da se spriječi sve ono razdvajanje što se ubrzo dogodilo na političkom i vojnom planu.

Bijelo Dugme je doživjelo sudbinu zemlje u kojoj su bili najpopularnija grupa svih vremena. Više ih nema, ali mnogi još žale za njima, što se jasno vidjelo na turneji koju su jednokratno odradili 2005. godine, svirajući pred ukupno 400 tisuća ljudi (od toga 250 tisuća u Beogradu). I uskoro ćemo opet vidjeti taj isti fenomen diljem bivše zemlje na 50 koncerata za 50. rođendan benda. Bez pokojnih Ivandića, Ristovskog i Pravdića te glasno odsutnog Bebeka, oni su i dalje Bijelo Dugme, jer taj bend jesu prije svega Brega i njihove pjesme.

Lagao bih da kažem da sam njihov fan, ali ako mi neke večeri dok vozim blizu Podruta s radija zasvira ova stvar, ja ću pojačati zvuk do daske, upijati svaki ton, prebirati po svojim memorijama i zaustaviti auto onkraj ceste da se gonjen emocijama ne zabijem u drvo.

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."