Foto: Guliver Image/Getty Images

HOLLYWOOD se mijenja, u to nema sumnje i to vide više-manje svi koji čak i samo marginalno prate ono što se događa u industriji.

Možete li se uopće prisjetiti posljednjeg odlaska u kino, a da se nije radilo nekom bezumnom blockbusteru, nastavku, rebootu ili tko zna kojem dodatku nekoj megauspješnoj franšizi?

Vjerojatno možete, ali takvih je iskustava iz godine u godinu sve manje i manje. Odlazak u kino s vremenom se pretvorio u masovno ulijevanje novca u holivudsku mašineriju koja se hrani idejama o prelasku praga od milijarde dolara zarade i izbacuje zabavu za djecu. Da, uživaju i mnogi odrasli, ali budimo iskreni, filmovi o super junacima u prvom su redu namijenjeni tinejdžerima. Koliko god neki odrasli u njima uživali.

Nema zemlje za starce

I dok su se ljudi poput Spielberga (koji na problem s oslanjanjem na blockbustere odavno upozorava), Camerona, Baya, Abramsa i njima sličnih u ovim vodama odlično snalaze, redatelji drama i ostalog sadržaja za odrasle uglavnom se oslanjaju na oskarovsku sezonu kada "ozbiljni" filmovi dobivaju svojih pet kino minuta.

Primjerice, legendarni Martin Scorsese krajem prošle godine izbacio je "Silence" koji nije mogao opravdati budžet od 40 milijuna dolara i na kraju zaradio tek 15 milijuna dolara.

To u ovoj fazi malo koga iznenađuje jer ljudi jednostavno ne žele gledati trosatne filmove o svećenicima u Japanu - unatoč velikim zvijezdama kao što su Andrew Garfield ili Liam Neeson. Istina, Scorsese je cijelog života čekao da snimi ovaj film, ali podbacio je na blagajnama i nitko nije šokiran.

No, to u većoj slici ne bi trebao biti prevelik problem za legendu Scorseseovog kalibra koji u posljednjih 20 godina nije snimio film koji je "flopnuo". Štoviše, "Vuk s Wall Streeta" bio je relativno uspješan film sa zaradom koja je prešla 300 milijuna dolara i bio savršena uvertira u njegov sljedeći veliki projekt, ambiciozni i u teoriji daleko komercijalniji "The Irishman" koji je na jednom mjestu trebao skupiti stare legende Pacina, De Nira, Pescija i Keitela koje bi u još jednoj mafijaškoj sagi o plaćenom ubojici Franku Sheeranu trebali vratiti Scorsesea tamo gdje se oduvijek najbolje snalazio - gangsterskim dramama.

Paramount je isprva nadobudno stao iz projekta teškog oko 100 milijuna dolara, mediji su priču odlično popratili, svi su se nabrijali na film i sve je djelovalo kao još jedan hit za 74-godišnjeg redatelja. No, Paramount je u jednom trenutku odlučio da više nisu zainteresirani. "Silence" je podbacio, neke glave u Paramountu su se zakotrljale i to je značilo samo jedno - donedavni zicer postao je riskantna investicija.

Ništa umjetnost, samo franšize

Mnogi su se u tom trenutku zapitali umire li kinematografija jer ako je Scorsese "rizičan", tko uopće ima šanse?

Iako bi se to nekima moglo učiniti kao još jednu pretjerivanje filmskih znalaca koji zaboravljaju da filmski studiji oduvijek funkcioniraju tako da se ravnaju prema zaradi, s obzirom na stanje u Hollywoodu i nekoliko drugih faktora, cijela priča ne djeluje toliko nategnuto i za to postoji nekoliko razloga.

Paramount već neko vrijeme bilježi gubitke zahvaljujući autorima koji ne ganjaju uspjeh na blagajnama već kvalitetu koja Hollywoodu nasušno nedostaje. "Anomalisa" Charlieja Kaufmana, "Everybody Wants Some" Richarda Linklatera, "Fences" Denzela Washingtona i "Florence Foster Jenkins" Stephena Frearsa odreda su filmovi koji su ili podbacili ili ostvarili skroman uspjeh.

Tu i tamo pojavio se neki umjereno uspješan film kao što su "The Big Short" i "Arrival", ali u Paramountu više nisu imali mjesta za propuste. Izvršni direktor Brad Grey dao je ostavku, a Paramount je krenuo u potragu za svojom uspješnom franšizom kao što su Marvel i Star Wars za Disney ili Bond i Da Vinci Code za Sony.

Spas u zadnji čas

No, tada se pojavio Netflix i mnogo se toga promijenilo jer upravo je to postao dom i sigurna luka za film za koji u današnjem "franšizoidnom" Hollywoodu očito nema mjesta. I da, spremni su isplatiti i budžete od 100 milijuna dolara.

Nije posebna vijest da veliki studiji više ne prepoznaju hit potencijal ni u čemu drugom osim u "superjunačenju", ali Scorseseov prijelaz na Netflix značilo da se događa nešto veliko i da ulazimo u sasvim novo razdoblje. Veliki redatelji donedavno su izbjegavali ovaj servis vjerujući da će im to osuditi filmove na propast i svesti ih na kućnu zabavu, nešto u stilu starih "ravno na VHS/DVD" filmova na koje se oduvijek gledalo s dozom prijezira.

Amazon je pokazao da je u stanju privući kvalitetne autora, a njihov "Manchester by the Sea" ove je godine bio i prvi njihov film nominiran za Oscara. U ovu se priču odnedavno uključio i Netflix koji će filmove puštati u manjem broju dvorana kako bi im omogućio da budu nominirani za Oscare, ali će im primarna publika biti ona ispred malih ekrana. I dok su njihovi filmovi dosad bili tek manji nezavisni projekti, "The Irishman" bit će svakako njihov financijski i umjetnički najambiciozniji projekt.

Da ne bude zabune, zarada je i dalje primarna, ali njihova motivacija nisu goleme zarade na blagajnama već privlačenje većeg broja pretplatnika, no, u svojoj su politici daleko fleksibilniji i funkcioniraju s više sluha za osebujne autore. Istina, postoji problem s kino dvoranama koje bojkotiraju prikazivanje njihovih filmova zbog poslovanja Netflixa koji inzistira da novi filmovi budu pušteni istog dana kada kreću i u kinima, ali kina su ionako tu samo kako bi opravdala nominacije za nagrade.

Scorsese bi to mogao promijeniti i mnoge dvorane mogle bi prepoznati ono što studiji i veliki kino distributeri nisu - da publika za kvalitetne filmove još uvijek postotji A to će kao posljedicu imati veliki preokret na sceni.

Netflix je raj za kreativce

Netflix ove godine izbacuje i "Bright", 90 milijuna tešku SF dramu u režiji Davida Ayera (Suicide Squad) s Willom Smithom i Joelom Egdertonom u glavnim ulogama. Tu je i "War Machine" s Bradom Pittom. Bong Joon-ho snimio je "Okju" s Tildom Swinton i Jakeom Gyllenhaalom u glavnim ulogama, a to su i više nego jaka imena koja će privući i mnoge druge.

A kako i ne bi? Uzmemo li u obzir uobičajenu razinu uplitanja studija u filmske projekte, činjenica da Netflix redateljima de facto isplaćuje bianco čekove i daje im odriješene ruke djeluje kao magnet za svakog kreativca koji drži do onog što radi. Trajanje filmova potpuno im je nebitno i doslovno puštaju redateljima da rade što god požele.

Kina su postala groblja kreativnosti, mjesta na koja kvalitetni filmovi dolaze umrijeti i potvrditi stavove studija koji već dulje vrijeme vjeruju da je jedini prihvatljiv film, film s robotima, super junacima, brzim i žestokima, piratima, čarobnjacima i budžetima preko 200 milijuna dolara. I to je u redu, ako volite takve filmove, ali ako tražite nešto smislenije, kina ćete uglavnom izbjegavati u širokom luku.

Prirodan tijek stvari ili nešto veće?

I to bi se moglo itekako odraziti na zaradu jer iz dana u dan sve je više onih koji u potpunosti gube naviku odlaska u kina. Mlađe generacije sve češće uživaju u gledanju sadržaja na televizorima, tabletima, prijenosnicima pa čak i pametnim telefonima.

Amazon i Netflix počeli su mijenjati stanje stvari, a njihov utjecaj na kulturu mogao bi biti neizmjeran. Već godinama tvrdimo da je kvaliteta preselila na televizore koji postaju sve veći i napredniji pa je ovo možda samo prirodan tijek stvari oko kojeg ne treba dizati previše galame.

Ali odlazak u kina ima svoju čar i možda nesvjesno gubimo opciju koju nismo spremni izgubiti.