U POSLJEDNJIH pet godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno nešto manje od 24 mjeseca smucajući se Latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga". 

>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade

>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija

>>> Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura

>>> Dramatična situacija: "Više ne možemo vjerovati ni svojim najrođenijima"

>>> Afričko bure baruta: "Rezultat pokolja je izjednačen, svi samo čekaju produžetke"

>>> Susret s veličanstvenom životinjom: Čuo se zvjerski urlik, svi smo se dali u bijeg

>>> Nisu imale šanse: Trudnih djevojčica rješavali su se na jeziv način

>>> Važniji im je seks od droge, a najlakše je odvesti curu u krevet uz gram bijelog

Nakon dva mjeseca lutanja, podjednako umornom od ulične bijede koliko i elitaškog preseravanja, društvo umirovljenog profesora književnosti na terasi Rotary kluba u Kampali predstavljalo je istinsko osvježenje. U njemu sam pronašao onu treću stranu medalje, posljednji komadić slagalice koji mi je trebao kako bih donekle zaokružio sliku svoje Afrike. Kako to uvijek biva, on je prišao meni, dječački uronjenom ne u plavetni bazen što se na pasjem ugandskom podnevu presijavao poput limenog krova, već švedski krimić koji je služio kao zgodna distrakcija od pandemije koronavirusa. Bio sam uvjeren kako je Tanure jedan od onih što bijelom došljaku prilaze da osnaže ugled među tamnim debeljucama što se nakon turske kupelji ogrću ručnicima pa kao u kakvom romanu Agathe Christy sjedaju igrati bridž. Začudo, pohvalio me što čitam i upitao može li se pridružiti. Iako mu je govor nudio stanovitu patinu iskrenosti, mogao je zahvaliti svojim sunarodnjacima što sam se otvarao sporo poput školjke. Dotad sam se u više navrata uvjerio kako se vješto znaju pretvarati, samo ako postoji i najmanja mogućnost za izvući korist. Njihova emocija možda i jest iskrena, kako joj zapadnjaci vole tepati, ali isključivo u njenu izvornu okruženju. Jednom kad se pojavi bijelac, od malih nogu tovljeni pričama kako s njim stiže basnoslovno bogatstvo, nagonski postaju prevrtljivi.

Vječna petlja korupcije, siromaštva i religioznosti

Ne želeći trošiti vrijeme na još jedan banalni serijal ofucanih pitanja i odgovora, dugo sam razmišljao oko čega zaplesti niti konverzacije, a onda shvatio kako bolju priliku teško da ću pronaći. Tanure je bio dovoljno iskusan da zna kako Afrika funkcionira u praksi, dovoljno učen da zna kako bi trebala funkcionirati u teoriji, a što je najvažnije, dovoljno neopterećen životom da ima elana ukazati na enormni nesrazmjer među dvoje. Svjestan kako bi ga mogao uznemiriti, neko sam se vrijeme kolebao, a onda bez imalo uljepšavanja ispalio ono što me počelo kopkati još otkako sam sletio na zapušteni aerodrom Kisauni: "Hoće li se Afrika ikada oporaviti od onog što su joj kolonizatori napravili?" Iznenađeno se osvrnuo oko sebe pa, namjestivši naočale, rekao: "Sigurno si se svega nagledao kad me to ovako pitaš. Ključno je pitanje zašto se Afrika dosad već nije oporavila. Nismo ni prvi na zadnji koji su dobili težak udarac u leđa. Odavno smo trebali ustati i krenuti naprijed. To se nije dogodilo isključivo zato što je u interesu onima gore. Jedino se tako može nastaviti pljačka. Ona, da budemo načistu, nikad i nije ni prestala. Zašto i bi, kad ništa ne poduzimamo. Samosažalijevanje je naš odgovor na sve, a njime se tako lijepo hrani pasivnost..."

"Realno i nije moglo drugačije završiti. Kad narodu s jednim takvim pedigreom ne raspodjeljuješ pravilno javna dobra, beznađe postaje svakodnevica, a on tako jadno sklon obećanjima u bolji život (nitko mu ne može dati što mu Crkva može obećati). Matematika je prilično jednostavna. Što je država korumpiranija, to je siromašnija. Što je siromašnija, to je religioznija. Vidiš na što ciljam? Što je država religioznija, to je korumpiranija. Tako se zatvara krug. Moguće da će ti to zazvučati bogohulno, ali dopusti. Zar prinošenje žrtve nije temelj kršćanstva? A kako se ono definira? Kao nuđenje objekta višepozicioniranom biću u svrhu uspostavljanja, održavanja ili obnove odnosa. U počecima je žrtvovanje podrazumijevalo prinošenje ljudskog života, a jednom kad se njegova cijena povećala, korištene su životinje, dok je u moderno doba najprihvaćenije sredstvo novac. Od toga ne treba bježati, podmićivanje je praksa koja se jednako često koristi danas, kao i prije pet tisuća godina, s tim da je u zadnje vrijeme postala gotovo institucionalizirana. E sad, ako govorimo o tome da je ona sastavni dio religije, stupa na kojem Afrikanci već desetljećima grade svoje kule od pijeska, naravno da im nije teško prihvatiti tu praksu i u ostalim sferama života."

Mito je temelj religije, a na njoj od malih nogu grade svoje kule od pijeska

"Pretpostavljam da nisi čuo za Edwarda Sekeywu. Još malo pa će ga i Uganđani zaboraviti. Riječ je o novinaru koji je 2014. tužio Vladu sumnjajući kako su državni službenici kupili prava na zemljište na kom će nedugo poslije biti pronađena nafta. Kakva divna slučajnost! Od države je godinama dobivao odgovor kako mu za tražene informacije valja popuniti formular. Naizgled, sve divno i krasno, zar ne? Međutim, nesretna je okolnost što taj formular ne postoji. Nikad nije ni postojao, a kontroverze se gomilaju. "Tko je izdao dozvolu za gradnju na zaštićenom području?" "Kako si ministar poljoprivrede može priuštiti Mercedes od 100 tisuća dolara?" ili "Kako državni službenik s mjesečnom plaćom od tisuću eura može izgraditi četiri robne kuće?" Sigurno se pitaš zašto ni jedanaest godina nakon što je Zakon o slobodnom pristupu informacijama usvojen i dalje ne postoji formular? Zato što zakoni nisu doneseni radi stanovnika Ugande, nego da bi se zadovoljili bogati zapadni donatori, odnosno da bi se stekao dojam kako postoje instance kontrole. Da su oni u Ugandi čisti ukras, najbolje dočarava Indeks korupcije Transparency Int. Indikativno je da Ugandu, usprkos 'nastojanjima' vladajućih, desetljećima smješta na samo dno popisa."

"U praksi to znači da je mito dio svakodnevice. Bilo da želiš registrirati auto, da te zaustavi policajac na cesti ili ti treba dokumentacija za molbu za posao, običaj je gurnuti nešto novca u dlan. Čak i ako znaš da sve štima, želiš biti siguran da se druga strana neće potruditi nešto pronaći. A to se, je li, događa. Da se razumijemo, Uganđane zbog toga ne treba žaliti, dapače. Korupcija je dobila mogućnosti toliko se proširiti isključivo zato što je podržava sam narod. Sekeywa, kojem usput rečeno već nekoliko godina nema ni traga ni glasa (stranica njegove neprofitne organizacije naprasno je ugašena), svojedobno se u više navrata žalio kako ga kolege, prijatelji pa čak i članovi obitelji konstantno pitaju zašto vlastodršce više ne ostavi na miru. Zamisli koji paradoks! Konstantno se žale da u bolnicama nema lijekova, da su ceste pune rupa i da je standard života svakom godinom gori i gori, a onda onog što pokušava pokrenuti neke stvari mole da prestane s tim. Da, lako je sada reći - dobro su ga upozoravali, ali bez Sekeywa ovoga svijeta nijedna revolucija u povijesti ne bi se dogodila. Nadam da njegova žrtva neće biti uzaludna." 

Poniziti se nekad im je lakše no disati

Tanure je bolno u pravu. Možda najbizarniji primjer toga koliko su Uganđani naviknuti na prinošenje žrtve susreo sam u Jinji - glasovitom mjestu u kojem se jezero Viktorija epohalno sporo prelijeva u stotinu metara široko korito onoga što će postati jedna od najdužih slatkovodnih tekućica svijeta, moćna rijeka Nil. Pored starog kamenog mosta što spaja dvije obale Japanci su prije koju godinu napravili njegovu turbo mondenu verziju koja vjerojatno posjeduje stanovitu arhitektonsku vrijednost te donosi značajnu financijsku dobit, ali koja predstavlja šaku u oku svakom tko tuda prolazi. Stotine kilometara iskonski divlje prirode koju lokalci već stoljećima neumorno pokušavaju zauzdati, u kojoj svaka ciglena dvokatnica predstavlja svojevrsni trijumf ljudskog roda, tu se naprasno završavaju metalno-betonskim čudovištem što se u pejzažu istočne Ugande ističe kao muha u mlijeku. Iz nekog samo njima znanog razloga, most se ne smije fotografirati, na što upozorava niz bijesno upadljivih tabla te dvije aktivne patrole koje konstantno jurcaju ovom betonskom braćom kako bi spriječili ili, još bolje, kaznili svaki lakomi prst na okidaču.

Pomalo izbezumljen kontrastom, odlučio sam se provozati starim mostom te ovjekovječiti groteskna nasljednika, a iako sam to obavio prilično diskretno, ispalo je da sam podcijenio koliku potencijalnu dobit nosi hvatanje prijestupnika. Na izlazu me zaustavio pretili policajac pa je bilo za pretpostaviti da me snimila kamera. Zamišljao sam nekog očalinka u drvenoj isposnici kako od jutra do mraka bulji u crno-bijeli TV da, ne daj Bože, propusti priliku za džeparac. Kazna je iznosila 30 dolara. I debeljko i ja znali smo da je neću platiti, no valjalo je zasuči rukave i odigrati komad kako smo najbolje znali i umjeli. Blefirao je on, blefirao sam i ja. Iako Balkanci imaju malu maturu na ovu temu, znalački me pritisnuo pa sam bio prisiljen odigrati najjači adut svakog stranca u Africi - fingirati poziv ambasadi. Kao i uvijek, bilo je to dovoljno da promijeni priču. Nikad on mene nije ni mislio zadržavati. Slobodan sam ako mu dam nešto novca. Istog trena izvrnuo sam prazne džepove i stao ga uvjeravati da nemam ni pišljiva dolara, no nije odustajao. Igrom slučaja, jedino što sam mu mogao ponuditi bila je politrenka mlake vode koju sam ponio od kuće. Iako posramljen i ljutit, jednostavno nije mogao prihvatiti da ode, a da se baš nikako ne okoristi. Uzeo je.

Tužna priča o neokolonizaciji Afrike

"Puno više od napretka kojim se predsjednik Museveni voli podičiti, most u Jinji govori o neokolonizaciji Afrike, krave muzare našeg blesavog svijeta", nadovezat će se Tanure. "Pretpostavljam da znaš kako je sve išlo? Jednom kad su europske sile napustile svoje kolonije, za sobom su ostavile ogromni vakuum, s obzirom na to da nisu bile u stanju osigurati uvjete za njihov razvoj. Shvativši o kakvoj se prilici radi, u taj prostor uskočila je Kina, upumpavši tijekom dva desetljeća preko 130 milijardi dolara. Najeklatantniji primjer njihove agende na kontinentu jest Kongo, čija je vlast odobrila crpljenje 11 milijuna tona bakra i 620 tisuća tona kobalta u zamjenu za tri tisuće kilometara cesta, još toliko pruga te stotine škola i bolnica. Iako se čini da na taj način obje strane dobivaju, zakup plodnog zemljišta na čemu Kina, gladna afričkih prostranstava, inzistira, nije održiva strategija u suzbijanju siromaštva. Proizvodnja u velikim razmjerima ide na ruku modernim poljoprivrednicima sa specijaliziranim tehnikama uzgoja, ali istodobno briše male proizvođače s tržišta, uništavajući samodostatnost većine seljaka. Nažalost, ništa bolje neće proći ni države koje su se hrabro suprotstavile rasprodaji nacionalnih bogatstava. Kako zbog kroničnog siromaštva financijsku pomoć ne mogu odbiti, potpisujući goleme zajmove, još se dublje zakopavaju.".

"Zašto? Zato što je pitanje vremena kada će se naći u nemogućnosti vraćanja dugova, što će Kinezi, naravno, dočekati raširenih ruku, koristeći situaciju za prisvajanje političkog utjecaja u zemlji. Njime doduše, što im služi na hvalu, iznimno pametno barataju. Jedan od razloga zašto su nakon svih godina i dalje dobrodošli u Africi leži u tome što se Peking prema svima odnosi kao prema partnerima, za razliku od zapadnih zemalja i njihovih nevladinih organizacija koje ih doživljavaju kao nedoraslu djecu kojoj treba poslovno i političko vodstvo. Rezultat te zgodne emocionalne manipulacije trgovina je vojnom opremom. U afričkim diktatorčićima, koje drži na fiktivnim mini-pijedestalima, Kina pronalazi vjerne kupce svakog oblika oružja, istovremeno preplavljujući tržište svojim plastičkim proizvodima. Mah, od vajkada su od Afrike svi uzimali i davali, bez obzira treba li to nama ili ne. Nijemci su nas tako još donedavno uporno silovali svojom rabljenom robom, hvaleći se kako tako stvaraju tisuće radnih mjesta. Stvarnost koju nitko nije želio čuti jest da su do te mjere obezvrijedili proizvodnju pamuka da je Zajednica istočnoafričkih zemalja 2019. godine panično zabranila uvoz rabljene odjeće. A to je samo vrh sante leda."

Zašto države centralne Afrike imaju tri puta veći prirodni prirast no ijedna zemlja svijeta?

Što dalje odlazi u svojim britkim opservacijama, sve se više osjećam kao neki mladi čarobnjak koji je igrom slučaja nabasao na Gandalfa pa mu sada može postaviti sva pitanja koja su mu se tjednima ukrštavala poviše glave. Jedno od onih na koje nikako nisam uspijevao pronaći adekvatan odgovor bilo je: "Zašto obitelji koje imaju troje djece i jedva sklapaju kraj s krajem rade četvrto, peto i šesto dijete te se svjesno čine siromašnijima i nesretnijima?" Promatrajući nemilosrdne brojke čovjek se mora zapitati što se nalazi iza eksplozivnog demografskog rasta u državama centralne Afrike. Iako je kvaliteta života očajna, a oni bez pristupa pitkoj vodi broje se u milijunima, ako ne i desecima milijuna, natalitet je triput veći no na bilo kojem drugom mjestu globusa. U ovom trenutku s 1,3 milijarde Afrika zauzima 17 posto svjetskog stanovništva, dok će prema projekcijama 2100. imati 4,3 milijarde ljudi i činiti 39 posto ukupne populacija. A sve se to događa u 2020., kada su kontracepcijska sredstva, posredstvom raznoraznih organizacija, dostupna i u najizoliranijim područjima kontinenta.

"Kao prvo, Afrika je izrazito patrijarhalno društvo. Od muškarca se ne očekuju žrtve, a nošenje kondoma i "vađenje na vrijeme" to jesu. Kao drugo, dobar dio obitelji živi bez struje. Jednom kad padne noć, seks je najjeftinija zabava. Kao treće, jako puno djece umire. Ja sam imao osmero braće, samo četvero ih je preživjelo. U tim teškim trenucima bitno je imati na koga projicirati pozornost. Kao četvrto, neopisivo smo lijeni pa ako imamo jedno ili dva djeteta, lako se odajemo piću i dangubljenju. Mnogi svjesno rade dječji vrtić kako bi imali nepresušni izvor motivacije (Afrikanci su tada kao morski psi. Ako stanu, gotovi su). Kao peto, djeca su nositelji potencijalno bolje budućnosti. Neka samo jedno od njih uspije, obitelj će izdignuti iz bijede. Demografski rast o kojem pričaš rezultat je na koncu i sve većeg priljeva stranog kapitala. Među siromašnima vlada pogubno mišljenje kako s brojem djece raste i vjerojatnost da će se netko od njih naći na pravom mjestu pri raspodjeli novca. Djeca u Africi nešto su kao primitivna igra na sreću. Svi znaju da će na duge staze biti siromašniji, ali uvijek iznova igraju jer se nadaju da će se i njima jednom zvijezde posložiti."

Afrikanci su kao morski psi. Ako stanu - gotovi su

Dok vješto razodijeva Afriku, koja se iz tuđinske perspektive uvijek doima atraktivnija no što zaista jest, malo po malo počinjem nazirati njeno izmrcvareno tijelo. Nisam siguran da je želim vidjeti golu. Pokušavam promijeniti temu, ali rupa je toliko velika da čega god se dotaknemo i kojim god putem krenemo, uvijek iznova završimo u njoj. Tanure je iznimno obrazovan i mudar čovjek, ali kako širi temu, u njegovom blago autoritativnom monologu nazirem sve više pukotina. Jebiga, nije on kriv. Koliko god se trudio, cijelu sliku jednostavno ne može vidjeti. U čizmama bijelca nikada nije koračao Afrikom. Pokušavam mu skrenuti pozornost kako je white supremacy daleko najveći problem, onaj od kojega je sve počelo, odnosno onaj zbog kojega se Afrikanci i dan danas koprcaju u mjestu. Superiornost bijele rase do te je mjere ukorijenjena u  društvene tekovine afričkih naroda da je i oni sami nesvjesno njeguju kao dio neke drevne tradicije. Na teži sam način shvatio da je u Africi čak i prijateljstvo uvjetovano. Profesor je konkretan čovjek, trebaju mu primjeri. Dao sam mu ih nekoliko. 

Elia, neobično drag mladić s kojim sam krenuo na tisuću i pol kilometara dug put do granice s Kongom, od prvog se trena postavio kao vozač koji u svemu tome ne vidi nikakav užitak, a pritom me još konstantno oslovljava sa "šefe". Iako se s njim nisam vraćao u Dar es Salaam, dogovor je bio da ću financirati gorivo u oba smjera, no nemalo sam se iznenadio kad sam shvatio da nije ponio gotovo ništa novca, smatrajući potpuno normalnim da financiram ne samo njega, već i njegovu sestru koja nam se pridružila na pola puta. Dobro, neka im bude, mislio sam. Privilegija je obići ovaj dio Afrike privatnim terencem. Na dan rastanka, tutnuo sam mu u ruku 200 dolara za gorivo natrag i zaželio im sretan put, da bi me sljedećeg jutra dočekala poruka kako je veoma razočaran što sam mu dao iznos točan u cent, a još i više što ga nisam nagradio pozamašnim bakšišem. "Cijeli tjedan sestra i ja bili smo posvećeni tvom putovanju. Dizali smo se kad si to tražio, vozili te gdje si htio, a na kraju dobili pljusku u lice. To me čini tužnim i govori mi kako ljudi ipak nisu toliko dobri." Napisao sam mu kako je putovanje, ako se sjeća, bila njegova ideja te da sam smatrao da smo prijatelji, a oni ne daju tip jedan drugom. Odgovorio mi je da prijatelji upravo zato i postoje, pogotovo bijeli.

Više se vjeruje bijelcu, no vlastitim očima

Mjesto radnje Rusumo - šalter za istočnoafričku vizu na graničnom prijelazu Tanzanije i Ruande. Kad sam policijskom službeniku dao novčanicu od 100 dolara, uljudno ju je vratio i nazvao krivotvorinom. Odgovorio sam kako je to nemoguće - sve sam dolare prije puta uzeo direktno u banci, no nije odustajao. I za drugu je rekao isto, a tek ga je treća koju sam izvukao iz money belta zadovoljila. Smatrajući kako je riječ o čistom amaterizmu, novčanice sam pokušao promijeniti u obližnjoj mjenjačnici. Nadao sam se da će iskusni gazda prepoznati pravi dolar, no i on je reagirao istovjetno. U čemu je kvaka? Kad sam se vratio u auto, sve sam dolare poredao na sjedalu i shvatio kako šest novčanica ima identičan serijski broj. Oblio me znoj. Iako je sumnja odmah pala na menadžera jednog hotela u Zanzibaru kojem sam puno financijski pomogao, to mi je bilo daleko manje važno od činjenice da sam mogao završiti u nekom mračnom tanzanijskom zatvoru. Na svakom drugom kontinentu vjerojatno i bi. Jedino se u Africi bijelcima vjeruje više no vlastitim očima. Prava  je sreća što ih nisam dao Eliji, a nedostajalo je jako malo. Mislite da bi i njemu odgovorili kao i meni? Tko zna na koliko bi ga dugo strpali iza rešetaka.

No kakvih god nebuloznih čuda doživio u Africi, Richard iz Kassesa ostat će priča za sebe. Ovaj žgoljavi čovjek topla osmijeha iskreno je uvjeren da blagostanje u kojem uživa, a ono nije Bog zna kakvo, može zahvaliti isključivo bijelcima. Zato svoje četvero djece odgaja da su Kavkažani božja desnica. "Joj koja čast! Vedran te je dotaknuo i još ti je dao kapu! Kakva si ti sretnica", govorio bi kćeri. Vjerovali ili ne, svakog dana kad bi došao u posjet, učio ih je da mi na koljenima donesu čašu vode, a potom skrušeno poljube noge. Kakva budalaština! I kao da to nije bilo dosta, zbog duge brade i kose, domalo su me prozvali Isus. Jednom sam se prigodom pokušao našaliti, rekavši "Yesu anakupenda", što znači Isus vas voli, na što su dječica ispruženim rukama poletjela prema meni. Tražili su dokaz da ih Isus voli, a on je po afričkom poslanju oduvijek materijalne prirode. Dao sam im nešto sitniša i time se još više usosio. Stali su mi cjelivati ruke i govoriti "Hvala ti, oče". Prije odlaska nekako sam skupio snage prići Richardu. Rekao sam mu da to što radi nije dobro. U čudu me pogledao pa stao uvjeravati kako je Bog namjerno stavio bijelog čovjeka u poziciju onoga koji daje. Oni, kaže, ne bježe od uloge majmuna, ali ni mi ne smijemo od svoje.

"I am to old for this shit"

Eksplicitno pokazujući ožiljke koje ću, htio ili ne, cijelog života nositi sa sobom, nešto nalik nezaboravnom nadmetanju Mela Gibsona i Rene Russo u Smrtonosnom oružju, Tanurea sam na koncu prisilio da izgovori onu simpatičnu Gloverovsku rečenicu: "I`m too old for this shit." Bez puno riječi vratio se za stol gdje ga je čekao đumbirov sok i ugodna pozadinska buka najavne emisije dugoočekivanog kriket derbija između Red Scorpionsa i Green Mambasa, koji će zbog straha od koronavirusa već sutradan biti otkazan. Bili su to prvi tragovi tamnog oblaka zabrinutosti što će se uskoro nadviti nad cijelom istočnom Afrikom, ponajviše Kenijom koje ću se 48 sati kasnije, nakon tri tisuće kilometara afričkih cesta, najzad dokopati. Mjesto koje sam od početka debelo podcrtao na to-do listi bilo je jezero Naivasha. Ispostavilo se s punim pravom. Da odiseja dvodnevnog self-drive safarija bude parodija guliverovskih razmjera, pobrinuo se moj domaćin Sisi, koji me, u izostanku racionalnijih opcija, spojio s olinjalim rasta taksistom. S neobično debelim džointom o usnama, Marvin me upitao hoću li znati upravljati čudom kojim se dovezao. Šokiran slikom i prilikom te dekadentne motorčine, zavrtio sam glavom, na što mi je, hihoćući, samo dobacio ključeve.

Žureći polako prema Nacionalnom parku, svoj sam odraz ugledao u prljavom izlogu jedne slastičarnice. Kakav kolosalni kreten! Šlag na torti tog bizarnog BMW-a kojeg je pajdo ulickao parom čudesno nezgrapnih spojlera u nijansama etiopske zastave, bio je suncobran boje višnje pod kojim sam bio prisiljen voziti. Na kraju mi je dobro i došao, no da živite i još stotinu godina, ne biste mogli zamisliti s kakvim su me zaprepaštenjem promatrale zebre, gnuovi, orangutani i ine divlje životinje. Svega su se nagledali u doba Instagram turizma, ali takvo što još vidjeli nisu. Unatoč tome ili upravo zato, ova beanovska avantura prometnula se u vrhunac cjelokupnog putovanja. U isti sam se tren osjećao čudesno slobodno, neopisivo smjelo i beskrajno ranjivo. Gotovo jednako ranjivo kao i u Nairobiju narednog vikenda, gdje se situacija počela ozbiljno zakuhavati. Ljudi na ulici preko noći su postali izuzetno osorni pa čak i agresivni. U bijelom čovjeku, odjednom, više nisu vidjeli hodajući dolar, već hodajuću smrt. Vjekovnog neprijatelja koji je opet došao napraviti neko zlo prije nego se vrati u svoju oazu kojom stoljećima teku med i mlijeko.

Šest slijepaca i slon

Da ne bajam o Nairobiju kojeg nisam dovoljno dobro istražio, iskoristit ću priliku da pojasnim nešto. Postoji mogućnost da ste, čitajući ovaj serijal, došli do zaključka kako sam dobar dio putovanja bio nezadovoljan. To nema nikakve veze s istinom. Ne krijem da me Afrika na više načina razočarala, čak i povrijedila, no lagao bi kad bi rekao da nije bilo pregršt trenutaka u kojima sam bio iskreno dirnut, duboko zahvalan i istinski oduševljen. No čak i da kući nosim torbu negativnih iskustava, to ni u kojem slučaju ne znači da vam je ne vrijedi posjetiti i istražiti. Sve ono o čemu sam pisao moja je Afrika, koja će se uvelike razlikovati od vaše ili bilo čije druge. Priča je to nalik onoj u kojoj šest slijepaca opipava slona. Svaki od njih ima svoju verziju istine kako on izgleda i svi su u pravu i svi su u krivu. Isto sam tako i ja, dotičući jedan beskrajno maleni dio ovog čarobnog kontinenta, naizgled uvjerljivo vrištao "ovako izgleda Afrika", a zapravo se svojski trudio što vjernije i slikovitije dočarati ono što vidim, čujem i osjećam. Na koncu, prije no što vas pozdravim do nekog sljedećeg druženja, imam potrebe pozvati vas da razmislite o jednoj stvari.

Kad nam se kao djetetu neki stranac na ulici iskrevelji, nasmijat ćemo se. Reakcija naših roditelja pak bit će uvjetovana. Ako je osoba fino pozicionirana u društvu, cerekat će se s nama, ali ako se ne uklapa u profil ljudi s kojima valja imati kontakt, uputit će joj ljutiti pogled, stvarajući prve obrasce ponašanja u našim umovima. Unatoč tome djetinjstvo u pravilu provodimo slobodni od predrasuda, svima dajući šansu da nas impresioniraju. Situacija će se zakomplicirati u srednjoj školi kad će se svijet početi pred našim očima dijeliti. Više neće biti dovoljno imati zajednički interes, već odgovarajući karakter i sličan sustav vrijednosti. Jednosmjerna cesta započinje s prvim danima višeg obrazovanja. Prijateljstva nadalje sklapamo najčešće s ljudima koji dijele naše akademske interese, čime se društveno njegovani procesi segregacije i sužavanja percepcije nastavljaju. Ništa bolje neće biti ni na radnom mjestu, dapače, a kao da ta ustanova ogledala u kojoj provodimo pola života nije dovoljna, nametat će se ideja naseljavanja istih kvartova pa će i oni u teoriji najotvorenijeg uma, poput umjetnika, bježati u svoje enklave.

Putovati, putovati, putovati

Jednom kad smo se u svim segmentima života okružili sličnima, proces formiranja našeg balončića završen je. Iz njega više ne moramo van ni u jednom trenutku. Eventualno ćemo tu i tamo, kad nezadovoljstvo proključa, proviriti glavom pa zalajati na drugačije. Naravno, s visoka i agresivno, ali ne iz hrabrosti (evolucija se pobrinula za naš kukavičluk; oni skloni konfrontaciji brzo umiru) već sigurnosti koje crpimo iz pajdaškog okruženja. Koliko je tendencija grupiranja s istomišljenicima duboko utkana u ljude, najbolje dočarava brzina kojom se adaptirala na društvene promjene. Jednom kad je digitalno doba devastiralo socijalni kontakt, sve je po najbržem postupku projicirano u virtualni svijet. Online forumi i slične platforme oduvijek su bile predodređene za uspjeh ne samo zbog toga što uslijed "in vitro" načina života ljudi više nisu mogli adekvatno ispoljavati gomilajuće predrasude, već jer su nudile slatko utočište anonimnosti. Zuckerberg je napravio korak naprijed. Avatarima je dao ime i prezime te dijalog uokvirio najnižim standardom pristojnosti, ostavivši netaknutim prostor u kojem ćemo osuđivati i napadati različitosti, ovaj put iz mračnog sobička u kojem se skrivamo.

Vrhunac imitacije života bila je mogućnost da se grupiramo pa smo profile oboružali čoporom istomišljenika, spremnim napasti svakog onog tko se usudi dovesti u pitanje zajedničke stavove. Osjećaj zadovoljstva koji proizlazi iz toga čini se opipljivim kao da kroji sam život, no čim ostanemo sami, shvaćamo da je riječ o fatamorgani, iluziji u kojoj smo pronašli privremeno utočište, a koja dugoročno ništa dobroga ne može donijeti. Kako bivamo okruženi ljudima koji ni na koji način ne mogu dovesti u pitanje našu percepciju svijeta, umjesto socijalnom kohezijom sve rezultira dodatnom izolacijom. Na kraju smo toliko duboko u vlastitoj petlji da nam se čini kako ne postoji izlaz i tad nas hvata panika. Ne treba očajavati, rješenje je prilično jednostavno. Putovati, putovati, putovati! Jednom kad prekinemo simulaciju u koju smo stjerani mas-produkcijom straha, shvatit ćemo da je većina serviranih objeda laž. Okruženi novim, drugačijim i neobjašnjivim, koje ćemo po prvi put u životu biti PRISILJENI poštovati kako bismo opstali, raskrstit ćemo sa svim idiotskim predrasudama kojima smo desetljećima robovali, a svijet u kojem živimo počet će se naočigled mijenjati na bolje.