GABRIJELA Trbuščić danas je uspješna studentica koja je veći dio svog života provela u dječjem domu u Karlovcu. Jedna je od ukupno devetero braće i sestara koji su zbog neprikladnih uvjeta za život smješteni u dječje domove.

"Tako je moralo biti zbog neprikladnih uvjeta za život, zanemarenosti, oskudica koje su nas često snalazile, pa čak do te mjere da kod kuće ne bismo imali što jesti jer trebalo nas je sve prehraniti, osigurati potrebne knjige i školski pribor, odnosno financijski održavati", objašnjava Gabrijela.

Sa starijim bratom i sestrom Gabrijela je 2010. godine u jutarnjim satima došla u dječji dom "Vladimir Nazor" u Karlovcu koji danas nosi naziv Centar za pružanje usluga u zajednici "Vladimir Nazor".

"Ono što ću uvijek pamtiti jesu vlastita soba i vlastiti krevet koje kod kuće nisam nikad imala"

Danas, dvanaest godina kasnije, Gabrijela kaže kako se dolaska u dom sjeća kao da je bio jučer.

"Dijete od devet godina poput mene bilo je vrlo uzbuđeno i sretno, ali istovremeno osjećalo tugu i strah jer, iako nisam bila posve svjesna što će me ondje čekati, nekako sam znala da moj odlazak onamo znači odvajanje od moje prirodne okoline i obitelji. Slutila sam da će mi to biti u početku jako teško prihvatiti", započinje svoju priču naša sugovornica.

Kaže kako joj je u sjećanju od tog dana još uvijek ostalo i iščekivanje da se vrata doma otvore.

"Jedna djevojka otvara vrata, dočekuje nas, zajedno s odgojiteljicom koja nas je uvela na prijem. Upoznali smo svoje matične odgojitelje, stručni tim i krenuli prema odjelima koji će biti naš dom sljedećih nekoliko godina, u mojem slučaju sljedećih deset godina. Penjemo se svatko do svojeg kata i odlazimo na odjel za koji sam znala da odašilje pozitivnu energiju i koji je uvijek bio u pokretu te najljepše ukrašen. Imala sam osjećaj da će mi ondje biti lijepo" prisjeća se Gabrijela.

Prepričava nam kako je najprije upoznala starije djevojke koje su joj pružile podršku i prihvatile je pri dolasku. Pokazale su joj i njezinu sobu. "Ono što ću uvijek pamtiti jest ta prekrasna soba s crvenim namještajem, vlastita soba i vlastiti krevet koje kod kuće nisam nikad imala. Već tada bila sam sretna jer ću konačno imati neki svoj kutak u koji ću se moći odvojiti, a to mi je puno značilo."

"Taj proces za mene je bio vrlo težak… Sjećam se da sam nekoliko noći odlazila spavati u suzama"

Cijeli proces adaptacije za Gabrijelu je bio težak i, kako kaže, trajao je dugo. "Sjećam se da sam nekoliko noći odlazila spavati u suzama jer sam osjećala da je okolina drugačija, da više nisam u primarnom obiteljskom okruženju", priznaje Gabrijela te dodaje kako su joj upravo prvi dani boravka bili najteži i isprepleteni raznim emocijama, a najteže joj je pala odvojenost od braće i sestara i nemogućnost praćenja i aktivnog sudjelovanja u njihovom odrastanju.

"Ponekad su nas dolazili posjećivati. Jedan posjet bio je skroz normalan, a onaj sljedeći bio bi za koji mjesec i do tad bi postajali već druge osobe, koje izrastaju. Nisam mogla pratiti njihovo odrastanje i nekako mislim da je sve to utjecalo na to da naši odnosi nisu čvrsti i povezani kako i priliči bratsko-sestrinskim odnosima."

"Uvijek sam morala objašnjavati gdje živim i zašto sam tamo... Tada sam osjećala veliku knedlu u grlu"

Djeca koja borave u dječjem domu često se susreću s nerazumijevanjem vršnjaka, kao i brojnim pitanjima vezanima uz njihovu situaciju, pa nas je zanimalo kakav je odnos Gabrijela imala s vršnjacima i je li se zbog života u dječjem domu osjećala imalo drugačijom.

"Problem su mi uvijek predstavljali objašnjavanje pojma dječjeg doma i pitanja vršnjaka koja bi uslijedila nakon toga. Uvijek sam morala objašnjavati gdje živim i zašto sam tamo. Tada sam osjećala veliku knedlu u grlu jer nisam imala prave riječi kojima ću opisati razloge zbog kojih sam tamo, a kojih kao djevojčica nisam bila svjesna. To je bilo jako iscrpljujuće. 

Dolaskom u novu osnovnu školu osjećala sam strah upravo od ovih pitanja, strah od toga da će me djeca gledati drugim očima. U početku je tako i bilo, no kasnije su ipak svi prihvatili moju situaciju i donekle znali pozadinu. Iskreno govoreći, uvijek sam se osjećala odbačeno i drugačije među svima njima jer teško je razmišljati drugačije kad nemaš sve ono što ti je bilo potrebno za sretno djetinjstvo", iskrena je Gabrijela.

"Uvijek si ponavljam da moram raditi na sebi, kako mi je jedan odgojitelj uvijek govorio"

Gabrijela ne krije koliko su joj u procesu prilagodbe i prihvaćanju nove okoline pomogli odgojitelji, ali i koliko je ponosna na samu sebe.

"Mislim da sam prvotno zahvalna sama sebi jer sam uspjela biti jaka u novoj fazi života, a tome su svakako pridonijeli brojni razgovori koje sam vodila s odgojiteljima koji su se brinuli o meni. Bilo je onih koji su me neprestano bodrili i osvještavali koliko je važan rad na sebi, da je to proces koji traje cijeli život. Te riječi mi danas prolaze glavom i uvijek si ponavljam da moram raditi na sebi, kako mi je jedan odgojitelj uvijek govorio."

Gabrijeli je posebno pomogla odgojiteljica Jasna koja je, kako kaže naša sugovornica, i upoznala najveći dio nje.

"Brinula se godinama o meni kao moj matični odgojitelj i skretala mi pažnju na ispravne i neispravne postupke. Polako je stara Gabi nestajala i postepeno se razvijala u drugu osobu. Želim zahvaliti ostalim djelatnicima koji su sa mnom u deset godina boravka ondje proveli zajedničko vrijeme, kao i matičnim odgojiteljima s kojima sam iz dana u dan razgovarala o svom ponašanju, školi i lošim navikama i koji su me usmjeravali ispravnim putem i bili tu za mene kad me trebalo osnažiti. Vjerujem da su ponosni na mene, ali ipak mi je najvažnije da sam ja ponosna na samu sebe", ističe Gabrijela.

Naša sugovornica provela je i godinu dana u stambenoj zajednici. "Tek tada upoznavala sam samostalni svijet i shvatila da nije baš jednostavno kad te ne dočeka gotov obrok pri povratku iz škole, nego sam moraš pripremiti svoj ručak ili večeru jer ne ovisiš više o kuharima i kuhinji kao u blagovaonici dječjeg doma. Zaista sam uživala u samostalnosti i promjeni okoline koja mi je jako bila potrebna. Moram priznati da mi ponekad stan jako nedostaje i da sam ondje voljela provoditi vrijeme."

"Izlazak iz sustava nije bio nimalo lak te mi je ponekad i dalje teško kad ovisim o sebi samoj"

Gabrijela je ostvarila svoj cilj i upisala fakultet, a danas je ponosna studentica ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na Učiteljskom fakultetu u Rijeci. "Osjećam se ispunjeno i sretno, a razlog zbog kojeg sam upisala studij jest taj što volim djecu, što je u ovoj profesiji i najčešći odgovor koji se može čuti ako pitate i ostale moje kolege jer u suprotnom nema smisla ići u ovom smjeru.  

Odrasla sam u velikoj obitelji koja nas ukupno broji jedanaest, četiri brata i četiri sestre, i okolina u kojoj sam odrasla bila je ispunjena dječjom maštom i željom za otkrivanjem, što je dodatno osnažilo moju želju za time. Voljela bih naći dobar posao i posvetiti se radu s djecom, bilo to u predškolskoj ustanovi ili u ustanovama koje pružaju neki oblik pomoći… Voljela bih nekome pružiti što kvalitetniju podršku i ljubav koja je meni nedostajala."

Gabrijela ne krije da je potpuno samostalan život nakon izlaska iz sustava izazovan. "Ponekad je i dalje teško kad ovisim o sebi samoj. Shvaćam težinu odgovornosti i samostalnosti. Znala sam da ulazim u drugu etapu života, gdje ovisim o sebi samoj, i da ću morati pametno razmišljati i raspolagati novcem, vremenom i koliko je bitna dobra organizacija vremena, imati neki plan", objašnjava naša sugovornica.

"Bilo je to teško djetinjstvo na koje moram gledati pozitivno"

Za kraj nam Gabrijela opisuje svoje djetinjstvo: "Bilo je to teško djetinjstvo na koje moram gledati pozitivno... Zbog kojeg sam svjesna da danas ne bih bila ovdje gdje jesam, odrasla u snažnu i skromnu osobu koja zna cijeniti male stvari, a time i sebe samu."

"Mislim da me ova ustanova jako promijenila na osobnoj razini. Prošla sam toliko toga, od suza do onog najvećeg osmijeha koji se mogao vidjeti na mom licu. Priznajem, zaista je bilo jako teško. Upoznala sam toliko ljudi, djecu koja su sa mnom dijelila isti krov, koja su bila moja druga obitelj, rekla bih da sam stekla i prijatelje za cijeli život", dodala je.

Gabrijela smatra i kako u institucijama mjesta za napredak uvijek ima te da zajedničkim snagama možemo poboljšati nedostatke i unaprijediti sustav. "Kapaciteti dječjih domova su bili popunjeni još u moje vrijeme te mjesta za dolazak druge djece nije bilo. Ono što me posebno žalosti je da ovi problemi postoje i danas te da tamo negdje postoje djeca koja prolaze kroz slične, jednake ili čak gore uvjete od mene." Djeci u domovima diljem Hrvatske poručuje da budu uporna u svojim školskim obavezama, rade na sebi i slušaju odgojitelje.

"Vjerujte da će se sav trud i muka ostvariti i da ćete kasnije biti zadovoljni samim sobom jer ste uspjeli. Iskoristite svaku dobru priliku koja vam se pruži, ali i uživajte dok ste djeca jer vas kasnije čeka period u kojem ćete ovisiti o sebi samima", poručuje naša sugovornica.

Mnogi žele pomoći djeci u domovima pa smo je pitali koliko donacije uljepšavaju boravak djeci tamo i koliko im znače. 

"Ono što bih iz vlastitog iskustva rekla jest da je, kad god bi u našu ustanovu pristigle različite donacije u bilo kojem obliku, vladalo toliko veselje i uvijek bismo imali osmijeh na licu jer smo s nestrpljenjem iščekivali tu novu majicu, slatkiš ili pak božićnu čestitku koja nam je uljepšavala blagdane. Ako netko želi pomoći i izmamiti osmijeh na lice domskog djeteta, to je jedan od sjajnih načina na koji će barem onaj emocionalni dio biti ispunjen i dijete će osjećati da je voljeno i da netko misli na njega. I, vjerujte, bit će sretno", poručuje.

Gabrijela ne krije da je unatoč svemu iz tog perioda života ponijela jako puno lijepih uspomena.

"Toliko je uspomena ostalo u mome srcu i mislim da će one zauvijek ostati zapisane ondje i da će me uvijek raznježiti. Od brojnih ljetovanja, koja nikad ne bih mogla imati, zimovanja, raznih susreta, brojnih gostiju koji su posjećivali naš dom. Razne priredbe u kojima sam uvijek imala solotočke pjevanja i bila glavna zvijezda te bi mi svi pljeskali i divili se. Kao djevojčici mi je to puno značilo. Ono što me danas ljuti jest to što neki zaista ne znaju cijeniti ono što imaju i što nisu svjesni koliko im je zapravo dobro", zaključuje Gabrijela.

Kako bi dječji domovi dočekali zimu barem malo bezbrižnije, pobrinuo se i PPD, koji je odlučio podmiriti troškove režija struje i plina svim dječjim domovima i SOS dječjim selima u Hrvatskoj kroz šest mjeseci sezone grijanja 2022./23. Višak od doniranih sredstva domovi i SOS sela će operativno moći koristiti za potrebe razvoja i poboljšanje uvjeta boravka djece. U suradnji s nadležnim ministarstvom i domovima pokrenuta je i medijska kampanja kako bi motivirali i ostale da pokušaju pomoći domovima za nezbrinutu djecu, kojima je svaka vrsta pomoći itekako dobrodošla. 

Sadržaj donose Index i PPD u suradnji te u skladu s najvišim profesionalnim standardima. 

*Index i PPD donose serijal članaka i videa na temu dječjih domova u Hrvatskoj u sklopu velike kampanje Ne zaboravi na domove. U kampanji donosimo priče s terena, kao i iskustva ljudi koji su odrastali u dječjim domovima diljem Hrvatske s ciljem senzibiliziranja javnosti za ovu temu.