Danas je 14. godišnjica smrti Vice Vukova. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju s pjevačem iz 1989. godine u kojem govori o povratku na scenu nakon dugogodišnjeg izbivanja, o stanju na tadašnjoj estradi i platinastom povratničkom albumu Bella Italia.

Studeni 1989: Priča o Vici Vukovu, zlatnom glasu naše estrade, nije posve poznata najširoj publici. Vukov je maknut s javne scene ranih sedamdesetih godina, nakon burnih događaja kojima je boju dala euforija nacionalizma, iako nikad nije bio službeno zabranjen ili podvrgnut sudskom tretmanu. Jednostavno, Vice Vukov je nestao s pozornice kao da ga na njoj nije ni bilo, mada je pobjeđivao na festivalima, snimao ploče i punio koncertne dvorane.

Godine prisilne šutnje - i Vice Vukova i medija o njemu - stvorile su mu status kult-pjevača, čovjeka kojemu je svaka pjesma zlatna, a riječ u javnosti dragocjena. To je potvrdila i njegova prva ploča objavljena nakon gotovo dvadesetogodišnje šutnje, album Bella Italia koji je prodan u platinastoj nakladi.

Dakako, ta je ploča vratila Vicu Vukova tamo gdje on i spada - u pjevačke vrhove i na stranice novina, a uskoro, vjerojatno, i u druge medije. Rehabilitacija Vukova, ako se njegovo pojavljivanje nakon tolikih godina može tako nazvati, jamačno je ispravljanje tek jedne od mnogih nepravdi nanesenih kulturnim i javnim radnicima koji su zbog nespretnih izleta u politiku platili izgonom iz profesije.

Dugo Vas nije bilo na našoj javnoj sceni. Zbog čega ste se, nedavno, odlučili ponovo snimiti dvije ploče i započeti s koncertima?

Sa scene nisam otišao vlastitom odlukom, a ni moj povratak nije ovisio samo o meni. Naime, već nekoliko godina snimam svoje pjesme i ovaj moj povratak nije tako neočekivan kako bi se to moglo isprva učiniti. Objavio sam, prije ploče Bella Italia, dvije kazete u izdanju jednog slovenskog poduzeća.

Postoji, da tako kažem, preludij ovog mog sadašnjeg pojavljivanja na glazbenoj sceni. Znači, nisam se iznenada pojavio, ali nisam ni mogao ovo predvidjeti, ipak je posrijedi stjecaj okolnosti.

"Prošlo je mnogo godina..."

Kako Vam se, iz današnje perspektive, čine okolnosti zbog kojih ste prestali nastupati?

Te okolnosti, čini se, više ne postoje. Ali ne vjerujem da se svijet tako brzo mijenja. Prošlo je mnogo godina, zaboravlja se, ljudi mijenjaju mišljenje o nekim stvarima. Ja nisam bio glavni akter u situaciji zbog koje sam prestao nastupati. Druge stvari su se zbivale, usput sam i ja bio pometen.

U jednom ste intervjuu pripomenuli da nikad niste službeno zabranjeni, nego da ste naprosto skinuti s radijskih i TV programa.

Pa i nisam bio zabranjen. Koliko se sjećam, jedino je Televizija Sarajevo donijela odluku da me se skida s programa dok se stvari oko mene ne razjasne. To je bilo pravo Televizije Sarajevo, da to napravi, oni vjerojatno znaju zašto su to učinili. Drugih stvari oko mog skidanja sa scene - nekakvih sudskih odluka i sličnog - nije bilo.

Jeste li se, tijekom ovih dvadesetak godina nepostojanja na glazbenoj sceni, osjećali izgnanikom?

Da, na neki način. Doduše, ne toliko koliko se obično misli, ja sam to doživljavao kao sudbinu. Nisam ja, u tome, ni neki izuzetak.

Poznato je da ste po prestanku aktivnosti otišli nekoliko godina živjeti u Pariz. Otkud ta odluka, biste li se za takav azil odlučili i da ste nastavili normalno nastupati?

Ne, nisam to prije bio planirao. Dogodila se takva situacija, u kojoj sam mislio da je najbolje da se maknem na neko vrijeme i radim nešto drugo. U Parizu sam se bavio stvarima kojima sam se oduvijek želio baviti, zadovoljio sam svoju intelektualnu znatiželju studirajući ono što me zanima.

Na jedan način to je i bijeg - pogodna terapija kad je čovjeku teško u životu. Treba početi stvari sagledavati analitički, na znanstveni način, da tako kažem, odnosno kao da se sve to njega i ne tiče, već da je to zanimljiva tema za proučavanje.

Po Vašem mišljenju, postoje li razlike u prilikama na našoj estradi prije dvadesetak godina i danas?

Mislim da je došlo do karakterističnog razlaza, kojeg onda još nije bilo. Naime, estrada je imala ambicije da bude glazba jednostavnija i zabavnija, ali ipak glazba. Danas nije tako, sada je estrada primarno zabava i show, a ne glazba.

Glazba više nije bitna, bitno je da se ljudima sviđa, da ljudi to kupuju. Više nema kompleksa, nema trauma o tome koliko je to u glazbenom smislu vrijedno, hoće li trajati ili neće trajati itd. Estrada više nema takvih ambicija, kvaliteta nije više bitna.

Ključevi današnje estrade

Znači, nekad se pravila kvalitetnija glazba?

Znate, teško je to ustvrditi. Ovisi o tome kakve imate kriterije. Estrada je sada postala svijet za sebe, koji ima vlastite zakone, više nitko sa strane ne može na njega utjecati. Kad čitate osvrte na izašle albume rocka i zabavne glazbe, onda vidite da se tu razvila čitava nova terminologija i da tu više nema pristupa neki drugi svijet s nekim drugim kriterijima.

Nekad nije tako bilo, ljudi koji su pravili albume zabavne glazbe uvijek su se trudili da snimaju glazbu koje se neće stidjeti. Današnji ishod je neminovan, glazba se komercijalizirala toliko da to više nije moglo trpjeti prepreke. Ni kvalitetu kao prepreku.

Obično se govori da sada mediji prave estradu.

Naravno, mediji nisu više netko tko prati estradu, već su dio svega toga. Uvijek sam govorio da mikrofon, naprimjer, nije sprava koja prenosi zvuk drugima, nego je on izražajno sredstvo koje stvara nešto, ako se koristi na pravi način. Tako i mediji, novine, radio i TV, postaju stvoritelj estrade. U njima zvijezde estrade žive posebnim životom, kojeg u realnosti uopće nema.

Kad smo već spomenuli mikrofon i njegove vrijednosti - što je poruka Vašeg čestog nastupanja bez mikrofona i razglasa?

Volim pjevati bez mikrofona. Koji put zapjevam i u kakvom društvu, kad se od mene to zatraži. Čujem i priče o kolegama koji nikad ne pjevaju bez mikrofona, vjerojatno zato da se ne čuje njihov pravi glas, koji tehnika znatno može izmijeniti.

S obzirom na Vašu rezerviranost prema novinarima, plašite li se činjenice što danas mediji i stvaraju i uništavaju zvijezde?

Ja se toga ne plašim, nego naprosto osjećam da ne mogu medijima biti ono što bi oni htjeli da jesam. Odnosno, ne mogu biti u medijima onakav kakav sam inače. Čovjek se plaši kad nema više utjecaja na sliku koja će se o njemu stvarati.

Što Vas najviše ljuti i smeta na našoj društvenoj sceni?

Kad se čovjek ljuti, to je još dobro. Ako se na nekoga ljutim, to je dobar znak, znači da mi je drag. Ipak, ja se više ni na što ne ljutim.

"Nisam rezigniran"

Znači li to da ste postali rezignirani na sve što se oko nas danas događa?

Nisam rezigniran, to nije u mojoj naravi. Ja sam nepopravljivi optimist, jednostavno ne bih mogao drugačije koncipirati svoj život. Kako bih ja to živio a da se ne bih nadao boljem? Izgleda da pojedinci misle da mogu živjeti tako, ali je njihov pesimizam samo stil.

Ako bi čovjek sve gledao crno, ne bi mogao preživjeti. Svi su ljudi manje-više optimisti, samo to ne žele priznati. Nada je ucijepljena u čovjeku i narodu i ne može se ni povjerovati da netko nema nikakve vjere i nade u smisao postojanja, u smisao života i njegovu ljepotu. Čovjek ima mogućnosti da stvori svoj svijet, koji će njemu biti povoljan.

Treba, dakle, vjerovati da nade još ima.

Tražiti racionalni povod za nadu bilo bi njezino obezvrjeđivanje. Nada je ono što mi hoćemo, što imamo u sebi i čega se ne želimo osloboditi. Nada je okvir življenja koji ne možemo racionalno protumačiti.

Poznato je da se Vaš sin također bavi glazbom, on je klavirist. Je li moguća vaša suradnja i u javnosti, ima li takvih planova?

Vjerujem da je to moguće, zašto ne? Doduše, on se sada bavi sasvim drugim poslom, tom tzv. ozbiljnom glazbom. To je sasvim drugi svijet, drugi pristup glazbi, i prvo bi morao naučiti kako se radi u estradi. Nije ni zabavna glazba tako jednostavna. Ne znači da onaj tko izvodi ozbiljnu glazbu može bez problema svirati zabavnu, to je specifična vještina koju treba savladati.

Nije to samo problem dobre volje, već treba imati i namjeru baviti se time. Ne znam hoće li moj sin imati vremena da nastupamo zajedno. Što se tiče mog utjecaja na njega - glazba je uvijek prisutna u našoj kući, njome se ne bavim samo ja nego i moja supruga.

Ljudi traže i stare pjesme

Očito je da u našoj diskografiji postoji trka za prestiž između diskografskih kuća. Kako gledate na odnose u toj glazbenoj industriji?

Jasno je da se između naših diskografskih kuća vodi bitka za tržište. To nije loše, treba suzbijati monopole u svim sferama. U svim poslovima ljudi su navikli na monopole, da, kad zasjednu negdje, nitko više ne dovodi u pitanje njihov položaj i posao. Naravno, treba se to uhodati, moramo se naviknuti na takve odnose. Sloboda se treba znati konzumirati.

Za album Bella Italia dobili ste platinastu ploču, upravo Vam je izašao i novi LP, nazvan Sve najbolje. Zacijelo ste dobili brojne ponude od raznih izdavača?

Ima ponuda, naravno. Ima znakova da bi sve diskografske kuće rado radile sa mnom. No, ja se ne upuštam u to, ja volim stalnost i sigurnost. Ne mogu zaigrati na igru konjunkture koja sada vlada oko mene, pa da idem malo ovdje, malo ondje.

Ne ide to. Imam svoj program i plan da snimim još neke ploče, što bi objavila diskografska kuća s kojom surađujem i sada. To je Suzy, oni su korektni prema meni i nemam potrebe da mijenjam izvođača.

Koji su Vam planovi za neposrednu budućnost?

Prvo snimam video i audiomaterijal na koncertu u Lisinskom, koji će se održati 15. i 16. studenog. Na tom koncertu neće biti mnogo novih pjesama, ljudi i traže da im pjevam stare pjesme. Zatim bih, u suradnji s drugim autorima, volio snimiti i nove pjesme.

Osobito ako mi i radio otvori svoja vrata i pusti nove pjesme u program, da ih ljudi mogu čuti. Za sada, dok radio i TV još nisu otvoreni, ne mogu mnogo razmišljati o novim pjesmama jer nove pjesme treba izvoditi. Uz to, uskoro će mi izaći izbor božićnih pjesama, kako hrvatskih tako i nekih drugih europskih naroda.

Razgovarao: Dubravko Grakalić (Top, 1989.)