NIJE bilo teško predvidjeti da će film Sache Barona-Cohena "Bruno" izazvati očekivane reakcije od onih od kojih su se reakcije i očekivale. Zanimljivo je bilo pročitati što su sve gledatelji diljem svijeta izvukli iz jedne obične, ali fantastično promovirane komedije jer upravo u tom trenutku postalo je jasno da Cohenove filmove gledamo na jedan potpuno drugačiji način.

Ne radi se o posebno originalnom materijalu jer sve smo to već vidjeli kod njegovih prijašnjih kreacija

Ako ste pogledali film prilično vam je jasno da se ovdje ne radi o posebno originalnom materijalu jer sve smo to već vidjeli kod njegovih prijašnjih kreacija, Borata i Ali G-a. No, s druge strane vidjeli smo nešto na što se ne nailazi baš svaki dan. Riječ je o fantastičnom marketingu koji je jedan najobičniji mockumentary pretvorio u svjetski fenomen o kojem se ozbiljno (i pretjerano) raspravlja, a posebno je zanimljivo vidjeti s kolikom ozbiljnošću pojedinci pristupaju, u suštini, banalnim šalama koje su značajne samo ako im pridate bilo kakvu važnost.

Nema mjesta ni za rasprave o tome promiče li ovaj film mržnju jer oni koji homoseksualce nisu voljeli, neće ih odjednom zavoljeti ili ih mrziti još više. Oni koji su indiferentni, to će i ostati, a ni gay populacija nema razloga za ljutnju jer ovakav film može razljutiti samo budale.

Ne možemo čak reći ni da je Bruno vratio politički nekorektan humor jer isti je, na ovaj ili onaj način, prisutan svih ovih godina, ali zato ga je Cohen eksploatirao u velikom stilu.

Ovdje nema posebno briljantnih trenutaka koje bi mogli izdvojiti kao primjer otkrivanja određenih predrasuda čijeg postojanja nismo bili svjesni. Ono čega s druge strane ima u izobilju scene su koje će vas "šokirati" iako ni one nisu ni u kom slučaju posebne jer nije teško predvidjeti da će neki ostati zgranuti nakon što se nečija kita klatari u ritmu glazbe, da će puna soba crnaca reagirati zgranuto nakon što im bijeli homoseksualac kaže da je bebu iz Afrike zamijenio za iPod ili da će puna dvorana seljačina burno reagirati nakon što u kavezu vide dva polugola muškarca kako se žvale i fingiraju seks. To je linija manjeg otpora. Potvrdili ste ono što znaju apsolutno svi. Da, neki ljudi ne vole pedere.

Pošaljete li srpskog gay Roma da intervjuira domaće skinheadse, reakcija će biti upravo onakva kakvu i očekujete. Valja samo razmisliti koliko je zeznuta skupina na koju ste se namjerili i kako objediniti sve ono što mrze. Na kraju krajeva, pitanje je: "Imate li muda učiniti takvo što".

Ovog je puta teško reći ima li Cohen "muda" ili samo dobar osjećaj za lažiranje

Iako, ovog je puta teško reći ima li Cohen "muda" ili samo dobar osjećaj za lažiranje jer nakon namještaljke s Eminemom teško se oduprijeti osjećaju da i sam film djeluje pomalo izvještačeno i nategnuto. Naravno, u obzir uzimamo samo one scene za koje se pretpostavlja da su stvarne. Doduše, uvijek stoji ono da je ljudska glupost ponekad toliko velika da je lako povjerovati kako je riječ o namještaljci.

Bilo namješteno ili ne, riječ je o sat i pol odlične zabave (naravno, ako ste skloni ovakvom tipu humora) i vjerojatno najboljoj komediji godine (što više govori o ovogodišnjoj ponudi komedija nego samom filmu) jer unatoč činjenici da je riječ o "Boratu 2", ovaj film ipak "hrabro" (ako smatrate da je hrabro pokazati rasplesanu kitu) pomiče granice na koje smo navikli u američkim komedijama. Ako ništa drugo, komedije ovog tipa nikada nisu bile toliko veliki hitovi.

Ideja je bila pobuditi reakcije i u tome je, voljeli ovaj film ili ne, Cohen bez ikakve sumnje uspio kao malo tko u njegovoj profesiji. Ispada da je dovoljno biti gol i gay.