"Viza nije bila dovoljna": Kako se iz Jugoslavije putovalo u inozemstvo?
U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o putovanjima Jugoslavena u inozemstvo.
Siječanj 1988.: Odjedanput - za običnog građanina, čini se, preko noći - došlo je i to: jugoslavenska putna isprava (s tradicionalno tamnocrvenim koricama), nekad "viza za svijet", postala je u mnogim zemljama nepoželjna. I nedovoljna jer ponegdje se, osim pasoša i vize, traže i razne pomalo čudne potvrde...
Dva bauka kruže suvremenim, iz temelja uzdrmanim svijetom. Bauk terorizma i bauk side.
Prvi ima već dugogodišnju tradiciju, drugi je "mlad": tek preklani zahvatio je zemlje i narode. Oba izazivaju (opravdani) strah jer se broj njihovih žrtava penje na desetine tisuća. Izazivaju i želju, također opravdanu, za obranom, a obrana se sastoji, prije svega, od stroge kontrole stranih putnika, njihove prtljage, njihovog zdravstvenog - i ne samo zdravstvenog stanja.
Što su zemlje tražile od stranaca koji su došli na njihove granice?
Francuska, na primjer, traži od svih stranaca koji dođu na njene granice (izuzimajući građane zemalja Europske ekonomske zajednice) da pored (od prošle godine neophodne) vize pokažu uvjerenje o nezaraženosti HIV-om, a od Jugoslavena (i još nekih drugih putnika) i dokaz o posjedovanju devizne knjižice s najmanje 4000 franaka koji bi im bili na raspolaganju za mjesec dana boravka.
Kanađani su još stroži: viza je uvjetovana, između ostalog, i sumom od 150 (kanadskih) dolara dnevno. A i jedna i druga zemlja za prelazak svojih međa zahtijevaju potvrdu o zaposlenju, rješenje o godišnjem odmoru od toliko i toliko dana, povratnu kartu...
Susjedna i prijateljska Italija zamalo je prošle godine uvela - opet za sve inozemne putnike, osim onih iz zemalja EEZ-a, uz to San Marina i Vatikana - obavezno popunjavanje formulara na granicama.
Srećom, do provođenja ovog prijedloga nije došlo, mada navodno ne zbog negodovanja u inozemstvu, prije svega kod nas, nego zato što Talijani, zauzeti predizbornim štampanjem glasačkih listića, nisu stigli odštampati i nove "zelene i narančaste" formulare za ulazak u njihovu zemlju. Za sada.
Prijateljstvo je jedno...
Mađari već skoro osam godina obavezuju jugoslavenske putnike da na granici zamijene određenu sumu dinara za forinte, prateći pritom sa zadivljujućom preciznošću kretanje naše inflacije.
A "Slobodna država Bavarska", kako glasi službeni naziv ovog "landa" u SR Njemačkoj, odnedavno je uvela - za sve došljake čija je namjera ostati duže od tri mjeseca (s izuzetkom građana EEZ-a, Švicarske i Lihtenštajna) - obaveznu medicinsku potvrdu da nisu zaraženi virusom side.
Usput, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najviše "seropozitivnih" ima u Švicarskoj, a po oboljelima neslavni rekord tuku Francuska i SAD. Ipak, ni Švicarci ni Francuzi, a isto tako ni američki vojnici u Bavarskoj, ne podliježu ovom propisu - ne moraju, dakle, dokazati da nisu nosioci HIV-a.
Jugoslaveni moraju jer je u ovom (zna se: konzervativnom) "landu" virus side očigledno podijeljen na kapitalistički i socijalistički i tu ne pomažu nikakvi zdravorazumski argumenti. To je odluka bavarske vlade koja nema nikakve veze s uzajamnom politikom SR Njemačke i SFRJ.
Jugoslaveni isto tako moraju tražiti vizu za putovanje u susjednu Grčku, dok su, recimo, građani daleke Argentine oslobođeni ove formalnosti. "Viza se dobiva za svega nekoliko sati, vrijedi šest mjeseci i uključuje tri ulaska u našu zemlju", obavještava nas ljubazna službenica u grčkoj ambasadi u Beogradu.
U obrnutom slučaju, što će reći, za sve masovnija putovanja Grka u Jugoslaviju (često i zarad jeftinog studiranja), viza se dobiva čak i na samoj granici. A ne bi uopće ni bila potrebna da je usvojena inicijativa naše zemlje o recipročnom ukidanju ove formalnosti.
No naši južni susjedi nikako da pristanu na prisnije odnose. Prijateljstvo je jedno, a viza nešto sasvim drugo, kažu i traže da se u formulare precizno unesu lični podaci. Da se napiše i mjesto rođenja, pa ako je ono nekim slučajem negdje u Egejskoj Makedoniji, viza može biti i uskraćena.
"Čudni novi običaji"
Čudni novi običaji (ili, svejedno, propisi). Restriktivni, što bi rekli pravnici, usmjereni na sužavanje slobodnog međunarodnog poštenja kojem smo mi, Jugoslaveni, posebno skloni. Utoliko nas više iznenađuje, recimo, iscrpljujuća (tjelesna) kontrola putnika i njihove ručne prtljage na međunarodnom aerodromu u New Delhiju.
"Tako su me ispipali da se ne bih iznenadila kad bi me poslali i na ginekološki pregled", rekla je nedavno jedna turistkinja, koja je i prije šest godina bila u Indiji i osjećala se tada, kaže, kao "kraljevski" gost. "Najradije viđen pasoš na našoj granici... Naši prijatelji Jugoslaveni... Naša tradicionalna prisnost", govorili su tada carinici.
Sada je takav odnos nestao. "Stranac je stranac", kažu isti ti (ili možda neki drugi) pogranični službenici, "mi imamo problema s terorizmom, bombe se podmeću na sve strane, moramo biti oprezni". I nastavljaju pipati, vaditi, otvarati... Satima. Vrijeme u ovom slučaju nije novac, važna je sigurnost.
"Opasna" jugo-klopa
I carinici u Sidneyju imaju dužnost brinuti o sigurnosti, pa u to ime zdušno prevrću kofere. Ali ne toliko zbog bombe, nego zbog hrane. Doduše, upozorenje da se "zbog opasnosti od stočnih zaraza u Australiju ne smije unositi ništa za jelo" istaknuto je i u avionu i na aerodromu. Pa ipak, naivni Jugoslaveni misle da to za tvornički zatvorenu kutiju topljenog sira ne vrijedi.
Ali vraga: jugo-sir, premda i zapečaćen, ne dobiva ulaznu vizu. Švicarski dobiva, svejedno što je nađen u jugoslavenskoj torbi. "Švicarci su u pogledu hrane pouzdaniji", glasi lakonsko objašnjenje carinika.
Slično je i na Novom Zelandu: jugoslavenski kikiriki (vakuumiran) i grisini (u vrećici) ne mogu proći - njemački mogu. "Ovo mi je poznato, a ono nije", bio je argument pograničnog službenika koji nam je zaplijenio grickalice.
Američki carinik nije ništa zaplijenio, ni torbu nije otvarao, ni kofer, niti je beskrajno dugo provjeravao pasoše: nema više (srećom) takva uputstva. A prije 20 godina je imao. Dvije Jugoslavenke koje su tada na njujorški aerodrom Kennedy stigle avionom SAS izdvojene su od drugih putnika radi provjere, duge dva sata.
Sljedećeg dana jedan američki novinar ih je pitao kako su se "uspjele izvući iza željezne zavjese i doći u slobodni svijet". Odgovorile su mu pitanjem zar on, kao zaposlenik "sedme sile", ne zna da je Jugoslavija ukinula vize? "Uostalom", rekle smo mu, "mi smo vrlo teško ušle u vašu zemlju... Jedva smo prošle kroz rigoroznu kontrolu, pa gdje je onda željezna zavjesa?"
Svakom od oko 24 milijuna stranaca koji godišnje prijeđu našu granicu (podatak iz 1986.) dobro je poznato da takva "zavjesa" kod nas ne postoji. I da nema onog mučnog maltretiranja, uobičajenog (bar kad su Jugoslaveni u pitanju) u mnogim zemljama (Rumunjskoj, Bugarskoj, Turskoj, ili u Kolumbiji, Brazilu, čak i u Indoneziji, gdje se naši građani u pogledu viza tretiraju kao stanovnici zemalja Varšavskog pakta), da nema ni formulara, ni obavezne zamjene novca (po našem službenom tečaju), ni raznih potvrda.
Naravno, nikome ne pada na pamet osporavati drugim zemljama suvereno pravo donošenja propisa radi zaštite svojih građana. Ali bi, ruku na srce, i kod nas moglo i trebalo biti bar nečega od svega što se prema nama u inozemstvu primjenjuje. Ne zbog prkosa, uzvraćanja ravnom mjerom ili, ne daj bože, odmazde, nego u cilju uspostavljanja neke ravnoteže i pravde.
"Jugoslavija bi se trebala štititi od stvarnih opasnosti"
Da ne budemo samo mi drugdje sumnjivi, nepoželjni, s rezervom primani te da se kao putnici osjećamo inferiorni, dok se kod nas svi stranci osjećaju i ponašaju kao da nam čine čast što su došli. Najzad, kroz Jugoslaviju vode glavni putevi droge, a s drogom i side, te bi se upravo naša zemlja morala ozbiljnije štititi od stvarnih i potencijalnih opasnosti.
Samo... Ne smije se zaobići tužna činjenica da pojedini naši sunarodnjaci u mnogim zemljama stvaraju probleme akcijama "podzemlja", prodajom djece, nacionalističkim čarkama, prostitucijom, švercom itd. I da taj mali dio od onih 17 ili 18 milijuna Jugoslavena, koliko ih godišnje putuje u inozemstvo (podatak iz 1986.), baca sjenku i na veliku većinu dobronamjernih i časnih putnika.
Utoliko prije što je suvremeni svijet, u cjelini, daleko od "duha Helsinkija" izraženog, između ostalog, i "općim potrebama za većom cirkulacijom ljudi radi boljeg međusobnog upoznavanja", predviđenim završnim aktom helsinške konferencije". Aktom koji je, nažalost, ostao samo utopija. Samo san i "želja pusta". Ponajviše nas, malih naroda, po prirodi sklonih otvaranju i vezama s dalekim i velikim svijetom.
I nespremnih shvatiti da je taj dalek svijet postao nepovjerljiv i rezerviran, a da se "veliki svijet" kao štakora čuva siromašnih "dođoša s juga" u vidu tragača za kruhom i mjestom pod suncem, da se štiti od nabujalog kriminala i terorizma (svejedno što ovi najčešće dolaze iz njihovih jezgra), da se panično plaši side čije je izvorište... upravo "tamo dolje, na jugu". U taj jug je, bilo to nama pravo ili ne, uvrštena i naša zemlja... Je li samo zbog geografskog položaja i nerazvijenosti, ili još ponečega?
Napisala: Nada Mijatović (Nada, 1988.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati