POSTOJE životne lekcije koje su vrlo jednostavne. Naučimo ih još kao mala djeca. Čini nam se da ih znamo i da se nekako podrazumijevaju, pa bi nam netko tko bi ih se usudio ponoviti zvučao dosadno i gotovo odbojno. Što nam sada ovaj spominje da je zdravlje bitno, da treba uživati u svakom trenutku kao da je posljednji, da trebamo cijeniti svaki čas proveden sa svojom obitelji i prijateljima jer ih sutra možda više neće biti?

Koliko puta smo zaista zastali u svom životu i rekli sebi – sada želim da vrijeme stane? Želim uživati u trenutku i zahvaliti Svevišnjem, ili svemiru, što sam živ, što su moji dragi pored mene i što me ništa ne boli? Kad kraj postane izvjestan, možda će se činiti da su svi ti trenuci iscurili kao suze na kiši – prebrzo.

Da tada kad su se događali i kad smo bili u njihovom epicentru, nismo doživjeli epifaniju i nismo svojom sviješću zaustavili vrijeme i shvatili da se nalazimo u njima.

Naravno, trenuci u kojima ćemo to obično učiniti jesu oni kad iskočimo iz svakodnevice – ako stojimo na vrhu Eiffelova tornja ili se penjemo na planinu Fuji, ako su pred nama Times Square ili Niagarini slapovi – moguće je da ćemo reći – hvala ti, bože, na ovome, želim da sada stanem i budem sretan što sam živ ovdje i sada.

Ali koliko će se puta to dogoditi kad smo kod kuće ili u kraju u kojem smo odrasli? Kad će se to dogoditi tijekom jednog sasvim običnog dana kad smo s obitelji i prijateljima u okolnostima koje inače uzimamo zdravo za gotovo?

Film itekako ima radnju

O ovakvim trenucima govori film Marka Đorđevića Za danas toliko. Ako smo mi možda u prividnoj trivijalnosti zaboravili zaustaviti vrijeme i biti sretni što smo živi, on nije i odlučio nas je svojom redateljskom i pripovjedačkom vještinom na njih podsjetiti, barem onoliko koliko medij filma to može pružiti.

Često ćete u opisima i prikazima, bilo pisanim ili verbalnim podcastima, čuti ili pročitati da ovaj film “nema radnju”. Ne bih se složio s tim – stvar je vezana za to kako inače nazivamo stvari. Film itekako ima “radnju”, ali nema atraktivnih zapleta u žanrovskom smislu.

Nema čak ni neke pretjerane dramske dinamike koja obično služi da gledatelje privuče i zadrži im pažnju. Ovo je komad života – slice of life, kako se to na engleskom jeziku kaže, ali ne onaj sivi, socijalno angažirani komad koji pruža prikaze nekog urbanog pakla, društvenih anomalija i malignosti, već komad ispunjen bojama, mirisima, zvukovima, pjesmom i evociranjem iskustava koja smo univerzalno svi preživjeli i s kojima se itekako možemo poistovjetiti.

Tako da ako bi me netko pitao treba li pogledati ovaj film – ne bih mu mnogo ni mogao ni želio reći. O čemu se tu zapravo radi? Pa, ni o čemu i o svemu zapravo. Radi se o tome da smo kao moderni gledatelji možda postali robovi određenih formi.

Da naviknuti na akciju, dinamiku ili zaplet gubimo iz vida da film može izgledati sasvim drugačije, imati namjere koje su neočekivane i metodologiju njihova postizanja kakva nam je uglavnom nepoznata, pa tebi, gledatelju, umjesto preporuke, valja dati savjet: promatraj ovo više kao pjesmu nego kao film.

Ne pristupaj mu mozgom kao što inače činiš, već prije srcem (koliko god to izlizano zvučalo), ne čitaj IMDb prikaze i nemaj nikakve pretpostavke kad uđeš u kinodvoranu. Pretpostavke će izvući neki sitni cinizam iz tebe i onda ćeš vjerojatno izaći van već nakon prvih petnaest minuta – kao što je to učinilo dosta njih kad se prikazivao u srpskim dvoranama.

Dobit ćeš satisfakciju sitničarskog opovrgavanja svih tih hipsterskih blogera, podcastera (ili nadobudnih piskarala s portala poput Indexova) koji zborski ponavljaju hvalospjeve, nesvjestan da možda gubiš mnogo više.

Što ćeš sve dobiti?

A toliko je dobrog što možeš dobiti.

Recimo – sjajnu glumu. Velika je vrijednost i umijeće svoje likove učiniti zanimljivima, dragima i bliskima u trivijalnim situacijama, a Marko Đorđević s ekipom glumaca s kojima je još ranije (Ivana Vuković, Filip Đurić) napravio svoj fenomenalni prvijenac Moj jutarnji smijeh to je uspio učiniti.

Ako glumci “drže” svoje likove u onome što se čini praznim hodom i nemaju pomoć neke bombe koja im kuca ispod sjedala auta ili opasnosti koja im prijeti, već djeluje da ih oživljavaju u prikazima života toliko nenametljivo autentičnima da izgleda kao da je kamera samo unesena u život, onda je to velika stvar.

Druga česta zamjerka koja se može čuti je da likovi nisu dovoljno objašnjeni, da nam dosta dugo treba kako bismo shvatili tko je tu kome što i kakav je odnos između njih, ali opet se moram ne složiti. Marko Đorđević savršeno spaja formu i suštinu, a pravila koja je sam sebi postavio više mu koriste nego što mu odmažu.

Dijalozi, situacije, odnosi djeluju prirodnije ako su lišeni bilo kakve ekspozicije koja će gledatelju pokušati nacrtati stvari. Dodajmo još nešto prvobitnom gledalačkom savjetu – samo se prepustite i ne brinite se, do kraja će vam sve postati savršeno jasno.

Osim toga, bit će vam, u geografsko-kulturnom smislu, pružen savršeno snimljen pogled u dosad slijepi prostor koji kinematografija bivše države (a i država nasljednica) inače uglavnom nije osvjetljavala – prostor manjih gradova regije.

Srpski filmovi – to je Beograd. Hrvatski – to je Zagreb ili eventualno Split. Bosanski – to je onaj valterovski kadar na Sarajevo s brda, a onda vjerojatno Baščaršija i očekivane i izlizane dogodovštine a la Top lista nadrealista. Koga briga za neke tamo Kragujevce, odnosno Osijeke, Rijeke, Šibenike, Varaždine… Kao da tamo ne žive ljudi čije su priče vrijedne pričanja.

Priče koje su vrlo lokalne, kao što je uostalom bio i Moj jutarnji smijeh, koji se, kao i Za danas toliko, događa upravo u Kragujevcu, iz kojeg su redatelj i dobar dio ekipe, a lako dostižu univerzalnu vrijednost, pa tijekom gledanja puštamo suzu ne zato što govorimo istim jezikom i sjećamo se da smo nekoć živjeli u istoj državi već prije zato što se sjećamo da smo ljudi i da živimo na istom planetu.

Istu suzu, pod uvjetom da, kao što rekosmo, uđe bez predrasuda u kinodvoranu i ova mu pjesma legne, pustit će možda i netko u Kinšasi, Santiagu, Kuala Lumpuru, Melbourneu, Chicagu ili bilo gdje drugdje.

Hrabrost u drskosti

Međutim, više od te hrabrosti da odabere ovakvu formu i izgura je do kraja glavna subverzija Đorđevićeva filma jest u drskosti da u današnje vrijeme pokuša govoriti o ljepoti i radosti života, o prijateljstvu i ljubavi i da pokuša na kraju prenijeti pozitivnu poruku. "Pa, čovječe, zar ne vidiš što se događa u svijetu?" mnogi će upitati.

Ukrajina gori, Gaza nestaje pod tepihom bombi, Afrika umire od gladi, Amerika je na rubu građanskog, a svijet na rubu totalnog rata? Pogledaj, uostalom, vlastito okruženje. Tko ti vodi državu i kako? Je li se suočila s prošlošću i je li riješila sadašnjost – mito, korupciju, nepotizam, bijedu, kriminal, prostakluk, primitivizam.

Čovjek danas, da bi se nazvao moralnim i odgovornim, mora svakodnevno biti na mrežama i portalima, pratiti događanja, brojati mrtve i ranjene u tekućim sukobima, odnosno pratiti što radi vlast; on mora uzeti neplaćene dane na poslu i obići proteste na svim gradilištima i mostovima i potencijalnim kopalištima litija i leći na barikade ispred bagera i tenkova.

Tko se danas usuđuje govoriti o ljepoti jednog ljetnog dana i njegovoj vrijednosti i tko se usuđuje, nakon svega, bez trunke ironije i cinizma, punih pluća uskliknuti: "Vratio sam se, živote, otjerao sam dane sive, imaš li za mene još ljepote, vratio sam se opet među žive!"

Hej ljudi, samo nešto: jest, teško je, ali koliko god da jest – život je i dalje lijep, divan i vrijedan življenja, a sve te nabrojane stvari da su i tri puta gore, ne mogu to promijeniti. Rijetki su oni koji u tome uspiju u bilo kojoj formi a da ne zvuče naivno, patetično, eskapistički i neodgovorno, već hrabro i istinito.

Ta vrsta donkihotovskog osobenjaka jest Marko Đorđević i ta vrsta jest njegova mala i jaka ekipa glumaca. Ako im pružite priliku, možda u vama mogu izazvati takav usklik. Ako na kraju i ne uspiju, možete barem cijeniti činjenicu da danas nema mnogo onih koji će to uopće pokušati.