U POSLJEDNJIH osam godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno dvije i pol godine smucajući se Južnom Amerikom, Karibima, Azijom i Afrikom, a netom što je otkucala 2023., otisnuo se na Crveno more. Na Indexu sad imate priliku čitati njegove putopise iz Egipta. 

TRISTOTINJAK kilometara južno od memorijalnog hrvatskog groblja El Shat, podignutog na mjestu nekadašnjeg izbjegličkog kampa na rubu sinajske pustinje, gdje je više od trideset tisuća Dalmatinaca provelo posljednje godine Drugog svjetskog rata, nalazi se Sharm El Sheikh - nekada elitna resort destinacija koja od početka agresije na Ukrajinu zjapi stravično prazna.

Noćna mora nastavlja se već četvrtu godinu od početka pandemije i ne vidi joj se kraj. "Iz užarene tave skočili smo ravno u vatru", kaže slikovito Mahmoud, vlasnik jednog od restorana pokraj stare tržnice. Pitanje je dana kada će biti prisiljen staviti ključ u bravu.

El Shat danas više ne postoji, njegova povijest ostat će zapisana sjajnim dokumentarcem Pustinjska priča, u kojoj se prati traumatična odiseja stanovnika dalmatinskih otoka i priobalja koji u bijegu od Nijemaca bivaju brodovima prvo prebačeni u Bari pa potom na Sinajski poluotok.

Kad su iz vlakova izbačeni na surovi pustinjski pijesak, većina njih mislila je da su tu poslani da umru. Jedan od najiskonskijih trenutaka ostat će dan kad je nekolicina najgladnijih prošetala do par kilometara udaljene obale Nila i tamo pronašla netaknuto carstvo kamenica koje nisu označile samo kraj gladi već i početak jednog od najsofisticiranijih izbjegličkih života u povijesti.

Pristupačni letovi, niske cijene smještaja...

Upravo te kamenice omogućile su propadajućem crvenomorskom turizmu niskotarifne kompanije, koje u jeku enormne inflacije cijena zračnog prijevoza povratne letove iz Venecije i Budimpešte nude za manje od stotinu i pedeset eura.

Štoviše, za one željne ekshibicije, iz Beča za Aqabu, grad u susjednom Jordanu, Ryanair nerijetko leti i za dvadeset eura u jednom smjeru. Izuzetno pristupačne letove u stopu prate niske cijene ne samo smještaja već i mnogobrojnih dnevnih aktivnosti te vrlo pristojnog dininga, pa se čini kako nikada nije postojao prikladniji trenutak za posjet ovom kultnom mjestu i prepuštanje svim onim užicima koje većina nas poistovjećuje s dalekim i egzotičnim destinacijama jugoistočne Azije i Kariba.

Sharm El Sheikh uzdiže se na iznimno negostoljubivom mjestu, gdje se užareni sinajski masivi, na kojima je Bog u dva navrata strpljivo diktirao Mojsiju deset Božjih zapovjedi, bez ijedne travčice na sebi panično spuštaju u tirkizno more. Iako je život ovdje posljedica velikog odricanja i upornosti, pogotovo u ljeto kad sunce pali sve pred sobom, zimi su dani neobično ugodni.

Doduše, pitanje je bi li Egipćani ikad i krenuli s resort turizmom na ovom surovom mjestu da Sinajski poluotok krajem šezdesetih nisu okupirali Izraelci. Došavši u posjed nad neiskvarenim priobaljem, smjesta su počeli podizati male oaze za kupanje, ronjenje i ine morske aktivnosti.

Kad su početkom osamdesetih izraelske trupe napustile Sinaj, stvorivši tako svojevrsnu buffer zonu između dvije vojske (Egipat i Izrael spadaju među deset najmoćnijih vojnih sila svijeta), Sharm El Sheikh postao je dom mnogobrojnih mirovnih konferencija, čime se počeo postepeno i racionalno graditi. Tako je bilo sve do početka novog milenija, kad se dogodila prava turistička eksplozija.

Danas ovo mjesto broji više od 92 tisuće hotelskih soba, a situacija neodoljivo podsjeća na holivudsku svakodnevicu devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je akcijske filmove snimao tkogod je imao što novca. Gotovo sve je prolazilo i baš svatko je imao svoju publiku.

Napušteni set blockbustera

Sharm El Sheikh izgleda kao napušteni set nekadašnjeg blockbustera. Goleme umjetne piramide, tornjevi i beskrajni aquaparkovi uzdižu se nad panoramom grada u nekoj neobičnoj tišini. Vrijeme kao da je zauvijek stalo. Većina radnika u hotelijerskoj industriji vratila se kućama, a oni koji su ostali u tjeskobnoj hibernaciji čekaju bolje dane.

Koliko je malo posla ovih dana možda najbolje govori slika na kojoj jedan od radnika riskira svoj život tako što se prastarim skalama penje na dvadeset metara visine kako bi do blještavila ulaštio zlaćani znak Rixos hotela.

Kao posljedica svega - all inclusive smještaj u hotelima starije generacije danas se može pronaći za svega pedeset eura. Mada to mnogima od nas ne predstavlja idealni scenarij putničkog bijega, lagao bih kad bih rekao da s vremena na vrijeme nije zanimljivo navući cipele ruskog srednjeg staleža, koji frustracije uglavnom liječi pržeći se uz veliki olimpijski bazen, gledajući čas animatore koji plešu uz hitove osamdesetih, čas razmažene bakice koje u plićaku razgibavaju navijek reumatične zglobove.

Iako naizgled lancima vezani za ovakva hedonistička gnijezda, čak i oni s vremena na vrijeme odlutaju u centar grada, gdje se nalazi vjerojatno jedan od najspektakularnijih barova svijeta. Na ovom unikatnom mjestu, koje izgleda kao privatni muzej kakvog staretinara koji se poput mravinjaka prelijeva preko klisure, atmosfera je upravo bajkovita, a što je najbolje, nema onog zapadnjačkog pritiska konzumacije.

Umjesto boce žestokoga, u luksuznom separeu može se uživati u beduinskom čaju i nargili za svega nekoliko dolara. Za one koji zaziru od resort turizma, dva sata sjevernije, i to kroz više desetaka vojnih checkpointa, nalazi se Dahab. Na prvu sve izgleda pomalo zastrašujuće, ali vremena terorističkih napada daleko su iza nas, barem na jugu poluotoka s kojeg su beduinski separatisti odavno istrijebljeni.

Ovaj nomadski pustinjski narod već desetljećima bezuspješno pokušava pronaći svoje mjesto u modernom Egiptu, međutim, zbog maćehinskog odnosa vlade od Sinaja su na kraju napraviti utočište krijumčara i terorista. Kobne 2005. Sharm pa 2006. godine Dahab bili su poprišta strašnih bombaških napada u kojima su stotine ljudi izgubile živote. Od tada malo je toga prepušteno slučaju, a egipatska vojska provodi iznimno strogu kontrolu svih onih koji prolaze ovuda.

Poput Divljeg zapada

Dahab je poputna suprotnost Sharmu. Na prvu izgleda kako kakvo kaubojsko mjestašce Divljeg zapada, čijim prašnjavim ulicama poput bandi lutaju krda koza, tamaneći sve na što naiđu. Dahab možda nije ništa manje neuredan i prljav no ostatak Egipta, ali je zato neobično spokojan, baš kao nekakav otpor ovom navijek nemirnom području koje je još od davnih dana bilo poput velikog platna na kojem su se prvo priroda i čovjek borili za dominaciju, a potom i svi oni koji su tu vidjeli golemi kapital.

Njegova strateška lokacija na raskrižju drevnih trgovačkih puteva učinila ga je poželjnom nagradom za brojna carstva i nacije kroz povijest. Od vremena starog Egipta, kada je bio poznatiji kao Mafkat, oaza tirkiznih rudnika koji su osiguravali dragulje za faraonski nakit, preko islamske invazije u 7. stoljeću do modernog doba, kad su Britanci godinama okupirali Sueski kanal, pustinjski pijesak Sinaja bio je nijemi svjedok ratova, saveza, ugovora i izdaja.

Ništa drugačije nije ni danas, samo što sudionici predstave većinom dolaze iz turističkog sektora. Saplićući noge jedni drugima, u bescjenje nude ono od čega žive, pogotovo otkako je egipatska funta doživjela enormnu devalvaciju, čak 400 posto od 2016. godine, kad je Egipat potpisao ugovor s Vragom posudivši 12 milijardi dolara od MMF-a. Umjesto da ih potroši na ekonomski razvoj, ulupao je sve u naoružanje i obavještajne službe, gurnuvši narod u još dublje siromaštvo.

U Dahabu se tako potpuno opremljeni apartman može pronaći za svega petnaest, vrhunska internacionalna hrana za šest, a raznorazni kokteli za manje od dva dolara. Bilo da želite planinariti i u nezaboravnom noćnom trekingu dočekati zoru na vrhu Sinaja ili jahati na devama po beskrajnim pješčanim plažama, svako od ovih iskustava unikatno je i iznimno jeftino.

Najbolje od njih čak je i besplatno. Iz Lighthouse bara dovoljno je spustiti se niz stepenice, nabaciti masku na lice i već za par minuta ste okruženi spektakularnim podvodnim svijetom s nekim od najživopisnijih koraljnih grebena na zemaljskoj kugli.

Navijek vjetroviti Dahab iznimno je popularan i u svijetu kitesurfinga. Par kilometara južno od mjesta nalazi se Laguna Beach, koja se od ranog jutra pretvara u pozornicu daskaša koji u idiličnom okruženju jurcaju tirkiznim morem.

Turizam je ovdje još vrlo naivan. Infrastruktura gotovo da i ne postoji, a ako poželite tu provesti dan, samo valja pronaći jednu od beduinskih starica koje se od sunca skrivaju u improviziranim šatorima. Sklepani suncobran i prastari tepih za pijesak vjerojatno nigdje drugdje ne nude toliko ugode.

Bijeg od šerijatskih okova

Sve ovo posljednjih je godina privuklo cijelu svitu hipijevaca koji su u Dahabu uspostavili jednu iznimno dopadljivu zajednicu, nešto poput one u indijskom Aurovilleu. Svaku večer u gradu se održava nekakvo art događanje, spontani jam sessioni, a nerijetko se organiziraju i noćni koncerti u planinama Sinaja, gdje se pod zvjezdanim pustinjskim nebom redaju talentirani internacionalni muzičari.

Najbolje od svega je to što je ova zajednica počela privlačiti i slobodoumnije Egipćane i Egipćanke koji u bijegu od šerijatskih okova ovdje vikendom skidaju burke i stidljivo kušaju zabranjeno voće.

Jug Sinajskog poluotoka za mene osobno bio je neucrtani teritorij i smatrao sam ga umjetnim i potpuno neatraktivnim mjestom. Kako sam samo pogriješio! Danas shvaćam da ne postoji bliže i jeftinije mjesto koje u zimskim danima nudi toliko ugode i sadržaja po tako niskim cijenama.

Tajland, Maldivi, Šri Lanka, pa čak i Karibi mogli bi lako postati stvar prošlosti jer Sinajski poluotok je bezobrazno jeftin i ima baš sve.