Zašto bi nogometaši uopće bili ambasadori Hrvatske? Aha, da, jer nemamo ništa drugo
I OVO Svjetsko prvenstvo, kao i svako do sada, u Hrvatskoj je završilo političkim tonovima. Na dočeku ovaj put nije bilo Thompsona, ali “za dom spremni” se čulo od Lovrena i Brozovića na derneku nakon dočeka.
Na svakom nogometnom događanju "zajedništvo" postane najiritantnija floskula. Prozirno mistificiranje države i njenih simbola samo je pokušaj dodavanja još jedne karike u nacionalnu mitologiju - vjera, nogomet i domovina su općeprihvaćene identitetske komponente, a onaj tko se ne slaže s tim ionako nije pravi Hrvat, pa se zajedništvo na njega ne odnosi.
Jedna pjesma poslala zajedništvo u krasni kurac
Lovren i Brozović su svojim pjevanjem Thompsonovog hita zapravo napravili genijalnu stvar. Samo nekoliko sati nakon vrhunca euforije, općeg ljubljenja zastave i osjećaja ponosa, bila je dovoljna jedna kontroverzna pjesma da zajedništvo ode u krasni kurac. Sve se ekspresno vratilo u normalu - ustaše, četnici i partizani po internetskim komentarima međusobno prijete klanjem, vode se polemike o “za dom spremni”, jedni su oduševljeni, drugi se zgražaju.
Dvojici reprezentativaca zapravo treba zahvaliti jer čak ni Thompsonov nastup 2018. nije toliko brzo razorio tužan pokušaj prodavanja “zajedništva”. Prijetnje klanjem u komentarima nisu politički korektne, ali su barem iskrenije i time manje odurne.
Ove godine se ipak dogodilo nešto zanimljivije. Ulje na vatru je dolio Aleksandar Stanković, statusom u kojem je potegnuo drugu najiritantniju floskulu koje se često čuju na nogometnim prvenstvima - onu da su nogometaši naši ambasadori. Stanković tvrdi da njega nogometaši ne predstavljaju jer ga nogomet ne zanima i sam je svoj ambasador. Pošteno.
Zašto bi nogometaši bili promotori?
Nakon toga je uslijedila još jedna demonstracija raspada zajedništva u komentarima, ali gotovo svi su promašili poantu. Logično pitanje glasilo bi - zašto se uopće desetljećima gura ideja nogometne reprezentacije kao najvećeg promotora Hrvatske u svijetu?
Domoljubno baljezganje o ambasadorima, u svojoj suštini, samo je logičan produžetak baljezganja o zajedništvu. Domovini koja diše kao jedno, naravno, potrebni su i oni koji svima drugima u svijetu pokazuju njene univerzalne vrijednosti.
Ideja o ambasadorima zapravo nije konstatacija, nego komanda: ako strancu kažete da ste iz Hrvatske, vjerojatno će prvo reći - Luka Modrić. U tom smislu, onaj tko nije uz reprezentaciju, također je mrzitelj svega hrvatskog.
Čak i ako prihvatimo takvu postavku stvari, zašto bi prva asocijacija na Hrvatsku na svakom putovanju bili baš nogometaši? Sigurno bi se našlo boljih ambasadora od njih. Često vole koketirati s fašizmom, o čemu trenutno svjetski mediji pišu po stoti put, a i kad to ne rade, rijetko imaju reći nešto pametno. Njihov posao je da budu vrhunski sportaši, a ne da sređuju vanjske odnose među državama.
Nogomet je jedino što imamo
Hrvatski reprezentativci teret zastave moraju nositi iz groznog, ali jednostavnog razloga - jer nemamo ništa drugo.
Svaki narod ima stereotipe i simbole po kojima je poznat u svijetu. Nijemcima su to industrija, marljivost i preciznost, Talijanima dizajn i kultura, Španjolcima arhitektura, Francuzima hrana i uživanje u životu. Sve od navedenog aktivno se koristi u privlačenju ljudi da dođu u tu zemlju - bilo kao radnici, bilo kao turisti. U tom smislu, htjeli - ne htjeli, i mi imamo prikaz sebe kad odemo u inozemstvo.
Što da promoviramo? Po industriji se nismo proslavili. I ona koja je postojala prije 30-40 godina se raspala, a na njeno mjesto nije došla nova. Prije petnaestak godina intenzivno se pregovaralo o dovlačenju autoindustrije u Hrvatsku (što je uspjelo u puno usporedivih država), ali od toga nije bilo ništa.
Slično je bilo sa svime. Jedino se IT industrija u posljednjih nekoliko godina razvija izuzetno brzo, ali ona u Hrvatskoj nije pravilo, nego anomalija, očito ni blizu dovoljna da zaustavi masovno iseljavanje.
Što se kulture tiče, treba biti pošten pa reći da se malim zemljama uvijek teško brendirati, zbog ograničenog budžeta i međunarodnog utjecaja. To, međutim, nije opravdanje za činjenicu da nismo ni pokušali. HRT je medijski mastodont koji ne ovisi o tržištu i zbog toga bi se trebao baviti upravo produkcijom ciljano dobrog sadržaja.
Njegov najpoznatiji projekt u posljednjih nekoliko godina, plaćen 14 milijuna kuna, bio je General - jezivi Vrdoljakov trash koji je završio kao opće mjesto u javnoj sprdnji. Glavno godišnje događanje u glavnom gradu je adventski vašar s vinom i kobasicama, ekvivalent HRT-ovih pokušaja stvaranja kvalitetne zabave.
Znanost? Prema ovogodišnjoj rang-ljestvici Times Higher Educationa, od 1799 sveučilišta iz 104 zemlje, splitsko se nalazi između 1001. i 1200. mjesta, zagrebačko između 1201. i 1500., a riječko ispod 1500. Dakle, najveće sveučilište u zemlji je među najgorih 33%. Uz takvu kvalitetu obrazovanja, teško je zamisliti proizvodnju kvalitetnih znanstvenika - oni koji žele više slijedit će primjer radnika u industriji i kulturi te otići sjeverozapadnije.
Iza "svetinja" nema ničega
Sve u svemu, u bilo čemu kompleksnijem smo se pokazali kao potpuno nesposobni i neuspješni. Ostaju nam samo dvije stvari po kojima možemo biti slavni - nogometna reprezentacija i lijepa obala. One su same po sebi odlične, ali imaju dva problema: prvi je da ne smiju biti jedino što imamo, a drugi je da su obje više rezultat sreće nego pameti. Sve što nas predstavlja smo dobili na tacni.
Kad se stvari pogledaju iz tog kuta, proglašenje nogometaša ambasadorima itekako ima smisla. Oni nisu tu jer su najbolji predstavnici, nego jer ih nema tko ili što zamijeniti.
Ironija sudbine je ipak nemilosrdna, pa tako brzo razara i ovaj nacionalistički mit: od 26 reprezentativaca, samo šest ih igra u HNL-u. Elem, većinu za Hrvatsku vežu dokumenti, a igrajući pod bojama zastave rade reklamu za strane klubove. Zasluga Hrvatske za reprezentaciju sastoji se u tome što se netko rodio ovdje, a ne parsto kilometara dalje, iako je, kao i stotine tisuća ljudi drugih profesija, otišao van tražiti bolje prilike.
Nastupi repke odlična su prilika za promoviranje nacionalnih svetinja kao što su ponos, zajedništvo i velika dostignuća. Međutim, svaku svetinju je lako dekonstruirati i vidjeti da iza nje, kao ni iza zastave kojom se ogrću oni koji je propagiraju, nema nikakvog sadržaja.
Ustaše i partizani koji se iz dijaspore kolju u komentarima dokazat će poantu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati