Foto: AFP

NEOBJAŠNJIVA je to pojava. Sjedite pred malim ekranima i po tko zna koji puta si postavljate pitanje zašto za ime svega što je sveto gledate ovaj kičasti cirkus. Prošle ste si godine obećali da se Euroviziji nećete vraćati jer za Hrvate to je samo još jedna strijela kroz srce, ali čini se da to obećanje ima težinu kao Filipovićevo "ovo mi je posljednja borba".

U najboljem slučaju par vas dana zabavlja medijsko odmjeravanje snaga Hrvata i Srba, ali znate da će neka viša sila na kraju odlučiti da je između klape, Žaka i hrvatske estradne legende, najbolja opcija Josip Katalenić s pjesmom zbog koje bi u nekim zemljama završili bez ruke. Doduše, kada bacite uho na ono što nude druge zemlje, Daria Kinzer odjednom ne djeluje kao tako loš odabir, ali mi i dalje gledamo. Zašto?

Pjesme?

Nije da se nadate nekom neupitnom hitu zaraznog refrena koji ćete još danima pokušavati izbaciti iz glave jer nakon svih ovih godina vjerojatno vam je jasno da ovo pretenciozno preseravanje ne stvara hitove već dojam da se pred našim očima odvija nešto spektakularno. Šarena je to gomila netalentiranih, upitno talentiranih i umjereno talentiranih transvestita koji izvode nešto što bi se najbolje moglo opisati kao metiljavi pop iznad njihovih skromnih mogućnosti. A kad na sve to nadodate i loš engleski, morate se zapitati čemu sve to.

Da nema Eurovizije, autori infantilnih papazjanija ne bi imali teren na kojem bi pokazali svu raskoš  svoje osrednjosti. Da ne bi bilo zabune, nitko u pitanje ne dovodi njihovu predanost jer izvođači uistinu osjećaju to što pjevaju, a bezlične balade prečesto izvode teatralno, osnaženi pompoznošću kakve se ne bi posramila ni Celine Dion koja doživljava orgazam za orgazmom svaki puta "kada se u potpunosti daje" svojoj klimakteričnoj publici.

Međutim, to ne objašnjava zašto Eurovizija još uvijek ima status televizijskog spektakla.

Show?

Možda se radi o ostacima nekih drugih vremena. Vremena kada se obitelj skupljala pred prvim TV aparatima u boji, a jedina alternativa Euroviziji bila je "drugi program". Na tom drugom programu prikazivao bi se crno bijeli dokumentarac o niskom raslinju Sibira i tada je Eurovizija uistinu predstavljala spektakl koji se ne propušta. Zgodna pjesmica u svakom je slučaju zanimljivija od uplašenog ježa koji viri iz grma prekrivenog snijegom. No, u današnje vrijeme imamo treći i devedeset i treći program i prilično je tužno ako je vrhunac zabave pop koji podsjeća na nešto s top ljestvica i popraćen je vatrometom i ruskim engleskim.

Jedino o čemu se isplati pričati lijepo su snimljene video najave izvođača koje prikazuju trgove, šume, ledenjake i kulturu zemalja koje se natječu. No, što god tvrdili oni koji smatraju da gledanje Eurovizije kod muškaraca izaziva povlačenje testisa u tijelo, uvijek će postojati dovoljan broj onih koji će u ovom uživati. Produkcijska vrijednost showa je neupitna, a fanovi u ovom kiču istinski uživaju.

Što?

I što nam je preostalo? Nakon prve polufinalne večeri prilično je jasno da je jedini pravi talent onaj koji su pokazali bubnjari čija je točka pokazala da je za show potrebno više od pjesmuljka u izvedbi čudno obučene ekipe. Ipak, čak i oni koji smatraju da je cijeli ovaj cirkus samo nepotrebno bacanje novca i vremena, svake godine možemo iznova uživati u svem onom što se događa oko showa. Pogotovo kod nas. Naime, zabavno je gledati domaće glazbenike koji smrtno ozbiljni raspravljaju o tome može li ni po čem posebna pjesma Colonije pobijediti ili ne. Gubitnici prošlih natjecanja sipaju mudrosti i puni su korisnih savjeta kao da se radi o nekoj nauci, a ne činjenici da već nekoliko godina zaredom nemamo dobru pjesmu i da netko tko se plasirao na dvadeseto mjesto ne može dati pretjerano koristan savjet onome koji želi pobijediti. Ipak, to ih ne sprječava da mudruju. Možda je stvar u nastupu, možda u "suverenosti", a možda bi pjesmi pomogao prstohvat vilinske prašine.

Bolje nismo ni zaslužili?

Genijalno je gledati i reakcije domaće publike koja je itekako svjesna da Daria Kinzer nije imala šanse, ali i koliko će brzo cijelu Europu optužiti za zavjeru kada nam svijet potvrdi ono što smo prije tjedan dana i sami govorili. Još je gore to da se Srbija plasirala u finale, a mi nismo. To je kao da nam je mrki Srbin iščupao srce iz junačkih njedara i s njime otrčao ravno u Europu smijući se cijelim putem. I naravno da će se ovaj "napaćeni narod" pitati čime smo zaslužili ovu nepravdu. Tko stoji iza toga? Alphonse Orie? Demonski lobi? Englezi?

Ipak, uvjerljivo najsmješnija stvar dogodit će se kad krenemo s onim neprocjenjivim hrvatskim naricanjem koje redovito uključuje "bolje nismo ni zaslužili". U tu ćemo jadikovku uplesti sve od Gotovine, preko prodaje zemlje strancima, pa sve do broševa Jadranke Kosor. Kao da je sve bilo divno i krasno prije nego nas je Daria Kinzer podsjetila gdje nam je mjesto. Na dnu, sa šugavim psima, smećem i majmunima koji ključevima šaraju aute. Odjednom Eurovizija postaje mjerilo naše vrijednosti. Eurovizija, mjesto gdje neki ljudi pjevaju neke pjesme. To je postalo mjerilo? Stvarno? Možda nismo zaslužili puno, ali zaslužili smo bolje od jazavaca kojima netko drugi mora reći koliko vrijede.

Oko mase drugih, podjednako nebitnih stvari, nerealno smo kurčeviti pa zašto to ne bi bili i sada. Isto tako, zanimljivo je gledati silne euroskeptike koji se naglo uzjebu čim ih Europa zaniječe. U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti koliko će Hrvata popratiti show u kojem nema našeg predstavnika jer "svi" znaju da je Eurovizija bez Hrvatske kao crkva bez afera - gomila smiješno obučenih čudaka kojima smo dali prevelik značaj.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje