IMA nekih stereotipa o spolovima - muško-žensko; dječak-djevojčica koji su ustvari toliko neistiniti, skroz suprotni od onoga što su te činjenice ustvari značile u povijesti. Ako uzmemo da ćemo mi sami u prosjeku proživjeti tri generacije, plus minus još koja (uz knjige, internet i usmenu predaju) to je ugrubo izračunato oko 200 do 300 godina što je tek mali dio povijesti čovječanstva tada možemo shvatiti da su svi ovi moderni stereotipi ustvari jako mladi, i nemaju nikakve veze s onim što su muškarci i žene bili kroz duga tisućljeća! 

 

Dakle, što se to sve toliko drastično promijenilo u ovim našim generacijama da neke stereotipe o spolovima tako olako smatramo istinitima, a da se to nekada uopće nije ni spominjalo ni gledalo ovako kako mi to danas smatramo - bez pogovora. 

 

Počnimo od najblažih: 

 

 

Ma, mislimo, roza. Pa da. Za cure. Nećemo valjda dečkima krečiti sobe u roza i u tu ih boju oblačiti. Pa nećemo od njega odmah napraviti geja, zar ne? 

 

Do otprilike Prvog svjetskog rata, odnosno tamo negdje do 1910. godine nitko nije obraćao pozornost na ženske i muške boje - nosile su uglavnom prirodne, neutralne boje i nijedna nije bila rezervirana za "nekoga". A onda se 1918. godine po prvi puta jedan odjel za novorođenčad sjetio da bi dječake mogli oblačiti u rozo, a djevojčice u plavo. Ne, nije tipfeler - oni su pomislili da je roza jača boja od plave koja je jako delikatna, nježnija te je bolja za djevojčice. 

 

Roza je bila muška boja - boja sirovog mesa i krvi na bijeloj uniformi. 

 

 

Danas plaču samo muške pi...ce. Zar ne? I pokoji muškarac kojemu to eventualno dobro stoji i koji je pritom jako muževan i hrabar jer se usudio pokazati svoje duboke osjećaje. Zar ne? 

 

E to je muškarac koji je živio stoljećima dok ga naše generacije nisu pretvorile u mlakonju. 
 

Grčka, Rimsko carstvo, drevni Japan - svi su imali svoje velikane koji su svoju veličinu, svoje pobjede i svoju muškost slavile vlastitim suzama!

 

Sve do negdje 19. stoljeća suze su smatrane simbolom poštenja, integriteta i snage - i to ne u obliku - joj kako si ti hrabar kada pokazuješ svoju slabost (kao danas) već u obliku - sada sam zaslužio da odam počast svojim velebnim emocijama jer sam upravo ubio golim rukama! 

 

3. PMS nekad nije bio ta naporna ženska faza 
 

Znamo svi što je PMS? To je ono razdoblje u mjesecu kad je žena iracionalna vrišteća mašina - ono stanje radi kojih žena ne bi smjela biti predsjednica - ono kada je najbolje da frustrirana čisti kuhinju i usput slaže svom mužiću večeru. Hm, kakav seksistički današnji stereotip. 
 

No nekada davno, još u drevnoj Grčkoj veliki je Hipokrat izjavio da se ženino iracionalno stanje može objasniti time da se u vrijeme mjesečnice njena maternica povlači i pritišće joj srce pa bi se tada trebala što više seksati kako bi ju vratila nazad. 
 

Onda je porastom Kršćanstva seks postao veliki grijeh pa su ženinu iracionalnost i živčanoću smatrali rezultatom toga što ženi u to doba jako nedostaje seks, jer se inače previše seksa. Tako su razmišljali sve do kraja 18. stoljeća od kada je krenula priča da je žena tada živčana jer njeno tijelo nije oplođeno. 
 

Znanost pak kaže nešto sasvim drugo. Koliko god je studija napravljeno na poveznici ženinih raspoloženja s menstrualnim ciklusom nikada nije dokazano da se to raspoloženje javlja u periodu prije mjesečnice, odnosno, ono što je i dokazano kao poveznica ne podudara se s terminom "predmenstrualni". 

 

2. Stereotipi o gejevima mijenjaju se brže nego muška gej moda 
 

Ovo su nam najviše napravile televizijske serije koji muške gejeve ustvari prikazuju kao heteroseksualne žene u muškom tijelu. Oni koji jesu gejevi najčešće su skroz drugačiji - normalniji, nisu toliko ženskasti, ne blebeću i ne mašu svojim torbicama (okej, ima i takvih, ali su rijetki). 
 

Pa onda današnji ljudi na spomen da će se družiti s nekim gejem prvo kažu - nadam se da mi se neće upucavati i da će izgledati normalno. Normalno? Kako normalno? Pa kao heteroseksualac. 

Zanimljivo je da su nekada davno mnogi hetero muškarci pokušavali izgledati gejasto, jer su gejevi bili prave muškarčine! 
 

Primjerice - za vrijeme Renesanse je velika stvar bila biti biseksualac. To su samo frajeri mogli! No nisu to pokazivali u javnosti nikakvim posebnim stilom. 
 

Onda su žene, heteroseksualne žene negdje sredinom 20. stoljeća počele pokazivati avanturističniji duh, počele su se odmetati od nevinih djevojčuraka koliko god su se njihove mame trudile obuzdati ih. Počele su se baviti sportom, razbahatile su se i oslobodile okova, počele izazivati muškarce - te su ih počeli prozivati razvratnim kučkama, a kasnije - ma ona je ziher lezba! I tu je onda krenulo - svatko tko je malo drugačiji, sigurno je gej. 
 

U modu su stigle muške torbe - tko ju nosi taj je gej. 

U modu su stigle uske muške traperice - tko ih nosi sigurno je gej. 

U modu su se vratile muške marame - tko ih nosi sigurno je gej. 

Velike naočale - sigurno je gej. 

Glasan smijeh - sigurno je gej. 

I tako dalje i tako dalje ... sigurno je gej. 

 

 

 

 

O, da, kapitalizam. Odnosno, sve je počelo s industrijskom revolucijom. 

Nekada davno muškarac nije ženi pjevao Tamo lijevo, tamo ti je kuhinja! Ja u šumu, ti ribaj pod, dijete plače, pobrini se za njega. 
 

U redu, oduvijek su postojale podijele na teže-muške i lakše-ženske poslove, no kada je žena obavljala svoje zadatke, a muškarac bio u kući i oko kuće, jer nije bio stalno u šumi, on je itekako dobro znao brinuti o svom djetetu jer mu je u konačnici trebalo zdravo dijete koje će uskoro početi pomagati oko sojenice, brvnare, u šumi, u lovu, u skupljanju plodova, na farmi, kasnije i u tvornici - a tada su se stvari počele drastičnije mijenjati. Muškarac više nije bio toliko u i oko kuće, pa je žena logično preuzela veću brigu o cjelokupnom kućanstvu. I tada se počeo stvarati trend cjelodnevnog i cjeloživotnog majčinstva. Muškarci su radili sve više i izbivali sve više pa se ta razlika između muškog i ženskog počela sve više uočavati. I tako je stvoren veliki radni muškarac, i velika žena kućanica. 
 

I kada su se tako lijepo i očito podijelili marketing je odradio posao do kraja. Danas gdje god se okrenemo stvari možemo nazvati muškima ili ženskima - jer svaka ta stvar ima svoj točno određen stil, boju, mjesto, kontekst, vrijeme - kako bi već na prvu znali što je muško, a što žensko.