DANAS sam na Facebooku dobio notifikaciju o nečemu što se dogodilo prije godinu dana. Luka i ja smo putovali iz Zagreba kod naših prijatelja u Mostar i zaustavili smo se nakratko u Jajcu – kako bi se odmorili, malo prošetali i poigrali u parku. Bilo je to naše prvo (veliko) zajedničko putovanje. Luka – 18 mjeseci, i njegov tata, 30 godina stariji, zajedno otkrivaju što je važno u životu.

 

Lukina mama i ja smo jako voljeli putovati. Naše posljednje zajedničko putovanje dogodilo se prije otprilike dvije godine kada je Luka imao 8 mjeseci. Nas troje proveli smo lijepih tjedan dana u Podgori, osjećajući da je to posljednji put da smo nas troje na okupu. Luka se brčkao u svom bazenu, uživao je u moru i u večernjim šetnjama, a problemi su bili toliko daleko od nas. Bilo je to doslovno zatišje pred oluju, neki čudan spoj večernjeg zalaska sunca nakon koje kreće velika ljetna oluja. Nekoliko tjedana kasnije smo se razišli.

 

Prošle sam godine odlučio da to što više ne možemo putovati u troje, ne znači da bi trebali prestati putovati. Bilo bi lakše prestati (jer svi kažu da je teško putovati sam s djecom – i je, ali je to i avantura ne samo za klince, nego i za vas:)). Tako smo Luka i ja završili na putu tijekom kojeg smo autom prešli 1.500 kilometara, močili noge u rijeci, jeli ćevape u Mostaru, kupali se na Pašmanu i jeli sladoled u Biogradu. Kada gledam iz današnje perspektive, bila je to jedna avantura za koju nisam znao kako će završiti. No s druge strane, zašto se žaliti kada u svakom trenutku ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu, toliko razvedenih i samohranih roditelja putuje sa svojom djecom i rade upravo ovo što ja radim – istražuju svijet oko sebe.

 

 

Putovati sam s djetetom možda nije najlakše, ali garantiram vam da je to najzabavnija stvar koju možete napraviti. Ne mogu da se ne sjetim Lukinog pogleda i osmijeha, dok se vozimo krivudavim cestama Bosne i Hercegovine, pjevajući na sav glas Zagrebačke mališane (ja sam pjevao jer Luka još nije govorio – on se samo smijao). Ili da se sjetim njega, cijelog zamazanog kako jede burek i pije jogurt i pokušava nešto govoriti punim ustima.

 

Da, sami smo krenuli na tu našu prvu zajedničku avanturu, pa iako sam i ranije putovao s Lukom i bez obzira na to što je do tada već bio prošao nekoliko tisuća kilometara, taj naš prošlogodišnji odmor je nešto što će mi dugo ostati u sjećanju. Bio je to najbolji odmor kojeg sam imao u životu, a i najsretniji.

 

Putovanja su djeci jedna velika avantura. Pripreme, sjedanje u auto, otkrivanje novih lokacija za igru i šetanje. Nedavno smo tako bili do Beča, a i inače svaku priliku koristimo da putujemo i otkrivamo nove stvari, bez obzira bile one blizu ili daleko.

 

Smatram da je važno da kao roditelji dajemo sve od sebe kako bismo djeci priuštili ono što zovemo “bezbrižno djetinjstvo”. Možda to nije uvijek najlakše, a sigurno nije i najkomotnije za nas starije, međutim tako – kroz putovanja, igru, razgovor, stvaramo preduvjete za razvoj naše djece. Kao roditelji, ponekad zaboravljamo kako je to biti dijete, ali ako možete na trenutak zastati i staviti se u “kožu vaše djece” – učinite to.

 

Pogledajte ih i vidite kako reagiraju na stvari koje zajedno radite. Bio to odlazak u park, trčanje po šumi ili skakanje u moru, svaki roditelj zna što njegovo dijete voli, a što ne voli.

 

Moj je cilj činiti što više stvari koje Luka voli, a kako znam da putovanja voli (a volim ih i ja), odluka da zajedno posjetimo Zagreb, Mostar i Pašman, nametnula se sama od sebe.

 

 

Još od kada sam krenuo pisati ovaj blog, dobio sam priliku da dodatno razmislim o svojim postupcima i onome što me čini (nadam se) boljim roditeljem. Postoje stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, poput slobodnog vremena, obitelji ili posla. Posao mi je i dalje važan, to da budem prepoznat kao stručnjak, da se stalno usavršavam i okružim se s najboljim ljudima (jer me to tjera da budem bolji) je nešto što se nije promijenilo.

 

Čak i sada kada je Luka ne samo sastavni, nego i najvažniji dio mog života, želja da budem bolji, da učim nove stvari i stječem iskustva koja mu kasnije mogu prenijeti – čini me boljim i tjera me da osjećam živim i korisnim. Ali Luka me naučio puno stvari, između ostalog i to da je važno posložiti životne prioritete.

 

Zato sam za naš prvi zajednički godišnji odmor želio Luki priuštiti jedno nezaboravno iskustvo – pravu veliku avanturu. Spoj poznatih i nepoznatih mjesta. Spoj mjesta gdje smo već bili zajedno, onih gdje sam bio prije nego što se on rodio i mjesta koja ćemo prvi put zajedno posjetiti.

 

 

Pripremio sam raspored gdje smo u dva tjedna toliko toga isprobali, vidjeli i radili, da smo svaku večer pali u krevet od umora i zaspali u roku od nekoliko minuta. Eto, o takvom vam odmoru pričam.

 

 

Kada smo Luka i ja duže vrijeme zajedno, naše vrijeme volim podijeliti na poznate i nepoznate stvari. Prošle smo godine na godišnji odmor krenuli u Zagreb, kako bismo nekoliko dana mogli biti zajedno te da se pripremimo za pravu avanturu koja će početi nekoliko dana kasnije, putem kroz Bosnu i Hercegovinu kako bismo došli do naših prijatelja u Mostaru.

 

Kako je Luka i ranije bio u Zagrebu, to nam je omogućilo da se krećemo po poznatim ulicama i parkovima. Također, kako je Luka većinu vremena s mamom, prvih nekoliko dana u Zagrebu je bila idealna prilika da vidimo kako će se nositi s time da mame nema u blizini i da je sada s tatom. Pokazao mi je da je već veliki dečko i dao mi je toliko ljubavi, zagrljaja, poljubaca i maženja, da je on zapravo bio oslonac u cijeloj ovoj priči.

 

 

Neću reći da me bilo strah, jer osim onog straha koji je stalno prisutan, a to je strah “hoće li sve biti u redu”, drugog straha nije bilo. Sada, kada se sjećam tih trenutaka s godinu dana distance, vidim da zapravo naša avantura nije mogla ispasti nikako drugačije nego što je ispala – savršeno.

 

Posjetili smo standardne stvari: šetnja po zoološkom vrtu, Maksimiru i Samoboru, parkovi na Jarunu i Maksimiru, igraonica u West Gateu kada je padala kiša. Došlo je vrijeme za sljedeći korak.

 

 

Za put do Mostara izabrao sam put preko Bosne i Hercegovine, tj. preko Banja Luke, Jajca, Bugojna. Možda se pitate zašto sam s malim djetetom od 20 mjeseci odlučio voziti tu rutu, a ne ići autocestom. Jedini je razlog što smo imali vremena. Nisam znao kako će se Luka ponašati na tako dugom putu, a stati uz autocestu mi nije najidealnije po ljetnim vrućinama, s malim djetetom.

 

Plan je bio da se zaustavimo u Banja Luci i Jajcu te gdje god to bude potrebno, ako Luki bude bilo loše ili primijetim da mu je dosta putovanja.

 

Međutim, Luka je bio odličan. Krenuli smo iz Zagreba u 9 ujutro, dobar dio puta do Banja Luke je spavao, a prvi smo se put zaustavili u Jajcu. Ono što je predivno u Bosni i Hercegovini je priroda. U Jajcu smo se tako prošetali centrom, Luka i ja, on u kolicima jer je bio lijen za hodati, a ja s torbom punom hrane, vode, pelena… Ljudi su nas znatiželjno promatrali, pretpostavljam da su tražili gdje smo izgubili mamu :). Ali nema veze, jedno od ljepota Lukinih i mojih putovanja je da učimo kako je to razbacati životne kocke i iskoristiti novonastalu situaciju najbolje što možemo. Sve u svemu, Lukin osmijeh kada smo odlazili iz Jajca nakon što smo jeli burek, pili jogurt, igrali se u parku i gledali vodopad, bio je dovoljan dokaz da smo na dobrom putu.

 

 

Do Mostara smo se zaustavili još jednom, a tamo su nas dočekali Mario i Mak, nešto smo pojeli i došli u sobe za spavanje. Kada putuješ ovako sam s djetetom, važno ti je da imaš gdje prespavati, spremiti nešto za jesti, oprati robu (ako bude potrebno). Naučio sam usput da ionako većinu vremena provodimo na otvorenom, da nam soba služi samo za spavanje.

 

 

Naravno, važno je prije puta dobro se pripremiti pa sam tako ja sa sobom imao sve od hrane i vode do deterdženta za pranje rublja. Ako ništa drugo, bez pomoći Lukine mame, vidio sam da se i sâm mogu nositi s pranjem njegovih majica i kratkih hlača =).

 

U Mostaru imamo dobre prijatelje: Harisa i Sanelu, Maria i Aidu. Družili smo se s njihovom djecom, plovili smo rijekom Bunom, posjetili smo prelijepu i staru Tekiju na izvoru Bune. Pekli smo roštilj, igrali se u blatu i kupali u bazenu. Zapravo, bili smo svoji, okruženi dragim ljudima i svakog dana (kao i u Zagrebu), odmah zaspali.

 

 

 

Djeca, za razliku od nas velikih, nemaju granice i nemaju predrasude. Njima su važne njihove igračke, kopanje u blatu, smijanje i trčanje s drugom djecom. Drago mi je da smo bili u Mostaru, istražili taj stari grad koji ljudima izvana izgleda podijeljen, a možda i je; to nije nešto što se može vidjeti u nekoliko dana što smo bili ovdje. Međutim, kada su djeca u pitanju, onako mala i vesela, dok trče po lijepim parkovima i igraju se među uskim i starim ulicama, niti odrasli nemaju tako olovno srce. I možda je baš to ono što pruža nadu za bolje sutra. Na mladima svijet ostaje.

 

A mi smo iz Mostara otišli veseli, svaki od nas s nekoliko novih prijatelja kojima ćemo uskoro opet vratiti…

 

 

Iz Mostara smo krenuli rano ujutro, nakon nekoliko veselih dana. Lagana vožnja kroz hercegovački kamenjar, ulazak u Hrvatsku i vožnja po autocesti prema Biogradu. Naravno, slušanje Zagrebačkih mališana većinu puta znači da će Luka biti miran, a meni su se neke pjesme već popele na vrh glave :).

 

Malo smo zakasnili na trajekt za Pašman, no to je značilo da ćemo imati vremena za kavu i sladoled. Dok putujete, često se dogode nepredviđene stvari. Zakasnit ćete na trajekt. Biti će gužva na cesti. Na većinu toga ionako ne možete utjecati i zato je zlatno pravilo putovanja s djecom (a pogotovo kada putujete sami): “nemojte se živcirati”.

 

Kako smo bili prvi u redu za ulazak na trajekt, Luku nisam stavio u njegovu sjedalicu nego je sjedio pored mene, kao veliki dečko na mjestu suvozača. To su male stvari, ali vidim koliko mu znače i nemam ga srca nekad gnjaviti. Druga predivna stvar je bila ta da se Luka prvi put vozio s trajektom, pa je i to bio trenutak za pamćenje. Veselim se danu kada ćemo se opet voziti trajektom, kako bih vidio njegovu reakciju. Sreća.

 

 

 

Na Pašmanu smo bili u apartmanima našeg prijatelja Darka (inače, Darko je nešto mlađi od mene, a osim iznajmljivanjem obiteljskih apartmana i vrhunski kuha o čemu piše za svoj blog ali i za Volim meso). No, sada sam već išao u širinu. Darko i njegova obitelj su nas dočekali kao kraljeve, bili smo u apartmanu odmah pored pješčane plaže gdje smo Luka i ja provodili većinu dana (dok smo ostatak dana spavali ili bili na ručku).

 

Biti sam s Lukom na moru je zaista odlično iskustvo. Većina nas se to možda i ne bi usudila, pogotovo ako je supruga ili suprug tu i možemo ići zajedno. To je u redu i očekivano. Međutim, kada se situacija promijeni i kocke malo drukčije poslože, vjerujte mi da ćete u trenucima koje sami provodite s djecom pronaći pravu sreću i veselje.

 

 

Kopanje po pijesku, pokušaji plivanja i skakanje po plićaku, navlačenje rukavica i guštanje u čamcu na napuhavanje… Sve su to uobičajene dječje stvari na koje sam više fokusiran kada smo Luka i ja sami, zajedno. Jer, nema nikoga drugoga da pazi na njega, nema nikoga drugoga kome će on doći pokazati što je napravio. Stalno na oprezu, stalno s osmijehom na licu. To je bio naš nezaboravan godišnji odmor i veselim se našem ovogodišnjem odmoru.

 

 

Prošla godina je bila jako loša. Bilo je puno problema koji su nas poslovno pratili proteklih nekoliko godina. I taj odmor je došao negdje u trenutku turbulencije, u trenutku kada sam razmišljao kako da dalje posložim životne kockice i pomogao mi je donijeti neke daljnje odluke.

 

Naše zajedničko putovanje omogućilo mi je da budem tu za Luku ali i da ja napunim baterije. Njegovi zagrljaji prije spavanja, durenje prilikom tuširanja ili odlaska s plaže, pa i igra s nekom novom djecom koju je tek upoznao, sve mi to pomaže da vratim fokus na ono što je najvažnije u životu.

 

A to nije niti novac, niti posao. Meni je to Luka. A vama?