Foto: Instagram 

Djeca i gosti, odnosno voditelji restorana, vječna su i svakodnevna tema, a kada izađe u medijima znate da je najčešće riječ o nekom negativnom i ružnom iskustvu, što od strane roditelja, što od voditelja restorana i gostiju. No, kada u medije izađe priča dirljiva poput ove, jedno pismo koje je voditelj restorana uputio svojim gostima s mladim djetetom, možete naslutiti da se iza nje krije važna lekcija.

Pismo ženi s djetetom sa stola 9

"Oprostite, nisam vam se nikada predstavio. Zovem se Tony Posnanski i menadžer sam ovog restorana već 15 godina. U tih 15 godina, vjerujte mi, vidio sam i doživio svašta - od zaposlenika, gostiju koji su se u stanju žaliti na toliko mnogo stvari da mislim da jednostavno nema toga što već nisam čuo i pokušao srediti za vrijeme svojih smjena. Mislim, ljudi si, znam, dozvole svašta. Zovu direktora jer su umjesto dijetne dobili običnu Coca Colu, ili mi prijete jer hamburger nije onakav kakvog su oni poželjeli. Zaista svašta.

One večeri kada ste i vi bili naši gosti imali smo zaista veliku gužvu. Sjećam se da sam cijelu večer jurio po restoranu, pomagao u kuhinji oko jela, pomagao servirati hranu, posluživao goste, slušao njihove prohtjeve. Kada sam prolazio pored vašeg stola čuo sam povik djeteta, no nisam ga registrirao sve dok me gosti sa stola blizu vašeg nisu pozvali samo da bi me zamolili da sredim stvari za vašim stolom. Naravno da sam odmah shvatio u čemu je problem te sam se zaputio k vama, ali nisam očekivao da će se dogoditi to što se dogodilo. Čim ste me ugledali shvatili ste i vi jer se nisam još ni približio vašem stolu, kada ste me vi zaskočili svojim pitanjem :"Znate li kako je to kada imate dijete s autizmom?"

Pritom, sjećate se, niste bili ni bezobrazni ni otresiti - zapravo, bili ste vrlo dragi, a kada sam pogledao vašu kćer koja, vjerujem, nije starija od pet godina, u njenom sam držanju vidio da je uplašena i to radi mene.

>>>Majka koju su u restoranu zamolili da stiša svoje dijete objavila cijeli video, ali ovakvu reakciju javnosti stvarno nije očekivala<<< 

U 15 godina koliko radim sjećam se doista svakakvih trenutaka - tužnih, ljutih i radosnih. Sjećam se kao da je danas bilo i dana kada mi je rođen sin. Plakao sam zajedno s njim i svečano mu obećao da ću pokušati biti najbolji tata na svijetu. Sjećam se i svog vjenčanja kada sam svojoj dragoj ženi obećao da ću biti najbolji muž na svijetu. Sjećam se ogromne sreće i zahvalnosti kada se rodila naša kćer. Tada nisam plakao. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu jer je došla živa na ovaj svijet, a ne kao dvije godine ranije, kada smo odmah na porodu izgubili svoju bebu. Sjećam se i pišem vam to samo zato da shvatite da shvaćam. Možda ne znam kako je to imati dijete s autizmom, ali i više nego dovoljno shvaćam kako je to biti roditelj. Zato sam i učinio to što sam učinio. Znam da sam u tom trenutku morao biti dovoljno pristojan da vas zamolim da malo stišate svoje dijete, da vas eventualno premjestimo za neki drugi stol. Ali, kao što znate, nisam učinio baš ništa od toga. Umjesto svega, sjećate se, pitao sam vas jeste li zadovoljni uslugom i rekao vam da je ovaj obrok na naš račun. Bio sam ljubazan i prijateljski nastrojen te sam čak uspio razmijeniti high five s vašom ljupkom kćerkom. Znam da gosti koji su primijetili moju reakciju sigurno nisu bili baš prezadovoljni njome, ali iskreno, u tom trenutku me uopće nije bilo briga za njih. Nisam čak ni stigao vidjeti vašu reakciju, morao sam juriti dalje, ali znajte, osoblje je primijetilo da sam vaše obroke stavio na svoj račun. Kada su me pitali zašto, jednostavno sam im rekao da ste se žalili na meso i tako riješio problem. Ako se pitate zašto sam to uopće učinio, moram vam priznati, nisam htio da itko zna, ni što ste me pitali ni što je na stvari. I da - nisam vam niti odgovorio na pitanje. Zato vam odgovaram sada: ne znam kako je biti roditelj djeteta s autizmom. Znam samo kako je biti običan tata. Znam kako je biti suprug. Znam kako je cijeli dan raditi i ne biti sa svojom obitelji ili biti s njima i otići na bilo koje javno mjesto.

Ali glavni razlog zašto vam sada ovo pišem, moja je želja da zahvalim vama. Zbog vas sam barem na jedan trenutak poželio biti menadžer kakvog nitko nema. Poželio sam barem na tren postupiti ljudski, a ne samo poslovno. I to sam napravio iz svog gušta. Samo zato što sam bio svjestan da vi nikome ne biste trebali smetati. I zato vam hvala za jednu novu, lijepu uspomenu. I jednu novu lekciju koju ste mi dali - "ponekad činiti dobro ne znači nužno činiti to da svi budu sretni, već samo oni koji to trenutno trebaju najviše". Za mene ste te večeri to bili vi. Jer imate jednako pravo biti u mom restoranu kao i svi drugi ljudi, a ja imam pravo ponekad biti čovjek, a ne samo menadžer". 

S poštovanjem,

Tony Posnanski

Ovaj menadžer svoje je pismo objavio na svom blogu The Anti-Jared, a naknadno su ga podijelili brojni svjetski mediji. Jer doista - da je više ovakvih menadžera, više bi bilo i pozitive kada su ovakve priče u pitanju.