Foto: 123rf

„DAKLE, kada god se ovog sjetim doista mi dođe da se smijem i plačem istovremeno jer za mene ne postoji bolji dokaz koliko su doktori tašti da su doista u stanju biti toliko prokleto egoistični i ženu na porodu toliko fizički izmrcvariti i pritom psihički ignorirati samo zato što ste me u datom trenutku rekli – ne, hvala! No, da počnem od početka...“

Ovim se riječima obratila jedna naša čitateljica koja je izrazila želju da i ona i ime doktora o kojem priča ostanu anonimni, iako, kaže, ne bi imala ništa protiv da se njegovo ime obznani, ali joj se baš i ne da povlačiti po sudovima. „Nisam osoba koja će javno istupati i prokazivati bilo koga, no ovaj mi je slučaj toliko banalan da sam ga jednostavno morala ispričati. A nadam se da će dotični gospodin možda nekad nabasati na ovo i da će se prepoznati u ovoj priči. Možda će ga tada biti barem malo sram. Iako sumnjam.“ 

„Dogodilo se to u posljednjem taman negdje kod prelaska u posljednje tromjesečje moje druge trudnoće. Još na početku mi je dijagnosticiran CIN II/III, dijagnoza s kojom sam se borila godinama prije prve trudnoće. Nakon prvog poroda i nakon niza terapija Papa test mi je nekoliko godina bio b.o. Pazila sam kako se hranim, držala imunitet na visokoj razini, no druga ga je trudnoća opet aktivirala. I neću se sada osvrtati na medicinske fenomene vezane uz ovu učestalu dijagnozu kod žena, jer nisam toliko medicinski potkovana, no ono što sam i u tom trenutku znala jest to da se ti CIN-ovi mogu držati pod kontrolom vaginaletama koje sam koristila u trudnoći te bi sa mnom i s bebom trebalo biti sve apsolutno u redu do i nakon poroda. S kim sam se god savjetovala, od mog redovnog ginekologa, ginekologa moje majke, putem članaka na internetu i po raznim forumima – svugdje sam dobivala isti odgovor – sada se čuvaj, drži dijagnozu pod kontrolom, hrani se zdravo, a nakon poroda razmišljaj kako ćeš riješiti svoje zdravstveno stanje. I to je ono što sam radila punih gotovo šest mjeseci. A onda sam došla NJEMU na pregled. Obavezan pregled u bolnici u kojoj namjeravam roditi. Ništa neobično do trenutka dok nije gledao moje papire, moju dijagnozu, pa je onda nešto malo črčkao po papirima da bi me zadržao toga dana u bolnici kako bi mi drugi dan napravio kolposkopiju. Pregled kojim se malo bolje dijagnosticira stanje vrata maternice, a koji sam radila nedugo prije toga, i čije je nalaze također imao u svojim rukama. Na pitanje zašto moram ostati cijeli dan i noć, ako živim u neposrednoj blizini bolnice i kod kuće me čeka radni muž i malo dijete, odgovor je bio – Zato. Kao malom djetetu! Zašto? – Zato!

Nisam svadljiva osoba i u tom sam trenutku zapravo postala zabrinuta – je li vidio nešto što tu nije trebalo biti? Uplašio me, ali kada mi je odgovorio taj slavni Zato, u nevjerici sam shvatila da je on izgleda samo još jedan u nizu doktora koji misli da je svemoguć, a ja, njegov pacijent, broj koji ne zna još ni abecedu. Zašto bi mi onda uopće išao objašnjavati o čemu je riječ. Valjda je čekao da dođe moj muž pa da njemu objasni, ili sam trebala pozvati svoju mamu, pa da objasni njoj – ne znam. Nisam ga više ni vidjela osim što mi je u ruke gurnuo papire i rekao da će mi sestra reći gdje ću prespavati i po koje uputnice moram odmah otići svom ginekologu. Hm. Okej. Kako šef kaže! Otišla sam odmah svom ginekologu koji mi je dao uputnicu za bolničko liječenje (?!?) i rekao mi da ništa ne brinem jer izgleda da će mi drugo jutro odmah napraviti opsežniji pregled i to je to. Za biopsiju koja bi dolazila u obzir u tim „opsežnim pregledima“ on mi je sam rekao da je baš ne preporučuje, posebno zato što CIN nije čisti III niti je došao do CIS stadija (Carcinoma in Situ) pa on radije ne bi ništa dirao. Slegnula sam ramenima, rekla mu hvala i vidimo se. Doista si nisam željela stvarati paniku nego kulturno poslušati što mi ON ima za reći. Objasnila sam svojima da moram ići i da se nadam da se sutra vidimo. Problem je naravno nastao već navečer kada mali nije htio zaspati bez mame, ali sve je to prošlo već nekako – mamino je zdravlje najvažnije!

Došla sam popodne opet u bolnicu, prije vizite, donijela sam si knjigu i bila bez ikakve brige. Uz  klasične cimerske priče, jer svaka tamo ima neku svoju priču, ja sam jedino mogla reći da nemam pojma zašto sam stvarno tu. Do jutra sam spavala kao beba. A onda odmah nakon vizite dolaze sestre po mene u sobu i kažu mi, hajde idemo, ne brini. Zašto bi brinula? Pa znam što me čeka – najobičniji pregled.

Ali ne – dotični gospodin malo je smetnuo s uma i dopisati na papire da mi on zapravo planira napraviti biopsiju sa serklažom – dakle,  počupkati sve „zaražene“ dijelove (jedan dio je bio prilično površinski proširen, ali je takav bio od početka trudnoće) te zašiti i poslati me na strogo mirovanje. I dok je on već čekao na mene, gotovo spreman da me prebace, u salu ili gdje, ne znam (i danas se nadam da to nisu planirali raditi u toliko frekventnoj ambulanti), ja sam rekla – Ne, hvala.

Kako to mislite - ne?! Pitao me. Došlo mi je da mu kažem – Zato, ali nisam nego sam mu objasnila da sam svjesna rizika ukoliko mi CIN u zadnja tri mjeseca postane CIS, ali koliko sam se raspitivala doznala sam da to ne ide baš tako brzo, i da bi ja sad vrlo rado otišla kući uživati u trudnoći i svom djetetu.

Dakle, ON je poprimio ljubičaste tonove i ja za njega u onom prostoru više nisam postojala. Postojala je sestra koja me gledala u nevjerici jer samo velikom Doktoru rekla Ne, po njegovom je naputku na moje papire brzo dopisala da potpišem izjavu po kojem svojim potpisom prihvaćam rizik. Okej, rekla sam, pokupila svoje stvari i mirne duše otišla kući.

I mirne sam duše bila sva tri mjeseca. Više nijednom nisam došla dotičnom na pregled, a porod mi je iz drugih razloga bio zakazan – i to carskim rezom. No, nisam imala sreće.

Trudovi su krenuli nekoliko dana prije zakazanog termina te sam se odmah ujutro zaputila s mužem u bolnicu. Malog smo ostavili u vrtiću, bezbrižni jer smo znali da će se muž na vrijeme vratiti po njega s obzirom da će mene 100 posto po dolasku primiti u salu. Ponešto bolničkog iskustva imala sam s prvim porodom, a jedna meni vrlo bliska osoba inače radi u rađaoni (naravno da je baš tada bila na godišnjem) pa sam se vrlo dobro raspitala kakva je procedura kod zakazanih carskih. Dakle, ako dolazim na svoj termin, sala čeka samo mene, a ukoliko mi se dogodi da porod krene ranije, čekam da se sala oslobodi. I to je to.

Ja sam došla i kao stručnjakinja odmah pitala je li sala slobodna, i ukazivala na papire na kojima piše da imam zakazani carski (nisam nikoga potplatila, ako vas baš zanima, nego imam silno usku zdjelicu radi koje sam prvo dijete rađala gotovo puna 72 sata!). Nadala sam se da je to jedina ulaznica koja mi treba za slobodnu salu, ali ne! Stiže gospodin Zato! 

Bez pozdrava, bez pogleda na papire s netom dovršenog pregleda kaže sestri neka me pošalje na ultrazvuk i potom u boks. Zašto u boks?, pitala sam, ali odgovor od njega očekivano nisam dobila. Odradila sam ultrazvuk sa sve češćim trudovima i koliko sam se razumjela u sve što me očekuje protumačila sam si odlazak u boks kao pokušaj da ipak prirodno rodim. Okej,iako sam se već u tih pola sata raspitala što bi bilo kad bi bilo, vrijedi li još dogovoreni carski i slična meni jako važna pitanja. Svi koje sam u rađaoni potegnula za rukav rekli su mi – samo obavi ultrazvuk pa ćemo polako u salu jer je sala prazna. No, naravno za sve je to samo još nedostajala suglasnost velikog Zato doktora. Sad će on - samo što nije. To je bilo u osam ujutro. U četiri i pol sata koliko sam nakon toga još ležala sama u boksu, prikopčana na ctg, gospodin Zato pojavio se tri puta da bi zabio svoje škare u mene (pitam se reže li ikada nokte ili je mene zaista namjerno tako grubo pregledavao) i pokušao prokopati put da moj sin sam izađe van. Dakle, ako sam uspjela dobro prebrojati, dosad su me na isti način pregledavali barem 20 puta (prva i druga trudnoća) i nitko mi nikada nije nanio takvu bol kakvu mi je nanio on u posljednja tri pregleda s kojima je valjda pokušao prstima iščupati bebu van.



Ali, unatoč njegovom trudu - nije išlo. Beba se nije ni počela spuštati u zdjelicu. Apsolutan deja vu s prvog poroda, a moj pogled stalno je virio u salu koja je još uvijek bila prazna.  

Dakle, četiri i pol sata uzastopnih trudova, timovi liječnika koji sliježu ramenima i čekaju glavnu riječ doktora Zato, i nitko se od njih ne usudi suprotstaviti njegovom Zato mišljenju. Sala prazna, anesteziologinja spremna, svi lijepo dezinficirani skupa sa mnom čekaju  konačno Da, ali ono i dalje ne stiže. Čak što više, do njega više nitko ne može doći. Izgubio se negdje u bolnici, a do njegovog posljednjeg dolaska moja se energija srozala na minimum s obzirom da su mi trudovi već dolazili jedan na drugoga. Moram li reći da me opet krenuo sadistički pregledati, vidno nervozan što su ga opet radi mene zvali u rađaonu, a onda sam doživjela slom. Pregled je bio najgori dosad, pokušavajući zgurati ruku u mene do lakta i pritom prstima doslovno napipati bebu koja još bila jako, jako visoko. On je doslovno grebao po meni iznutra sve dok nisam počela po njemu sipati najljepše kavanske riječi kojih sam se mogla sjediti. Cijeli liječnički tim koji je stajao iza njega poprimio je isti izraz lica (podignute obje obrve), a onda me kao šugavu ostavio uz prekrasne liječničke riječi – izrežite je kako znate i umijete pa nek vidi što je carski rez. 
Nešto ljepše nije mi mogao reći. Doktor koji me izrezao, napravio je najbolji mogući posao i pritom me i više nego čovječno utješio malim stiskom ruke. Gesta koju neću zaboraviti nikada.
Par sati nakon moja beba je bila uz mene, a doktora Zato na vizitama sam, u prisutnosti svih, najljubaznije zamolila da zaobiđe i mene i moje papire.

Zašto? – Zato!

Svaka čast njegovom (pre)dugogodišnjem iskustvu i njegovoj stručnosti, ali osobnost koju posjeduje vjerojatno ne bi prošla ni na veterini. Zašto? Zato što nije čovjek!

PS. svoje sam CIN-ove uspješno počela rješavati i riješila godinu dana nakon poroda jer nije bila baš nikakva panika za preuranjenom intervencijom.