Foto: Index

KOCKICE su se počele slagati. To je valjda ta utjeha o kojoj pričaju svi hrvatski iseljenici - dođeš u stranu državu, nemaš pojma gdje trebaš ići i kako ćeš sve napraviti, ali kreneš malim koracima. Pronađeš stan, pronađeš posao. Tapkaš malo u mjestu dok dobiješ informacije za dalje. Onda nastaviš rješavati jednu po jednu stvar. Tečaj jezika, da se što prije integriraš. Članstvo u teretani, da imaš gdje izbaciti povremenu letargiju, navale tuge ili bijesa. Ili samo dobri stari pms. Nastaviš kopati. Pa dođeš do liste čekanja za vrtiće. Kad tu lupiš glavom o zid, pronađeš nekakve aktivnosti za djecu. Googlaš igraonice, bazene, toplice i sve gradove u blizini. Nema boljeg od izleta vikendom, zar ne?

Pošto sam planirala dijete s tri godine svakako upisati na nekakvu ritmiku, zaključila sam da od toga ne trebam odustati. Pogotovo ne ovdje - ionako čekamo vrtić možda do jeseni, ionako je željna vršnjaka, ionako mora učiti njemački. U naselju u kojem smo bili prvo, išla je na engleski i bila oduševljena, ali od preseljenja nije imala ništa čemu bi se radovala. A znate i sami koliko efektivnog vremena dijete može provesti po zimi na igralištu. I zato sam se dala u potragu. Kao i sve što sam tražila do sada, ponudio se velik izbor. Izabrala sam po sistemu blizine i prvog dojma i u kratkom roku, moja djevojčica je bila spremna ići na svoj prvi sat plesa za djecu od tri do četiri godine. Oduprla sam se prvom porivu da ju obučem kao malu balerinu, nisam htjela od nje praviti cirkus. Jer ovdje je točan onaj stereotip - ljudi su prvenstveno praktični. Ne znam jesam li vidjela ženu u stvarno visokim štiklama više od, pa ono, jednom? Bude tu čizama na petu, ali onu debelu, nižu, u kojoj se lakše hoda. Bude tu šminke i fine odjeće, sjajne kose i dizajnerskih torbi, ali ništa uočljivo, ništa napadno i ponekad imam osjećaj da se ovdje nitko ne oblači po istom sistemu (što je tipična slika na našim ulicama). Tako oblače i svoju djecu. Bitno je da je vodonepropusno, bitno je da je toplo, da se lako održava i pere. Bila sam oduševljena kada sam čula za njihove gumene komplete za kišu i pijesak, nešto poput skafandera, ali tankog! I zato se nisam htjela baciti u til i trikoe jer nisam znala što očekivati na tečaju. Ali smo zavezale kečke i obukle ‘normalnu’ haljinicu. Ne moram pretjerivati, ali ne moram baš ni potisnuti sve na što smo navikle.

<<<Kod kuće je najljepše, a ipak smo od tamo otišli<<<

Naravno da smo ušetale u veliku dvoranu s ogromnim ogledalom i nekim super modernim lusterima. I dočekalo nas je sedam djevojčica - u haljinicama s tilom i trikoima! Bilo mi je drago vidjeti da su ipak neke stvari svugdje jednake. To što je bila ‘skromnije’ obučena, M. je nadoknadila radnim elanom! Svi su se razgibavali, ona se razgibavala i istovremeno skakutala. Kad su šetale u krug, M. je išla za njima i skakutala. Na prvu pjesmu je slijedila korake i svejedno - skakutala. Dugo je nisam vidjela tako veselu i bila sam oduševljena. Smiješan je taj međuodnos djece kada se prvi puta susretnu. Gledala sam njih osam, kako se natječu za pažnju trenerice, kako se trude biti najbolje, kako se vesele kada trče ili skaču ili plešu sve jednako. I gledala sam kako postupno postaju svjesne toga da M. ne priča kao i one i svejedno nalaze načina da ju uključe. Jedna djevojčica u ljubičastom kompletiću stalno je pratila gdje je moja M. i rukama joj signalizirala kada treba doći ili požuriti. Druga djevojčica joj je u pauzi dala krekere. Naravno, jedna ju je izgurala kada se previše približila teti i prestigla ju. Ali sve je to dječje i sve je to simpatično. I ustvari se osjećam vrlo sigurno kada ih gledam kako postupaju nagonski, a nemaju pojma koliko to znači jednoj mami koja gleda sa strane i misli hoće li joj se dijete ikada uklopiti.

Trenerica je bila presimpatična, provela me kroz sve buduće satove i napomenula da će neki sati biti lakši, neki teži. Ja mogu biti još samo na iduća dva, onda moram sjediti u dijelu za roditelje (gdje je kava tako da ću preživjeti). Bitno je da nauči biti sama. I stvarno, kod uređenog sistema prednost je u tome što se on uistinu pobrine za tebe. Naravno da te nitko neće vući za rukav kako bi ti sipali pare u krilo, ali ako ti obaviš svoj dio obaveza, sistem će obaviti svoj. Želite na ples? Nema problema. Dijete je stranac? Ni prvo ni zadnje, pomoći ćemo u prilagodbi. Trebate vrtić? Upišite se na listu. I svi će vam reći isto - vrlo vjerojatno ništa do jeseni, ALI upišite se. Upišite se što prije! I znate što? Svakodnevno nas vrtići zovu na razgovore i upoznavanje. Neki na ljeto. Neki za par tjedana. A onda nam je došao poziv da dođemo na upoznavanje jer se vrtiću otvorilo mjesto od 1.3.! I to je prvi korak u ovom društvu koji je, barem meni osobno, bio tako teško dostižan u Hrvatskoj - ja sam kucala i negdje su se neka vrata otvorila!