Foto: Instagram

VEĆ smo je upoznali kako običnu mamu koja se trudi svojoj djeci priuštiti normalno djetinjstvo i odrastanje, a kao pripadnica moderne generacije, svoju djecu želi odgojiti prema modernijim saznanjima. 

Zato je i ona već odavno napustila sad već zastarjele odgojne metode, a kao neuroznanstvenica s diplomom, slijedi sva pametna znanstvena otkrića ne bi li djeci priuštila, ne samo dobre temelje za život, već i što manju štetu. 

Zato ona nikada ne bi, i nije, svoje dečke lupala po guzi, pogotovo ne pod izlikom da je batina izašla iz raja i da "onaj koji ne uzme šibu ne voli svoje dijete", kao što to aludiraju poznati citati iz Biblije na koju se mnogi roditelji još uvijek referiraju. 

Prvo čime je nedavno bocnula javnost, a zbog čega je opet došla u središte pozornosti upravo je rečenica da bi roditelji koji odgajaju djecu u 21. stoljeću trebali konačno ostaviti Bibliju iza sebe i ne pomišljati na nju kad je u pitanju odgoj djece.  

I to zato što, kad je o batini riječ. postoje neka novija saznanja, kojima bi trebali vjerovati prije Biblije.  

U videu kojeg je snimila, da se njen glas čuje još jače i dalje, divno je obrazložila što točno činimo kad udarimo svoje dijete, i vjerujte, argument ne može biti bolji. 

"Za ovo prije nismo imali dokaze, ali moderno nam je doba donijelo opsežna istraživanja, a ona jednoglasno kažu kako udaranje može negativno utjecati na djecu: razvojno, psihički i fizički.  

Za to nam čak ne treba ni puno promišljanja, jer je riječ o jasnom obrascu ponašanja, koji ne donosi rezultat kakvog očekujemo.  

Ili, kako je ona objasnila: "Kao i sva živa bića, ako čovjek doživi bol od nekog izvora, on će u budućnosti nastojat izbjegavati taj izvor prijašnje boli pa ispada da udaranje ne uči poslušnosti već nas naginje na bijeg i izbjegavanje. Zato udaranje djece može ostaviti trajan utjecaj i biti trauma za cijeli život. Zašto onda ljudi još uvijek toliko riskiraju lupanjem, a da ne znaju hoće li, kada i kakve posljedice to ostaviti na njihovo dijete?".

Djeca su, objašnjava Bialik, sa svojim roditeljima povezana i linijom povjerenja pa baš nema smisla smatrati da vas dijete mora voljeti, jer dijete mora voljeti roditelje, unatoč tome što mu isti taj roditelj zadaje bol? Ili, ako zakonski ne smijemo udariti supružnika, susjeda pa čak ni psa, zašto je onda u redu smatrati da je šiba izašla iz raja i da, ako dijete nećemo čeličiti strogom rukom, ono bi moglo postati razmaženo?  

Uostalom, vjeruje Mayim, "meni se čini da su sve to samo loši izgovori i da većina roditelja nalupa svoje dijete, ne zato što misli da je takva disciplina dobra, već zato što im u datom trenutku ponestane strpljenja da svoje dijete dovedu u red nekom boljom odgojnom metodom".  

Osvrnula se i na drugi najčešći razlog zbog kojeg roditelji posežu za udarcem, a to je kad žele zaustaviti neželjeno ponašanje svog djeteta no, pita se Mayim, možda vam to kratkoročno donese predah, ali, koja je cijena toga? "Shvaćam da je primamljivo pronaći instant rješenje s kojim ćete riješiti trenutni problem, ali to je čista linija manjeg otpora", smatra ona te nastavlja: "Naravno da je teže biti konstantno dosljedan i strog, ali nitko nikad nije ni rekao da bi roditeljstvo trebalo biti lagano niti da bi svojim ponašanjem prema djeci trebali biti prijateljski nastrojeni. Oprostite, moja djeca nisu moji prijatelji, ja sam njihova mama i zato moram biti stroža, moram ih znati naučiti dobrom ponašanju". 

Zato je izdvojila nekoliko trenutaka iz njihovog života da dokaže svoje teze.

Jednom, kad je njen stariji sin imao oko 3 godine, umalo je pogodio brata drvenim vlakićem. Mayim je odmah uzela vlakić i pospremila ga na vrh frižidera. Sin joj je tri dana cvilio i zavijao za svojim vlakićem, ali ona nije popustila. Nakon tri dana, lekcija je naučena i malom više neće pasti na pamet bacati svoje igračke.  

Isto se ponaša i kad joj djeca počnu cviljeti, samo zato što nešto nisu dobila.  

Kod nje to ne pali. Dijete nek cvili koliko hoće, ali će ne ostati ne, ma koliko dijete grozno zvučalo u svojim nastojanjima da plačem dobije ono što želi.  

To je tipično dječje ponašanje, koje roditelji danas, samo da klinci prestanu zavijati, dodatno potiču baš onda kad im daju to za čim cvile, a to je ništa drugo nego nagrada lošem ponašanju.  

Jasno nam je da je ta metoda lakša, ali sigurno nije bolja i toliko je već puta dokazano da upravo nedosljednost roditelja vodi tome da vas dijete počne izluđivati svojim ponašanjem.  

Nisu ni njena djeca zlatna, da se razumijemo, ali su stekli prave temelje i kad sad zapile za nešto što im Mayim ne da, ona barem zna da će i tu njihovu nerealnu želju na koncu srediti uz pomoć dobre komunikacije koju imaju, uz pomoć poštovanja koje je u djecu usadila, uz pomoć svojih dosljednih odluka, i da će njena djeca iz svega toga izvući samo lekcije koje će nastaviti njegovati njihov zdrav odnos i zdrave poglede na svijet.