"TVOJE DIJETE ne ide na vjeronauk? Zašto?" "Zato što je vjeronauk izborni predmet." "Pa da, ali..." "To je naš izbor." "Ali dijete će tamo svašta dobroga naučiti - o vjeri, o Bogu, o tome kako biti dobar!" "Da, ali to je naš izbor." "Ali..." "To je njegov izbor!" "Ali on je premali da bi o tome odlučivao sam!" (...)

Vjeronauk u školama je izborni predmet kojeg u nekom statističkom omjeru pohađa sigurno više od 90 posto osnovnoškolaca. Onaj mali postotak uglavnom otpada na djecu (čiji su roditelji) drugih vjeroispovijesti ili jednostavno oni kojima roditelji to nisu nametnuli iz nekih njima poznatih razloga. Poznato je i to da se dosta priča o samoj diskriminaciji djece koja ne idu na vjeronauk pa smo o toj temi porazgovarali s mamom čije dijete jedino od cijele svoje školske generacije (prvašići) ne polazi taj Hrvatima važan predmet.

"Iskreno, nadala sam se da neće biti jedini kako ne bi bio osamljen u razredu, no čak i kada smo saznali da je jedina crna ovčica nismo se pokolebali. Kolebao se on doduše jer stvarno nije htio biti jedini, žalio se što će druga djeca više naučiti u školi od njega, ali već je nakon dva tjedna shvatio velike prednosti jednog predmeta manje (dulje spavamo, uživamo u vožnjama biciklom, razgovorima ...). Da nam u školi nisu išli na ruku (vjeronauk je samo radi njega uvijek ili prvi ili zadnji sat) bilo bi mi ga silno žao da jadan sam sjedi ispred razreda, ali baš mi se i zbog toga stvorio dodatan otpor s obzirom da su mnoge mame prije upisa u školu navodile kako je i to jedan od razloga zašto će njihovo dijete ipak ići na te sate. Zar smo na to spali? Da izdajemo vlastitu ideologiju radi toga da nam dijete ne bude "crna ovca", a pritom smo stoposto sigurni da naše dijete nikako neće biti zakinuto u moralnom odgoju jer eto ne ide na vjeronauk".

Znamo, naravno, da školski vjeronauk nije isti kao i crkveni, i da djeca na školskom vjeronauku nisu dužna čak ni biti vjernici, no otpor prema tom izbornom predmetu ponekad je prevelik.

"Osobno sam vrlo religiozna. Imam vrlo jasan pogled na vjeru, Boga, moral, odnos dobrog i lošeg, živim i učim djecu da žive prema "zapovijedima" crkve (ne zovem ih 10 božjih zapovjedi jer su po meni neka od njih osnovna načela normalnog ophođenja prema sebi, bližnjima i društvu). Dakle - izvana se nipošto ne razlikujem od običnog vjernika osim što ne idem u crkvu, i ustvari - ne vjerujem u crkvu. Za mene i mog supruga vjera nije upitna. Daleko je upitnija institucija crkve koja ima čitav niz po nama blesavih pravila i svo to ukalupljivanje u neke prastare norme naš su kamen spoticanja pa smo samim time i našem djetetu svjesno i nesvjesno nametnuli naš stav." ispričala je ova mama, totalno svjesna da njihovi stavovi itekako utječu na stavove djeteta, no kako je rekla nadalje, njeno je dijete imalo prilike nekoliko mjeseci prije upisa u školu doživjeti crkvene mise s nećakom koji se pripremao za pričest.

"Crkva ga se jako dojmila, ali mu je osim tog dojma veličine i ugođaja sama misa, ta govorancija u kojoj nije puno toga shvaćao, postala dosadna. I ne sviđa mu se ideja da bi se baš svaki vikend dizao za crkvu. I zbog toga mu je danas drago da ipak možda ne ide na vjeronauk... A na sva pitanja što to znači pričest, zašto nisam kršten i slično, on je dobio odgovore od nas iako ih baš nije shvatio. Ustvari ni sama baš ne shvaćam tu veliku famu da nas netko škropi vodicom i pričešćuje hostijom jer ... Jesmo li zbog toga bolji ljudi? Štiti li nas tako neki veliki Bog koji trčakara iza nas i uvijek je tu samo za nas? Što je s drugim ljudima? Ili je Bog jednostavno nešto u nama radi čega ćemo sami htjeti biti bolji prema sebi, a onda i prema drugima. Mora li nam to otkriti neki čovjek odjeven u crno ili to možemo i sami?"

Čemu služi školski vjeronauk?

Roditelji čija djeca ne idu na vjeronauk, školski, a ni onaj crkveni, vjerojatno se dosta često susreću s pitanjima "Zašto ne?" - pa tamo neće naučiti baš ništa loše. Pa ni u školi neće naučiti ništa loše. Zapravo što god učili, neće im biti naodmet. "Zašto onda radije nemaju izborni predmet - etika ili religije svijeta ako ih baš hoćemo učiti o vjeri? Ustvari, čemu i crkveni i školski pa se samo sa crkvenim može pristupiti svetoj pričesti? Zar crkva ne vjeruje školskom vjeronauku? Zar ga čak i sama crkva smatra manjkavim?" sve su to pitanja koje je ova mama iznijela kao argument na pitanje "zašto ne?!"

Ustvari, za vjeronauk se često čuje i ona teza da je riječ o predmetu na kojem se uči o pravim životnim vrijednostima, pa mama nastavlja: "Čijim životnim vrijednostima? Katolika ili svih ljudi ovog svijeta? Zašto bi katoličke vrijednosti bile bolje od primjerice budističkih? Zato što je katolička crkva nama tradicionalno najbliža? Jesmo li mi i naša tradicija onda stvarno bolji od Japanaca ili starih afričkih plemena? Jesmo li? Jer, prema prvoj božjoj zapovjedi, izgleda da mi jesmo, a oni nisu. A to je po meni jedan od prvih znakova suludog iskazivanja moći koji nema mjesta u mom religioznom nauku. Zapravo cijela ta teza o moći više mi naginje na neka politička pitanja. I zato se moja vjera jednostavno nikada nije pronašla u okvirima katoličkih vjerovanja, Crkve pa tako ni vjeronauka." naglasila je te istaknula da će i njeno dijete biti učeno da voli sve bez obzira na vjeru, rasu, spol, a kada malo naraste, kada malo bolje spozna svijet, neka sam odabere čijim će vjerskim "kalupima" vjerovati bez da je prije toga ugazio u temelje samo nama tradicionalno najbliže vjere.