CURE na jednoj, dečki na drugoj strani. Na prvu se sve čini idealno. Čuje se cika i vriska, klinci se kao zabavljaju. Mame ćaskaju na jednoj klupici, tate na drugoj. Malo malo neko dijete doluta do mame, traži čips, smoki, kikiće i usput pita "kad ćemo doma?". "Pa zašto sine, lijepo je vrijeme - zar ti nije zabavno?" - svi se na klupicama čudom čude jer generacije današnjih roditelja bile su malo drugačije od ovih današnjih. Njima nije padalo na pamet ići kući prije mrklog mraka, imali su tone i tone igara koje nisu uspijevali odigrati u jednom danu, i što je najvažnije - cure i dečki uvijek su se igrali zajedno.

Što se to promijenilo?

Ok, generacije su stvarno različite, ali zar stvarno i na ovakvom primjeru možemo zaključiti ono što već po difoltu svi govore. Računala, internet... Sve je to drastično udaljilo djecu od njihove međusobne interakcije, djeca se više ne igraju vani, stalno su za igricama...

Ma baš tu onda nešto ne štima, jer mnogi pokušavaju dokučiti zašto se djeca koja su vani svaki dan ne znaju "normalno" igrati. I nije samo to neki problem - ma pustimo ih nek se igraju te neke svoje nevidljive igre - problem je što se u toj njihovoj zabavi jako često pojavljuju svađanja, destrukcija, dosada.

Promotrimo li malo klince onako špijunski - dalo bi se zaključiti svašta. Ili ništa.

Curice naizgled imaju neku svoju igru. Ove godine to je definitivno Frozen i inačice sličnih. Curke si zamišljaju da su princeze, pa jedna lebdi okolo, druge je prate, pa si malo razgovaraju, pa bace koji plesni koračić, zavrte torbicom, pa jedna drugu slučajno malo lupi i u trenu se počupaju. Oprostite mi, molim vas, sve žene svijeta, ali već nakon osam minuta curičaste igre to sve počinje polako sličiti na mali kokošinjac. I obavezno je jedna šefica. I druge ne mogu biti šefice. I šefica određuje što će se igrati, koja će biti princeza (šefica naravno)... Pa se onda šefica naljuti na običnu parkićku podanicu, pa zabrani drugim podanicama da se igraju s prognanom podanicom... Onda dođe mlađi brat od prognane podanice pa hrabro napadne šeficu, pa ona kaže "makni se, mi se ne igramo s dečkima", pa svađa postane još i gora.

U isto to vrijeme s druge strane parka.

Dok ima lopte ima i nogača. Čista muška sloga. Malo naguravanja, nepriznavanja golova jer nogaćigraju i oni od pet i oni od osam godina pa neki bolje, a neki lošije primaju poraz. I sve je divno kojih deset minuta dok im nogač ne dosadi (ima puno previše pravila koji nisu baš za svačiji ukus). Dio njih onda sjeda na svoje bicikle, dio se lati svojih komandos pušaka, dio ode malo provocirati cure, njih dva odu kopati rupu među bebače, a dva-tri samca krenu u svoju solo destruktivnu avanturu. Bilo da počinju lupati nogom u znak Zabranjeno psima, bilo da krenu čupati već načetu ogradu parkića.

Sve u svemu ta današnja igra nekada stvarno izgleda otužna.

I onda - puf - stiže svijetli trenutak. U parkić stiže Lara. Ona ima devet i bivša je susjeda male "podanice" Mije, a Mija je inače sestra od Luke koji se često igra kod Filipa koji je pak brat od "šefice" Sare koja ima sedam i silno se divi Lari od devet.

I u taj čas, na okupu su svi - i cure i dečki - i odjednom se svi zajedno igraju vatrogasaca i crtaju srca na igralištu. Srca se naravno više ni ne vide, jer je u međuvremenu pao mrak i u tih najzabavnijih zadnjih pet minuta i mame i tate već skupljaju posljednje stvari s klupe i u mraku naganjaju svoju djecu koja moljakaju i cvile da ne žele još ići kući. I to upravo oni pojedinci koji su prije dva sata visili mami uz nogu jer im je bilo do-sad-no!.

Što dakle treba zaključiti

1. današnji klinci (u dobi u kojoj ih roditelji još uvijek nadziru u parkićima) nemaju od koga preslikati složno druženje jer i tinejdžeri koji se pojavljuju u parkićima najčešće dolaze u odvojenim grupama cure/dečki.

2. od takvog uzora jedino preslikavaju da se cure ne druže s dečkima što je očito da je normalno među "velikima".

3. preveliki su da bi se ponašali poput malih kojima spolna pripadnost još uvijek nije važna (ali i oni će kroz naredne godine početi preslikavati veće od sebe).

4. najvažnije od svega - oni jednostavno nemaju od koga učiti o složnoj igri jer se rijetko, zaista rijetko pojavi neki super angažirani roditelj koji će ih povesti za ruku i kolektivno ih podučiti igrama koje mogu igrati zajedno. Igrama koje su generacije današnjih roditelja svakodnevno igrali sve dok mrak nije već odavno pao.

A to je ustvari jedna jako zabavna tema koja će sigurno dočekati neki svoj članak.