NAKON četiri godine borbe s umjetnim oplodnjama, četiri grozna pobačaja i mnogobrojnih zastoja u vlastitom životu nakon kojih i dalje nisam postala majka, odlučila sam odati počast djeci koju nemam, koju nisam rodila da bi živjela, da si barem nekako olakšam sve te bolne životne uspomene. 
 

Tim je riječi započela svoju priču Aela Mass, jedna od blogerica na američkoj stranici Babble.com.

 

Priznajem, na to me potaknula Oprah Winfrey koja je javnosti nedavno priznala da je svom nerođenom djetetu dala ime iako je od tog nemilog događaja prošlo već 14 godina. I tada sam shvatila da nije kasno odati počast djeci koja nisu tu, koja su prerano napustila moju maternicu, a da su i dalje jako prisutna u mom životu. I kada sam konačno prestala plakati, kada sam počela razbornije razmišljati o tim tužnim uspomenama koje me more, shvatila sam da je ženama koje su prošle takva iskustva izuzetno teško čak priznati u javnosti da su izgubile svoje bebe, a posebno im je teško slušati mnogobrojne utješne riječi koje ne pružaju nikakvu utjehu. 
 

Znam da je i ljudima oko nas teško pronaći prave riječi utjehe, no umjesto da radije šute često znaju reći i ono - Možda je tako trebalo biti. Te riječi bole, i iako sam i sama svjesna da je tako doista možda trebalo biti, te me riječi ne tješe kada ih čujem od drugih. Lakše je, znatno lakše, kada sama sebi kažem - jesu, trebali su biti tu, očito samo tako kratko, i zato što su bili tu, njih ukupno pet, želim odati počast njihovom kratkom postojanju. 
 

Meni je tako lakše, dajem im smisao i ako će ikome doći da naprave što i ja, želim vam da u tom činu pronađete utjehu i mir kakvog sam osjetila i ja. 
 

Svi petero imaju svoje ime. Možda je nekome čudno dati ime nečemu što nikada nije udahnulo zrak, no njime zapravo imenujemo nešto je ostavilo trag u našem životu. Prva imena dali smo blizancima koji su nas napustili u 17. tjednu trudnoće, i dugo nam je trebalo da se odlučimo na taj korak. Mjesecima. No kako su imena sastavni dio svake trudnoće tako smo upravo njima dali imena s vrha naše top liste - Daphne i Theodore. I osjećale smo se tako dobro. Konačno smo imenovale tu ljubav prema njima. Baš njima jer to su bila njihova imena. 
 

Druga djeca, ona koja su nas napustila sa 5, 8 i 10 tjedana starosti dobila su imena koja smo voljeli pa tako danas kada ih spominjemo ne govorimo o drugoj, trećoj, petoj trudnoći, ni onome što nas je napustilo sa osam tjedana, već ih nazovemo Little Love Love, Little Bean i Sweet Nugget. To su imena koja smo im odabrali. 

Kutija uspomena 

Majke koje imaju djecu imaju toliko mnogo uspomena koje ne bi stale ni u najveću kuću, dok će nama  zauvijek ostati tek uspomene koje stanu u jednu kutiju. Zato ih i imamo - pozitivan test za trudnoću, popis imena, slike ultrazvuka, čestitke od prijateljica, pisma točkici... naše male uspomene. Sve su te bebe u jednom trenutku mog života bile dio njega i uopće ih ne želim zaboraviti. Ovako imam nešto opipljivo što je pripadalo njima, pa u trenutku tuge uzmem tu kutiju, zagrlim je i isplačem se, zavirim u nju i pošaljem pusu, a onda se malo ozdravljena vratim u realnost. Kuhanje, spremanje, piće s prijateljicama, posao, što već bude na repertoaru mog života. 

Crne će misli uvijek doći, nema šanse da ne dođu i zašto si onda ne bi pronašle najbolji način kako ih najlakše prebroditi. 
 

Koliko god sam u početku i pokušavala jednostavno ne mogu ignorirati datume kada su stvari dogodile. I ne želim. Ako ih već ne mogu zaboraviti onda ću ih barem proživjeti lijepo, odati tako počast njima. Počastiti sebe pa makar i takvom sitnicom da odlučim ništa ne spremati za večeru. 

To je dana kada mi treba malo više pažnje pa ne propuštam ugoditi sebi kako sama poželim. 

Naravno da ne pričam stalno o njima, ali se ne bojim govoriti o njima. Oni su jako obilježili moj život i time im želim dati smisao njihovog života.