MNOGI roditelji često ne razmišljaju o posljedicama riječi koje govore svojoj djeci, već koriste određene obrasce ponašanja iz vlastitog djetinjstva. Magistra pedagogije Marina Raguž kaže da to utječe na njihove reakcije, način komunikacije i općenito ponašanje. Kako objašnjava pedagoginja, radi se o starim obrascima koji su, nažalost, prejaki, a ako ih ne osvijestimo na vrijeme, oni doslovno upravljaju nama, što itekako utječe i na naše dijete.

''Ponavljamo riječi svojih roditelja, ponašamo se kao oni. I to je genijalno ako su oni bili brižni i dosljedni, znali što djetetu treba i kako to razviti. No prečesto je slučaj da su i njih odgajali nesvjesni roditelji koji su ponavljali odgoj svojih roditelja. Ova spoznaja nije tu da osuđujemo svoje roditelje i zamjeramo im. Radili su najbolje što su mogli. Ono što se trenutno događa pogotovo kod mladih roditelja jest razbijanje tih obrazaca i to je predivno gledati. Roditelji koji se trude napraviti nešto bolje svojoj djeci, koji rade na svojim okidačima, koji kažu da takav odgoj prestaje s njima. Naježim se čim pomislim na taj herojski pothvat'', govori Raguž.

Najčešća greška roditelja je uvjerenje da je strah najbolji učitelj

''Najčešća greška roditelja starog kova je vjera da je strah najbolji učitelj. Zato je bilo puno kažnjavanja, prijetnji, vikanja, pa i udaraca. Malo se brige vodilo o djetetovim osjećajima, a oni su direktno vezani za to kako će se dijete ponašati. Danas pouzdano znamo da odgoj koji uključuje kazne, vikanje ili udarce dovodi do većeg broja nepoželjnih ponašanja i da dijete ne nauči ništa osim toga da smo opasni i da se drugi put treba bolje sakriti od nas. Kad smo u strahu, aktiviran je dio mozga koji je u modu 'bori se ili bježi', a u tom stanju nema učenja. Kao što kaže poznati stručnjak za odgoj dr. Daniel Siegel - to je kao da psa koji se bori učimo novim trikovima. Kad na dijete vičemo jer je napravilo nešto loše, bacamo ga u još veći stres'', dodaje.

Stvari koje bi roditelji trebali prestati govoriti djeci

Roditelji često i najjednostavnijim rečenicama koje kažu svom djetetu mogu napraviti veliku razliku, pozitivnu ili negativnu, ovisno o tome što i kako izgovaraju. Raguž je zato izdvojila neke izjave koje, po njezinom mišljenju, roditelji vrlo često govore, a ne bi smjeli jer zapravo donose više štete nego koristi.

''To je nešto na što posebno trebamo paziti. Riječi ostaju s nama dugo, pogotovo one od kojih smo se osjetili poniženo, jadno i neshvaćeno. Zato uvijek govorim roditeljima - pazite što govorite'', napomenula je Raguž pa spomenula neke primjere koje bi bilo dobro izbjegavati.

1. "Ma, on je sramežljiv"

"To što je dijete u jednom periodu svog života takvo, ne znači da je to nepromjenjivo", objašnjava Raguž pa dodaje:

''Kad djetetu ponavljamo da je sramežljivo, ono povjeruje da je takvo (jer ne može kritički razmišljati o sebi i jer nam apsolutno vjeruje) i onda se ponaša u skladu s tim. I u novim situacijama njegov monolog bude: 'Ok, mama kaže da sam sramežljiv, a što radi netko tko je sramežljiv? Pa ne odvaži se za uključivanje u neku aktivnost.' Ovo se ne događa na svjesnoj razini, da napomenem.''

2. Govorimo mu ''bravo'' kad padne

Ovo je jedna od onih izjava koje roditelji često koriste jer misle da tako uče dijete da je padanje u redu, ali zapravo ga samo dodatno zbunjuju, tvrdi Raguž.

''Dijete će pomisliti sljedeće: 'Pao sam i boli me, a mama mi govori bravo, hmmm. Kome da vjerujem, svojoj boli ili mami?' Naravno, dijete možda i ne boli, ali dajmo mu priliku da to osjeti. Radije ga pitajte: 'Jesi li dobro''', savjetuje.

3. "Nemoj plakati"

Raguž upozorava da je ova rečenica često u upotrebi jer djetetovo plakanje u roditeljima budi toliko jaku nelagodu da je što prije želimo utišati tako što praktički naređujemo djetetu da prestane izbacivati osjećaj na zdrav način. I to, kako kaže, nikako nije u redu.

''Plakanje je savršen mehanizam za izbacivanje napetosti i vraćanje u ravnotežu. Zašto bismo to ikome htjeli oduzeti? Radije recite: 'Plači koliko želiš, uz tebe sam', i pritom smirujte svoje tijelo koje bi najradije pobjeglo negdje.''

4. "Nemoj biti ljut"

Ljutnja djeteta sasvim je normalna reakcija na njegovo nezadovoljstvo, a ujedno je i dozvoljena. Posebno je važna reakcija roditelja ako dođe do ljutnje.

''Zašto dijete ne bi bilo ljutito? Jer je nama neugodno? Radije mu recite: 'Vidim da si ljutit.' I zatim pokažite zanimanje za njegovo objašnjenje koje stoji iza te ljutnje'', objašnjava Raguž.

5. "Ako odmah ne dođeš, odlazim bez tebe"

Kad djetetu kažemo da idemo bez njega, aktivira se njegov najveći strah: "Mogu ostati bez najvažnije osobe na svijetu?" Raguž savjetuje da umjesto korištenja ove rečenice, pokušamo reći: "Ti bi ostao još malo? Da, baš je bilo super i u redu je da si ljut što odlazimo. Sad idemo. Reci mi hoćeš li se drugi put spuštati toboganom ili biti na ljuljački?" Dodaje i kako sve to treba govoriti iz iskrenog suosjećanja, što vaše dijete itekako osjeća, a ne mehanički.

Kad je riječ o najčešćim roditeljskim pogreškama, Raguž ih spominje nekoliko

''Jedna velika greška je odgajanje iz straha. Što ako dijete uvijek ostane ovakvo? Što ako ne bude imalo prijatelja? Što ako sam nešto pogriješila u odgoju? Stalno smo u grču jer bi se nešto moglo dogoditi. Ne vidimo da je većina djetetovog ponašanja na koje se žalimo (tantrumi, laganje, rivalstvo, agresija, nedijeljenje igračaka, cviljenje…) zapravo prolazna razvojna faza koja služi tome da dijete nešto nauči iz nje. I nastavi sa životom. Na nama je da budemo mentori svojoj djeci i da im pomognemo da stvarno nešto i nauče iz tih izazovnih faza'', objašnjava Raguž.

Još jedna greška koju rade roditelji jest gledanje na dijete kao na određeni ''produžetak'' roditelja.

''Druga greška je što na dijete gledamo kao na produžetak nas, kao na nekoga tko nas predstavlja u svijetu. To je velik pritisak za dijete koje je ovdje došlo da živi svoj život. Ne naš. Mi smo tu da usmjeravamo dijete, ali i da odvojimo svoj osjećaj vrijednosti od toga kakvo je naše dijete. U odgoju bismo se, prema mom mišljenju, trebali fokusirati na djetetove osjećaje, odnosno na učenje djeteta da su svi osjećaji dopušteni. To nam je najteže prožvakati, pogotovo ako nismo to doživjeli od svojih roditelja. Bojimo se da će se dijete nastaviti ponašati loše ako mu kažemo da je u redu biti ljut. No kad dijete nauči da je ljutnja u redu, ali i da postoje bolji načini izražavanja tog osjećaja od vikanja i udaranja, svi njegovi daljnji odnosi s ljudima bit će kvalitetniji'', savjetuje pedagoginja, koja napominje da dopuštanje osjećaja nije popuštanje, kao što često naglašavaju kritičari brižnog odgoja.

Dapače, brižni odgoj je najteži oblik odgajanja jer, prvo, ide protiv većine, i drugo, istraživanje djetetovih osjećaja, potreba i ponašanja zahtijeva mnogo veći napor nego trenutni prekid ponašanja koji se može dobiti vikanjem, kažnjavanje, slanjem u sobu ili udaranjem.

Djeci je potreban primjer na koji će se ugledati

Na pitanje koja je najvažnija stvar koju bi svaki roditelj trebao naučiti svoju djecu, Raguž odgovara sljedeće: ''Najvažnije što možemo napraviti kao roditelji je biti primjer zadovoljne osobe koja voli svoj život i vjerovati da je naše dijete dobra osoba koja ponekad treba našu pomoć, a ne naše osude.''