Foto: 123rf

ODAVNO je već poznato da bi djecu trebali znati odgojiti bez vikanja jer je dokazano da vikanje samo potičemo dječju (i svoju) nervozu i time zapravo ne činimo dobro ni sebi ni njima.

Ukoliko ste jedan od onih roditelja koji smatraju da je dobro povremeno povisiti glas na dijete jer vas dijete ionako sustavno ne čuje i ignorira, pročitajte ovo iskustvo žene, majke koja je u svom životnom primjeru iskusila koliko ta sustavna deračina loše utječe na sve. Čak i onda kada vam se čini da vas dijete ne čuje. Oni jako dobro čuju sve što im kažemo, a način na koji s njima komuniciramo način je koji će i oni prekopirati jer neće znati za drugačije.

"Znam da ponekad dignem glas na njih, odnosno, nekada sam to tako učestalo radila i kada mi je kćer napisala pjesmicu za Dan majki koja je počela ovim stihom - Važna stvar o mojoj mami je ta da je ona uvijek tu uz mene čak i kada napravim problem"... tada sam saznala da je promjena u mom ponašanju spram nje urodio plodom!

Jeste li zbunjeni?

Riječ je o majci koja je nekada vikala na svoju djecu, no promijenila je svoju taktiku i zauzvrat dobila djecu koja su je počela razumijevati, koja su počela međusobno komunicirati na puno ljepši i ležerniji način - bez vikanja i bez nervoze.

Inače, riječ je o iskustvu opisanom u knjizi Odgojite dijete bez vikanja autora Hala Edwarda Runkela.

Nekada nije bilo tako!

Ta grozna nervoza nije dolazila uvijek i nije bila stalno prisutna, no bilo je trenutaka kada sam pucala jako glasno i jako agresivno. kao napuhani balon kojeg je njihovo ponašanje napuhivalo i napuhivalo i kada je došlo do krajnje granice jednostavno je jako glasno puknulo!

Nekada  je to bio niz glupih sitnica koje su se zaredale, nekada sam planula radi nekih svojih frustracija, no priznajem - zvučalo je grozno. Počela sam se gubiti u vlastitom odnosu sa svojom djecom kojoj sam kao majka uvijek željela samo najbolje. No, u nekim situacijama, priznajem, svojim sam djelima činila najgore što sam mogla. Pucala sam na njih jer je jedna htjela narukvicu, druga je slučajno prosula čitavu kutiju žitarica na pod, i to naravno u trenutku kada već negdje kasnimo. Pucala sam glasno da sam ih obje  znala još više uplašiti tako da su i one počele na mene reagirati vikanjem. I u toj uzajamnoj deračini shvatila sam da one više ni ne znaju drugačije reagirati nego vikom. I to vikom za sve i svašta. Vikom jedna na drugu, a one su tada imale samo tri i šest godina.

No čak ni tada nisam shvaćala. Shvatila sam to tek jednog dana kada je moja starija kćer sišla sa stolice da bi nešto dohvatila i tada je slučajno prosula punu vrećicu riže na pod. I dok su zrnca letjela na sve strane uočila sam taj strah, taj neopisivi strah moje kćerke dok je čekala moju tiransku reakciju. I tada sam shvatila da se moja mala kćer mene boji čak i kada napravi jednu ovako banalnu grešku. Taj strah je nešto što me nagnalo da se promijenim. Jer morala sam se promijeniti.

Zar sam mogla dozvoliti da se svaka sitnica u našem domu pretvori u ratno stanje gdje pucamo svi na svakoga? Ne, nisam. I zato sam morala prestati. Ne one, nego ja, da im sada iznova počnem pokazivati primjer koji je bolji.

I to se naravno nije dogodilo preko noći, trebali su mjeseci  da ja svaki put kada bi inače burno reagirala prvo stanem i promislim, a potom im na lijep način kažem što im imam za reći. Promjena nije brzo došla ni kod njih. I njima je trebalo, čak više nego meni, da počnu shvaćati da se nešto u našem odnosu počelo mijenjati. 

Najveći problem u tom silnom vikanju zapravo nisu bile one. One i njihovi nestašluci bili su samo okidač za nešto što je u tom trenu bujalo u meni, a bujalo je svašta. U želji da budem savršena i na poslu, i kao roditelj, da stignem sve što sam si zacrtala, a to sve je uglavnom značilo rad i prisustvo na više strana, a to jednostavno nisam sama stizala. Mobitel, računalo, nahrani dijete, odi tamo, odi onamo, zakrpaj rupu, promjeni ovo, budi ovdje, budi ondje i uz sve to i jedna i druga stalno su na moja leđa bacale još više i više zadataka. Onih svakodnevnih malih radnji koje nisam nikada unaprijed  ucrtavala u svoj popunjeni raspored jer jednostavno nisam računala na to koliko me one zapravo trebaju. I onda sam pucala.  Ne na šefa, ne na sebe, već na njih dvije.

U mjesecima koji su prolazili uvidjela sam da jednostavno nisam stroj koji može i želi obavljati toliko stvari u samo jednom danu. Polako sam otpuštala obaveze, počela slagati prioritete te sam s vremenom postala smirenija. A to je ključ - biti smiren da u zadanim situacijama možete reagirati smireno, bez vikanja, bez optuživanja, jer najčešće puknemo na situacije kada djeca nisu nešto namjerno učinilia. I koliko god to možda shvaćamo jednostavno smo preživčani da bi samo odmahnuli rukom na proliven sok po kauču, njihovu želju da prije izlaska iz kuće pokupe još ovo i ono i mnoge druge svakodnevne situacije. 

Da bismo mogli odgajati dijete bez vikanja prvenstveno moramo znati smiriti same sebe. A to nećemo moći dok god su nam životu ispunjeni bezbrojnim obavezama. Nije lako odgajati djecu, a posebno ako za to od svega ostalog u životu, nemamo dovoljno vremena.

A sada, sada smo u takvoj situaciji da ako netko prosipa rižu ja ću biti tu da mirno donesem metlu i pomognem očistiti nered. Ako netko prolije sirup po stolu mirno ću donijeti krpu i stol će opet biti kao novi. 

Dakle, sve je tu drage mame. Crno na bijelo, no kako je spomenuta knjiga puna primjera kako ne vikati više na djecu, od onih najmanjih do tinejdžera, o ovoj ćemo temi svakako pisati još.