POTRES koji je pogodio Zagreb 22. ožujka snage 5,5 stupnjeva po Richteru najjači je u posljednjih 140 godina. Mnoge je probudio iz sna, ali ne i primalje u KB Merkur koje su tog nedjeljnog jutra dovršavale svoju smjenu.

Među njima je Marinela Burek koja je bila dežurna 24 sata. Vidno umorna je s kolegicama provjeravala je li sve spremno za predaju posla primaljama koje dolaze u svoju smjenu.

“Instrumenti oprani i spremni za sterilizaciju, ormarići popunjeni potrošnim materijalom, površine prebrisane, jutarnji CTG snimljen i temperatura izmjerena. Jedna rodilja u aktivnom porodu dobro napreduje, ali ne nadamo se porodu u našoj smjeni s obzirom na to da imamo još pola sata do odlaska. Odlučujem još jednom obići jednu babinjaču, gospođu kojoj sam pomogla na porođaju večer prije, provjeriti kako se osjeća, je li se odmorila i razmijeniti par riječi prije odlaska”, napisala je u tekstu koji je prenijela Hrvatska komora primalja.

Nakon deset minuta razgovora, pozdravila se s kolegicom, a onda osjetila udar.

“06:24 sata, prvo gromoglasni udar, zatim ljuljanje bolničkih zidova i hodnika… Kao da stojim na ogromnom žele bombonu, a ne na zdanju od betona i željeza… Otpadanje dijelova žbuke i vriskovi rodilja iz okolnih soba”, dodaje.

Marinela Burek nije bila potpuno svjesna što se u tih desetak sekundi dogodilo, dlanovi su joj se orosili, javila vrtoglavica, ali samu sebe je uvjeravala da mora ostati mirna.

“Kratko vrijeme nakon prvog potresa svi smo bili na hodnicima prestrašenih lica, pokušavali smiriti trudnice i rodilje koje su u rukama zaštitnički grlile svoju tek rođenu djecu. Otišla sam do rađaonice gdje je kolegica smirivala uplakanu i prestrašenu rodilju koja je očekivala rođenje svog prvog djeteta. Tada je došla naredba za evakuaciju, sve koje smo bile u smjeni rasporedile smo se i odradile svaka svoj dio posla. Dok su jedne usmjeravale žene k izlazu i dijelile im deke da se utople, nas tri ostale smo u rađaonici prikupljajući najnužnije instrumente, lijekove, potrošni materijale te dekice i pelene za novorođenčad, s obzirom na to da nam je javljeno da su na parkiralištu dvije trudnice s trudovima koje iz sigurnosnih razloga ne mogu ući u rodilište”, prisjeća se. 

Na svu sreću, s njima su bile kolegice primalje koje su došle to jutro u smjenu.

“Bile smo mirne jer smo znale da su u tom nesigurnom vremenu u sigurnim rukama naših iskusnih kolegica. U jednom trenu ugledala sam širom otvorene oči jedne rodilje, te suzne oči pune straha i ispruženu ruku koja traži utjehu i sigurnost. Samo je tiho izustila između dva truda: “Ne ostavljajte me samu.” Toga trena strah koji je bio prisutan u meni prerastao je u odlučnost da što god da se dogodi, gdje god da se porod odvija ja rodilju ne ostavljam… Ona me treba. Treba moju snagu, smirenost i znanje”, prepričava.

Nakon nekoliko jakih trudova, hrabra primalja je pod nogama ponovno osjetila strašno podrhtavanje, stakla na prozorima su se zatresla, a ona i rodilja su se gledale bez riječi.

“Odluka da ostanem uz nju unatoč svemu do kraja sada je jača nego ikada. Zatvorene u rađaonskom boksu, ona koncentrirana na svoju bol i trudove, a ja na nju i napredovanje poroda. U pozadini glasna zvonjava telefona i trčanje s jednog kraja hodnika na drugi. Dolaze nove šokantne vijesti o razornoj moći potresa. Trud po trud i mali dječak bio nam je sve bliže. Tamni čuperak sramežljivo se ukazivao svakim sljedećim trudom, a tiskanje rodilje ukazivalo je da će porod brzo. Sav strah i briga za svoje bližnje, rodbinu i kolegice ovoga trena pali su u drugi plan. U iduća dva truda dječak je ugledao svjetlo dana. Kao da se sve smirilo, adrenalin popustio i dao da potisnute emocije isplivaju. Plakala je rodilja, ali tada sam plakala i ja, od ponosa i sreće jer smo živi i neozlijeđeni u ovoj nepogodi u kojoj smo sretno dočekali rođenje novog života. U tom trenu na vratima smo ugledale svoje drage kolegice koje su skrivale strah i zabrinutost u još uvijek suznim očima i nakon puno zagrljaja i emocija zaželjele smo jedna drugoj samo zdravlje i nadu u bolje sutra”, zaključila je svoju ispovijest.