RODITELJSTVO je ispunjeno trenucima radosti, ali dolazi i sa svojim udjelom stresa, sumnje i goleme odgovornosti. Misli koje roditelji imaju u tim trenucima utječu na to kako se osjećaju i ponašaju prema djeci. Psihologinje Jessie Stern i Rachel Samson za Psychology Today izdvojile su najčešće "zamke" u koje su barem jednom u životu upali svi roditelji.

Crno-bijelo razmišljanje

Crno-bijelo razmišljanje tjera nas da ljude i situacije vidimo u ekstremima, često kao "potpuno dobre" ili "potpuno loše", bez nekog međuprostora. Roditeljima to može uzrokovati tjeskobu povezanu s perfekcionizmom i težnjom prema nerealnim standardima za njih same, ali i druge osobe koje se brinu za dijete ili za samo dijete.

Psihologinje su izdvojile i nekoliko primjera takvog razmišljanja: 

• "Moje dijete i dalje noću ne spava, loš je spavač."
• Viknuo/la sam na dijete, užasan sam roditelj."

Međutim, kako ističu psihologinje, "svijet nije crno-bijel, ne postoji savršeno dobar ili potpuno loš roditelj ili dijete. Svi smo mi nesavršena bića, a istina se često nalazi između svega toga. Priznavanje pogrešaka uz pozitivne trenutke najbolji je način da pronađemo put naprijed".

Pretjerana potreba za "katastrofiziranjem"

Katastrofiziranje je pojam koji podrazumijeva neprestano zamišljanje najgoreg mogućeg ishoda, čak i kada je malo vjerojatan. Roditelji često strahuju za budućnost na temelju jednog događaja. Primjeri uključuju:

• "Ako dopustim svom djetetu da jede slatkiše, razvijat će loše prehrambene navike i bit će nezdravo zauvijek."
• "Moj tinejdžer je dobio lošu ocjenu i sada neće moći upisati dobru školu."

Kako bi se ovo izbjeglo, rješenje je u postavljanju realnih granica. Stern i Samson ističu da "postavljanje uravnoteženih granica unaprijed može pomoći u sprječavanju katastrofiziranja kada se pojave teške situacije. Primjerice, možda imate pravilo o dopuštanju jednog slatkiša tjedno, dok istovremeno uvodite zdrave grickalice u prehranu djeteta".

Preuveličavanje i razmišljanje o problemu, a isti ni ne postoji

Ova zamka uključuje uzimanje jednog događaja i primjenu na sve buduće situacije, pojasnile su psihologinje za Psychology Today. Njihovi primjeri uključuju:

• Moja beba ne prestaje plakati, više se nikada neću dobro naspavati."
• Moje dijete danas nije htjelo jesti večeri, uvijek je tako izbirljivo."

"Naša djeca mijenjaju se svaki dan, kao i mi. Kada se roditeljstvo čini preteškim i preplavljujućim, imajte na umu da je teško u tom trenutku, ali to ne znači da će tako uvijek biti", pojašnjavaju one. Savjetuju da se roditelji u takvim trenucima prisjete nekih dobrih trenutaka. "Trenuci kada ste uspješno umirili bebu, kada je vaše dijete s užitkom jelo ili igre koje su prošle dobro. Često ti primjeri sadrže korisne informacije o tome što bi moglo funkcionirati za vas i vaše dijete u budućim situacijama."

Negativno predviđanje budućnosti

Negativno razmišljanje o budućim događajima podrazumijeva predviđanje ishoda s potpunom sigurnošću, obično na pesimističan način, čak i kada nema temelja za takvo razmišljanje. Kao primjere, psihologinje su izdvojile:

• "Moje dijete će biti posljednje u razredu koje će naučiti čitati."
• "Ovo će biti najgora rođendanska zabava ikad."

"Kao roditelji, ne znate sa sigurnošću što vas čeka, a ta neizvjesnost sadrži i strah i golemu mogućnost. Ako se možete opustiti u neznanju i ostati prisutni u onome što se događa sada, možete se aktivno kretati prema boljem ishodu, umjesto da se predate bespomoćnosti", pojašnjavaju stručnjakinje.

Personaliziranje

Personaliziranje prisiljava roditelje da preuzmu odgovornost za stvari koje nisu pod njihovom kontrolom ili da sebe krive kad stvari krenu po zlu. Primjeri za ovu zamku su: 

• "Moje dijete nije pozvano na tu rođendansku zabavu, to je sigurno zato što me drugi roditelji ne vole."
• "Ako moj tinejdžer ima problema, to je zato što sam ja negdje pogriješio/la."
• "Moje dijete neće ništa učiniti što ga zamolim. Mislim da me mrzi."

Roditelji moraju biti svjesni da nešto jednostavno nema veze s njima. "Naš mozak se vraća na samokrivnju kako bi nam dao osjećaj da imamo više kontrole nad situacijom. No, način na koji se drugi ponašaju često je izvan naše kontrole, čak i ponašanje vašeg djeteta može više ovisiti o tome kako se ono osjeća tog dana, nego o nečemu što ste učinili ili niste učinili", zaključuju psihologinje.