Rijetko muškarci, pa makar stariji i debeljuškasti kao ja, govore o ljubavi prema djeci. A nije niti lako verbalizirati, a da ne upadneš u tisuću puta izgovorene floskule. Ja vam imam osjećaj kao da ta dva dečka nosim u sebi, baš doslovno. Kao da svuda idu sa mnom. A ne idu. Posebno ne u dubrovačku noć. Posebno ne u vrijeme od dva do tri ujutro koje zovem “Znaš ti ko sam ja” vrijeme. Ovaj ti drži onaj, ovaj onaj drugi kafić ili restoran, ovo je sin od ovoga, onaj od onoga, ovaj smije parkirati gdje hoće, onog treba častiti da se ne naljuti, za ovim su sve žene lude. Sreća je da moji dečki još ne znaju za to umjetno pozicioniranje na društvenoj sceni ovog i svih drugih gradova Hrvatske. Ali, kao muškarce u zemlji na brdovitom Balkanu (exuse my French), čeka ih taj dio života. I razmišljam ovih dana što da ih učim, kako da im olakšam životni put i može li se to uopće? Da djecu učimo poštenju, uvažavanju drugih i drugačijih, da se trudim da razviju radne navike, da im usadim vjerovanje kako se samo poštenim i vrijednim radom može uspjeti? Kakav otac danas treba biti? Posebno u mojoj koži i kožama svih rent-a očeva koji s mamama više nisu dobri, pa su im iste te drage žene skratile vrijeme u kojem mogu tu djecu odgajati. Pa još klince i zbunjuju upoznavanjem s drugim muškarcima, ljetovanjem s njima, druženjem i ručkovima s frajerima koje, potpuno legitimno, danas vole.
Sve što mogu je to vrijeme koje s njima imam, iskoristiti najbolje moguće. Nije to lako, emocije su vrag, tjeraju krv brže, čak mozgu šalju ideje o nekoj akciji. Ali, brzo shvatiš da moraš biti uzor tim malim ljudima, brzo shvatiš da, kako kaže Gibo, “imaš čime da me satjeraš u kut”. Pa onda progutaš, digneš glavu i shvatiš da ih moraš za ruku izvesti na neki put. Onaj za koji vjeruješ da je najbolji. A, bez obzira na sve nabrojano, bez obzira na društveno politički kontekst u kojem, gle čuda, još uvijek živimo, djecu moramo, mislim ja, učiti samo dobru. I kad dođu žaliti se da Goran iz razreda već ima ove ili one svjetleće tenisice i kad su tužni jer nemaju baš najbolji mobitel u razredu i kad počnu tražiti džeparac.
Ti si, Toni, otac. Uzor. Ponos. Oslonac. Petar-stijena. Ti si sidro. I šalter informacija. I Caritas. I svećenik. I psiholog. I osobni trener. I zaštita od “znaš ti tko sam ja” ljudi. Možeš li to biti, tata? Moraš, sorry. Nije nas dvojicu puno briga kako ti je na poslu i imaš li ga. Ne zamaramo se nikakvim ratovima i njegovim posljedicama. Mi smo, tata, generacija, 2000 i neka, daj to shvati. Imamo svoje želje i prohtjeve, curice koje nam se sviđaju, glazbu koju dečki u razredu ili vrtiću slušaju, imamo pravo na svoje snove, manje ili veće. Lakše ili teže ostvarive. A ostvarit ćeš ih ti, tata Toni. OK, ako nekad nemaš snage, prošetaj kraj mora, duboko diši, trči, plači ponekad, ako baš moraš. Ali, mi od tebe želimo samo dobro, samo snagu i sigurnost. Da si tu. I kad nisi. Da si naš. I kad nisi, a to je često. Pa tvoja krv teče našim malim žilama, čovječe Božji.
OK, shvatio sam, vi razmaženci mali. Ajmo sad spavat. Tata je tu, čak i ako ćete nešto ružno sanjati, čak i ako dobijete jedinicu ili se u školi potučete, čak i ako vam netko uskoro ponudi kojekakve poroke. A ponudit će. Sve, ali sve mi dođite reći. Sve, ali sve se može riješiti. OK?
Svi vi dobri očevi koje emocionalno trese odgoj djece u obitelji koja to i nije u pravom smislu riječi, u obitelji koju tata i mama nisu htjeli ili uspjeli održati, budite hrabri. Dajte malim anđelima sve što možete, trudite se da o vama jednog dana govore najbolje, budi velik dragi čovječe.Od sekunde napravi dan. Ustani i bori se za njih. Nađi snagu čak i ako znaš da nisi bio kriv. Ti nisi više ti. “Hodaj, nebo strpljive voli”. Ti si njihov tata!
A vi koji možda još niste upoznali ovog tatu, bivšeg supruga, autora, novinara, putnika namjernika i zapravo jednog relativno prosječnog Hrvata - to je
Toni. Volarić Toni, a tekst je kao i uvijek objavljen na portalu
Free Voice.