PLAČ, negodovanje, cviljenje, glad, žeđ, umor... Ovaj težak dio roditeljstva, za koji nema sumnje da je poznat mnogima od vas, ima ime: kolaps obuzdavanja nakon škole. Djeca zadržavaju staloženost cijeli dan u školi, a onda oslobode bujicu osjećaja kad dođu kući. Psihoterapeutkinja i bivša učiteljica Andrea Loewen Nair skovala je ovaj izraz 2016. godine, nakon što je primijetila da se njena djeca u potpunosti raspadnu nakon što uđu kroz vrata njihovog doma.

Što je kolaps obuzdavanja nakon škole i zašto nastaje?

Da biste razumjeli što se događa, Loewen Nair predlaže da razmišljate o danu svog djeteta kao da je vaš. "Kako se osjećate kad vas se prisiljava na razne aktivnosti, premda puno toga ne želite raditi, dosadno vam je i zamara vas?" pitala je. Zatim dodajte sve ono na što se djecu upozorava da ne smiju raditi: Ne igrajte se s ovim ili ne dirajte ono ili nemojte sada razgovarati. Nije ni čudo što u nekom trenutku iz sebe izbacuju sve te zatomljene porive i emocije koje su cijeli dan držali i razvijali u sebi.

Zvuči poznato? I odrasli doživljavaju kolaps obuzdavanja

To se može dogoditi nakon posla, nakon djetetova spavanja, nakon odlaska iz škole. Suočavanje odraslih s ovom pojavom može izgledati drugačije, ali potreba za oslobađanjem ili resetiranjem je ista.

Okruženje u učionici postavlja ogromne zahtjeve pred našu djecu, kaže psihologinja i trenerica roditeljstva dr. Becky Kennedy. S obzirom na to da je i sama majka, ponizno je prihvatila tu činjenicu. Osim učenja abecede ili čitanja, učenici usavršavaju svoje društvene i emocionalne vještine, ali i pokušavaju sklapati prijateljstva i regulirati svoje frustracije.

Sve se to događa u novom okruženju, što povećava velike osjećaje. "Zahtjevi sa svih strana pojavljuju se u okruženju punom ljudi u koje još nisu stekli povjerenje, u zgradi koja im nije poznata kao njihov dom i u kojoj se još ne osjećaju sasvim ugodno", kaže Kennedy.

Emocionalno oslobađanje na kraju dana zapravo je izuzetno zdravo

To je znak da se naša djeca uče nositi i odrediti gdje i kako osloboditi svoje osjećaje. I premda će nastavnik možda reći da je dijete bilo divno u školi, čim sjedne s vama u automobil, velika je šansa da će se njegovo raspoloženje potpuno promijeniti. Kennedy kaže da je zbog takvih situacija sretna jer njeno dijete prepoznaje situacije u kojima se može opustiti i proživjeti svoje osjećaje bez straha i srama od osude. "To zapravo nešto govori - da se moje dijete osjeća sigurno sa mnom, da se vraća kući i slobodno mi može pokazati te dijelove sebe", kaže ona.

Nemojte se boriti protiv kolapsa - prihvatite ga

Zapamtite: to je kompliment! Ispad pred vama znači da ste vi njihovo sigurno mjesto. "Moj osobni trik je započeti naš susret nakon škole entuzijastičnim pozdravom. Želim da moja djeca znaju da sam jako sretna što ih vidim pa kombiniram veliki osmijeh sa širokim mahanjem. Dajem im jesti što je prije moguće. Također, iako očajnički želim znati kako im je prošao dan, borim se protiv poriva da ih to odmah pitam. Umjesto toga, počnem dijeliti s njima nešto o svom danu, a primijetila sam da se i oni tako lakše opuštaju i otvaraju", kaže Kennedy.

Svakako, trebate pustiti djecu da se ispušu i izbace to iz sebe, a najviše što vi možete uraditi je slušati ih i suosjećati s njima. I tako svaki dan.