Foto: Index

IZ NE pretjerano bajnog razloga, hitno smo morali za Hrvatsku. Tjedan dana smo hodočastili na Institut za tumore i molili se da sve prođe dobro. Ostatak vremena smo se klatili po Zagrebu i odlučili imati mini-godišnji kada smo već tu. Onako, šetat ćemo, obilaziti parkove, igrališta, popiti kavicu s par prijatelja i super. Dijete će malo posjetiti poznata mjesta i poznate ljude i sretno ćemo se vratiti natrag. Kući. U Njemačku.

I prije nego smo krenuli, bila sam u grču oko toga kako će se M. prilagoditi kada se vratimo. Jer taman je nekako uhvatila ritam, ali još smo se borile s njemačkim, još smo se borile s vrtićem i bojala sam se da će joj se slomiti malo srce kada opet ostavimo ‘sve u Hrvatskoj’ i vratimo se ovdje gdje ima sam omamu i tatu. Ali izbora nismo imali i nadali smo se najboljem. Već sama činjenica da se treba prijeći 1200 km autom je dovoljna da i sama želim počiniti harakiri, ali hajde - ni prvi ni zadnji. Hvala nebesima i svim svecima suvremene tehnologije koji su nam omogućili da se oboružamo tabletom punim crtića, pjesmica, Lego igrica i sl. Ja ozbiljno nemam pojma kako je moja mama putovala s nama nekoliko puta godišnje do Minhena i nazad busom bez svih tih čuda koja služe za gubitak vremena. Ok, znam kako je MOJA mama putovala - ja sam dijete koje dobije narkolepsiju čim sjedne u bus/vlak/auto (ako ne vozim), ali sigurno je i tada bilo mama koje su imale moj tip djeteta, tip koji nikada ne spava. 

Put je preživljen, utrka je završena, stigli smo na odredište. I naravno da sam odmah po dolasku postala najpopustljiviji roditelj u povijesti čovječanstva - em ne želim da mi se tu baca po posu, em ja trebam da ona bude dobra (pa onda nek rad što hoće, samo nek šuti), em mi se ubacuje sedamnaest osoba dnevno s komentarom ‘ma puuuusti je, što fali?’ Fali reda i poretka, ali eto sad. Mantrala sam si da je ovo godišnji i da nije problem ako malo popustim. Ne moram ni spominjati na što je ličila ta svakodnevica. Od života na sladoledu i smokiju, četiri runde na trampolinu dnevno, kupovanje po gospođičinom izboru pa nadalje…. Ionako nam je raspored obilaska bolnice bio prioritet tako da smo sve ostalo rješavali u hodu. Jesi gladna? Evo krumpirići. Žedna? Evo sok na slamku. Hoćeš piškiti? Evo trava kraj parka. Život ne pita, jelte. 

I točno sam vidjela kako iz dana u dan gubim autoritet. Sve je to bilo slatko i moglo se prikriti, ali od početnog oduševljenja slobodom, polako smo došli do toga da ju ja zovem, a ona se kraj mene pravi da me ne čuje. Vrhunac je bio kada je na jedno moje unezvijereno ‘Dobro, jesi ti mene čula?’, gospođica ljutito odgovorila ‘Mama, jesi TI MENE čula?!’. Nisam znala u tom trenutku da li da vrištim, da se smijem ili da ju zviznem. Nisam ju zviznula, ne morate zvati socijalnu službu - samo sam nastavila u maniri najgoreg roditelja ikada i pravila se da nisam čula što je rekla. Da, grozno je. Da, kriva sam ja. Da, trebala sam reagirati, ali scena u bolnici nije nešto što sam željela ikome priuštiti. 

Na putu kući nastavila sam gledati kako me ne tebe, kako tjera svoju silu, kako glumi da ima 16 godina i nitko je ne razumije. Svađa se, raspravlja, ne sluša, ignorira. Rekla sam mužu da se trebamo ponositi time da je očito inteligentna. U sebi sam mislila kako ne znam kako popraviti takvu štetu i kako je, pobogu, moguće uopće napraviti TOLIKU štetu u tako malo vremena?! I sada još idemo natrag sami, idemo u Njemačku gdje nema bake, tetke, Petra i ostalih koji ju vole. Samo omraženi vrtić. I omražena mama koja galami na nju. 

I onda se dogodila nevjerojatna situacija. Nakon dva dana puta, dijete je izašlo iz sjedalice, ušlo u stan i reklo oduševljeno ‘Došli smo našoj kući!’, a onda je legla na kauč i ponovila sanjiva i sretna ‘Ja volim našu kuću. Ona je mekana!’ I nekako je sve bilo u redu.

…

Još jedan dan proveli smo vraćajući stvari na svoje mjesto. Već idući dan išla je dobrovoljno na spavanje u pola 9, jela je (gotovo) sve što joj se posluži i počela je slušati. I ne samo to! U ponedjeljak je trčeći s osmjehom na licu otišla u vrtić. I nije prestala od kada smo došli. Nadam se da to znači da ipak nešto radimo kako treba, da ipak dijete osjeti gdje je njeno mjesto, gdje je ‘kuća’. A godišnje ćemo valjda nekako preživjeti i ubuduće.