POMALO čudno zvuči da je isti čovjek režirao Tko se boji Virginije Woolf i Diplomca, kao i Closer i Rat Charlieja Wilsona, ne zato što se ne osjeća njegov pečat u sva četiri već zato što je ogromna vremenska distanca naizgled u pitanju. Zapravo, nije samo naizgled, stvarno je ogromna (40 godina), a njegovo ime se rijetko kad spomene ako pričamo o dugovječnosti i kontinuitetu. Moramo to ispraviti.

Njegovo ime nije Mike Nichols, mada je tako poznat. Rođen je kao Igor Mikhail Peschkowsky 1931. u Berlinu i već na osnovu godine, mjesta i prezimena možete zaključiti zašto su njegovi roditelji odlučili odlepršati za Ameriku dok je on još bio dječak. Čak nisu ni zajedno otišli, prvo je otac utekao, pa mali Igor i burazer zajedno 1939. godine, da bi im se i majka priključila 1940. Sve u svemu, sigurno su svi stigli u zemlju obećanu koja je u njihovom slučaju bila i zemlja ispunjena, pa započeli novi život.

Otac mu je bio ruski Židov, potomak imućne sibirske obitelji koja je otišla za Njemačku poslije Oktobarske revolucije, majka njemačka Židovka koja također nije tikva bez korijena, nego je, između ostalog, u daljem srodstvu s Albertom Einsteinom i još par mislilaca, ali prijeđimo na mladog gospodina.

Dvije bitne stvari

Dvije bitne osobne stvari valja spomenuti iz prvog dijela biografije. Jedna glasi da je zbog rijetke bolesti izgubio sve dlake već s četiri godine, pa je do kraja života nosio perike i lažne obrve, a druga da je promijenio ime u Mike Nichols jer su u obitelji shvatili da im je tako bolje, tako da su svi postali Nichols umjesto Peschkowsky.

Filmovi Mikea Nicholsa, da su malo duhovitiji, bili bi filmovi Billyja Wildera, što je kompliment samo takav, a njegov smisao za humor primijećen je daleko prije filmske karijere.

Slavu je stekao u tandemu s Elaine May, bili su komičarski duo koji je krajem pedesetih činio čuda, nastupao zajedno uz nekoliko ploča s forama, većinom improviziranim, a njihov pristup je bio prilično revolucionaran i kasnije su komičari, poput Woodyja Allena, Stevea Martina, Jerryja Seinfelda, Robina Williamsa, Richarda Lewisa, pričali koliki su utjecaj Nichols i May imali na njih.

Poslije razlaza sa Mayovom Mike je nastavio solo, prvo kao redatelj na Broadwayu, a onda je stigao veliki filmski debi i režiranje Richarda Burtona i Liz Taylor u Tko se boji VW.

Teško je naći vatrenije krštenje, ali zabavan tip poput njega je znao pristupiti dvjema zvijezdama, izvući najbolje iz njih, čak i dobiti naklonost. Oboje su o njemu pričali koristeći dražesne epitete koji se možda i ne bi očekivali, naročito od Burtona.

Zahvalnost mu duguju za dvije velike uloge koje su odigrali u Virginiji, a posebnu zahvalnost, gotovo cijelu karijeru, duguje mu Dustin Hoffman jer je Nichols inzistirao na tome da on bude naslovni diplomac Benjamin Braddock, a ne Robert Redford, kako je studio htio, ni bilo tko od već koliko-toliko poznatih glumaca mlađe generacije.

17 nominacija za Oscara iz njegovih filmova

Hrabro je stao iza Dustina, odolio pritiscima, ovaj mu je uzvratio sjajnom izvedbom i film nije samo postao čedo kritike, oskarovski materijal i instant klasik već i najuspješnije djelo na blagajnama te godine. A kada je Nichols 16.6% ukupne zarade stavio u svoj džep, tog trena je postao milijunaš, kao i prvi redatelj koji je na jednom filmu zaradio milijun.

Teško je premašiti takva dva filma sa starta karijere, a ako ćemo biti skroz iskreni, nije ih ni premašio, ali je tijekom naredna četiri desetljeća napravio više nego solidnu hrpu jakih naslova, uz svoje najjače oružje, pored humora i osjećaja za izvanrednu karakterizaciju, a to je izvlačenje stopostotnih resursa iz svojih glumaca.

Ponovit ćemo da Oscari nisu mjerilo, ali ne može se biti slijep ni na podatak da je čak 17 glumačkih nominacija za Oscara proizašlo iz filmova Mikea Nicholsa.

Između prva dva i posljednja dva ostvarenja (sva četiri su spomenuta u uvodu) od bitnijih je snimio Catch-22, Carnal knowledge, Silkwood, Zaposlenu djevojku, Vuka, Staranje o Henryju, Ptičji kavez, Predsjedničke boje. Primijeti se koliko su istaknute izvedbe u svakom božjem od navedenih filmova i onda nisu čudo ni silne nominacije.

U međuvremenu je imao bar jednako uspješne pothvate u kazalištu, osvojio je ukupno devet Tonyja tijekom žarenja i paljenja na daskama sve do smrti 2014. godine. Osvojio je i Oscara za Diplomca, svakoga je osvojio bar jednim svojim filmom, izuzetan autor bio je on - Mike Nichols. Gigant, nema što.