KAKO održati svježinu franšize koja će iduće godine proslaviti 20. rođendan? Kratak odgovor je: Teško. Nešto dulji odgovor je: Teško, ali dok god zarađuje milijarde dolara, pokušavat će s više ili manje uspjeha.

Realno, svi znamo što očekujemo kada kupujemo bilo koji od nastavaka hit franšize koja je u travnju prošle godine zabilježila 400 milijuna prodanih primjeraka.

Rat, rat se nikad ne mijenja... A ni Call of Duty

Ako kupujete zbog multiplayera, spremni ste na više-manje ispeglan proizvod koji je nakon godina aktivnog unapređivanja, širenja i prilagodbe doveden do stupnja da, realno gledajući, teško može propasti. Možda imate zamjerke, ali objektivno, radi se o izuzetno kvalitetnoj zabavi prilagođenoj ukusu najvećeg broja igrača.

S druge strane su oni koji žele kampanju (a kampanja je ono čime ćemo se ovdje i baviti), a to je prilično zeznuta skupina "bacača novca".

I sam se nalazim u toj skupini pa mi je donekle jasna fascinacija, ali uz najbolji trud teško mogu pronaći opravdanje za kupovinu igre koja daje otprilike šest sati zabave, nakon čega ćete izjaviti "bilo je u redu" i prebaciti se na nešto deseto.

Novi Modern Warfare 2 je upravo to i svi smo bili itekako svjesni da će biti tako jer CoD je u ovoj fazi prevelik i preuspješan proizvod da bi se previše prtljalo po receptu koji donosi novac. Suluda akcija, odlična grafika i priča koja započinje kao špijunski triler, a završava kao bezumni akcijski film devedesetih. MW2 ima sve to i realno, Call of Duty nikada nije izgledao bolje.

Call of Duty Best of

Naravno, treba dodati i da je jedan od razloga taj da se radi o svojevrsnoj "best of" kampanji koja ne pokušava izmisliti toplu vodu, nego se svim silama trudi objediniti sve one razloge zbog kojih volimo CoD. Ekipa iz Infinity Warda jako dobro zna da je franšiza svoj vrhunac doživjela 2007., kada se pojavio Modern Warfare i dokazao da pucačine iz prvog lica mogu biti nešto više od pukog napucavanja (smještenog u Drugi svjetski rat) i ono što uporno pokušavaju je vratiti malo te stare magije.

Black Ops imao je fenomenalne i slabe trenutke, ali nikada nije uspio stvoriti taj "vau moment" kao što je to bio slučaj s prvim Modern Warfareom. Reboot serijala iz 2019. imao je sjajnih trenutak, ali realno, sve smo to već vidjeli, a nešto slično događa se i s ovim nastavkom.

Neka priča i puno pucnjave

Radnja prati članove međunarodne skupine specijalaca (Task Force 141) koji pokušavaju ući u trag iranskom bojniku Hassanu Zyaniju, koji se povezao s teroristima i u svom posjedu ima američke balističke projektile koje želi isko... Uglavnom, teroristi su se povezali s meksičkim narkokartelom, a na vama je da se pobrinete da od američkog oružja ne nastradaju američki civili, već civili iz država za koje vas ne bi trebalo biti briga. Dodajte na to par velikih i nimalo iznenađujućih obrata (tim više jer su identični bili u prvom Modern Warfareu) i imate još jedan Call of Duty naslov.

Ono što svaki CoD naslov mora imati su različiti načini igre koji će razbiti monotoniju mahnitog napucavanja s tisućama neprijatelja.

U slučaju MW2 to su raketiranje iz zraka (Death From Above iz prvog Modern Warfare), suluda jurnjava vozilima (koja više evocira Uncharted 4 nego ono što smo viđali u prethodnim nastavcima), snajperska misija (All Ghillied Up, također iz prvog Modern Warfarea) i dva iznenađujuće originalna dodatka franšizi - pucačina na lelujavom brodu na kojem izbjegavate kontejnere i stealth misija u kojoj potpuno nenaoružani i ranjeni morate pronaći izlaz iz opkoljenog kvarta.

Nije puno, ali je puno više od očekivanog

Radi li se o reciklaži? Apsolutno! Niti jedna kampanja prije ove nije se više oslanjala na već viđeno. Je li zabavno? Definitivno. Štoviše, radi se o jednoj od zabavnijih kampanja u serijalu.

Razloga je više, ali igra će vas prvo upecati fenomenalnom grafikom, to podebljati kvalitetnom glumačkom postavom i motion capturingom koji sve više ulazi na "uncanny valley" teren, a sve će zakucati selekcijom provjerenih tipova misija koje funkcioniraju, ne samo zato što ih je iskustvo poučilo da je to ono što igrači najviše vole nego i zato što na konzolama nove generacije sve izgleda neusporedivo bolje, pa je gušt prošetati poznatim terenom koji će vas svako malo vizualno ostaviti bez daha.

Istina, pojedine misije traju predugo i ubijaju dinamiku igre (snajperska misija i potjera u jednom trenutku počinju lagano zamarati), glumci se ponekad preglumljavaju do te razine da sve djeluje kao parodija (s posebnim naglaskom na Alejandru Vargasu, koji na momente želi biti najmacho macho muškarac u povijesti mačizma), ali kad sve zbrojite i oduzmete, MW2 kampanja i dalje zadovoljava prosječnu potrebu za AAA napucavanjem i jedna je od boljih u posljednjih desetak godina.

Ne radi se o velikom i hrabrom zaokretu koji serijal odvodi u novim neistraženim smjerovima, ali osvježili su recept s dovoljno malih inovacija koje će poslužiti kao temelj za nove nastavke. Franšiza Call of Duty i nakon 20 godina pronalazi načine da nas oduševi, a to je nešto što trebamo respektirati.

Kod za recenziju ustupio Sancta Domenica.