DRAMATURG, novinar i putopisac Jasen Boko prije osam godina posjetio je Afganistan, državu koju su ponovo preuzeli talibani.

Jasen Boko inače je, između ostaloga, nekadašnji ravnatelj Drame splitskoga HNK, radio je kao novinar Slobodne Dalmacije, a iza njega je 15 knjiga, uglavnom putopisnih.

"Žena u Afganistanu ne bi smjela sa mnom progovoriti ni riječi zbog straha"

"Da, ti kolektivni taksiji, obični automobili u koje uguraju barem desetak ljudi, jedina su mogućnost komunikacije sa ženama u Afganistanu. Pogotovo kad znaju, kao naša suputnica, koja je nekada radila za stranu tvrtku, engleski. I kad sam imao sreće da sa mnom putuje Nikolina, jer sa mnom žena ne bi smjela progovoriti ni riječi zbog straha od posljedica. Ovako, pričala je s Nikolinom koja je sjedila do nje, jer sa mnom nije smjela. Ja sam sa strane, ne gledajući je, dobacio nekoliko pitanja", govori Boko.

Pitamo ga kakvom ju je zamišljao, je li bio iznenađen njezinom osobnošću.

"Ništa ja ne zamišljam unaprijed na putu, pustim da se stvari dogode i ljudi otvore - ili da se ne dogode i da se ljudi ne otvaraju - bez velikih očekivanja i planova. Iskustvo putovanja pokazuje da svako navaljivanje na nekog tko možda ima nešto reći kako bi to i rekao ne donosi baš ništa dobro. Ne vjerujem u stereotipe i cijeli se život na svojim putovanjima i u putopisima borim protiv njih. Pročitam prije toga sve što je pametno pisano o zemlji u koju putujem, a onda se prepustim da me onaj stvarni život 'na terenu' iznenadi i da ga doživim onako kako treba, isključivo kroz iskustvo, a ne kroz nametnutu propagandu o 'dobrima i lošima', temeljenu upravo na stereotipima", napominje.

"Nije nas mogla pozvati na čaj u svoju kuću"

Otkrio je i o čemu su razgovarali.

"Pa razgovarali smo zapravo, kroz njeno iskustvo, o životu obrazovane, progresivne žene u suvremenom Afganistanu, koji, podsjećam, tada nije bio u talibanskim rukama, nego ga je kontrolirala Amerika sa svojim lokalnim suradnicima. O zemlji u kojoj praktično nema mjesta za sposobnu, obrazovanu ženu koja misli svojom glavom, zemlji koja takve zatvara u kuću, bez prava sudjelovanja u bilo čemu, a pogotovo ne u nekom javnom životu. Najtužnija mi je bila iskrena bol te žene jer nas ne smije pozvati na čaj u svoju kuću u Balkhu, a silno to želi, jer Afganistanci su jako gostoljubivi. A društvo nepoznatog muškarca za ženu u takvom okruženje apsolutno je nedopustivo", dodaje Boko.

Pisao je u svojoj knjizi da je toj ženi muž policajac, dakle "na plaći države koja nominalno podržava jednakost žena daje im pravo glasa i ne propisuje nošenje marama"

"Taj dio priče da joj je muž policajac, dakle državni službenik, netko tko zastupa državu koja javno proklamira ravnopravnost žena, bio je najdojmljiviji i najbolniji. Jer, tretman žene u Afganistanu očito ne izlazi isključivo iz talibanskih šerijatskih zakona, kako nam često pokušavaju objasniti. Problem je puno dublji i nikako nije isključivo vezan za Afganistan, ali se snažno koristi u medijskoj borbi protiv talibana. Ni u tadašnjih sedam dana u toj zemlji nisam susreo ni jednu ženu kojoj se vidio dio kose ili lica. Čak i kad nisu imale burku, dobro su pazile da im se vide samo oči", poručuje.

Mučna atmosfera na ulicama

Opisao je tadašnju atmosferu na ulicama Afganistana, odnos uopće prema ženama, kroz kontekst individualnih (ne)sloboda.

"Atmosfera je bila mučna, prije svega, zbog svih opasnosti kojima su bili izloženi posebno obični stanovnici, a i zbog velikog broja žrtava, čak i u tom "miru i demokratskom uređenju", od kojih je dobar dio otpadao na neselektivna bombardiranja navodnih talibanskih uporišta, u kojima su ginuli nevine žene i djeca, upravo oni za čija se prava danas navodno brinu isti oni koji su ih do prije nekoliko tjedana nemilosrdno i neselektivno bombardirali. Osim toga, ekonomija je, kao i uglavnom uvijek u Afganistanu, bila jako loša, korupcija je divljala, a većini stanovništva glavna je briga bila kako preživjeti iz dana u dan", govori nam Boko.

"A problem obespravljenih žena nije problem samo vladavine talibana. Pokazalo se, iz primjera koji sam naveo, da je tek nešto bolje bilo u posljednjih dvadeset godina otkad talibani nisu bili na vlasti, a i to samo za dio žena, koje su imale sreće ne biti dio sustava", objasnio je. 

Smeta mu navodna briga svijeta za sudbinu žena u Afganistanu

"Ovih mi dana jako smeta navodna briga svijeta za sudbinu žena u Afganistanu. Kao da je to jedini primjer tretiranja žene kao nižeg bića, neravnopravne sluškinje u svijetu kojim vladaju muškarci. Recite mi, koliko ste puta u zapadnim medijima čitali ili čuli da se snažno kritizira položaj žene u, recimo, Saudijskoj Arabiji ili nekim drugim zemljama koje također primjenjuju šerijatski zakon i u kojima žene nemaju nikakva prava i tretiraju se kao nesamostalna bića koja nemaju pravo odlučivanja? Ali biti američki prijatelj i imati puno nafte nekima očito omogućuje da budu jednakiji od drugih, do te mjere da su Amerikanci, unatoč prosvjedima i glasnim kritikama, uspjeli "ugurati" Saudijsku Arabiju ni manje ni više nego u UN-ovu Komisiju za status žena, koja se bori za ravnopravnost žena. Bilo bi lijepo da ista pravila važe za sve, a ne samo za američke prijatelje i strateške saveznike", poručio je Boko.

Kaže da Hrvati trebaju počistiti pred svojim vratima

Dotaknuo se i aspekta Hrvatske.

"Osim toga, a mislim da je barem jednako bitno, treba se prisjetiti da mi živimo u zemlji u kojoj je deklarirana ravnopravnost žena, a u kojoj poznati svećenik Ivan Raguž može mrtav hladan javno izjaviti da žena 'neposlušnost izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan' te da je 'po ženskoj neposlušnosti grijeh ušao u svijet'. Dakle, kad dužnosnik Crkve može izjaviti da je žena drugotna i ne snositi za to baš nikakve posljedice, onda bih volio da, umjesto trenutačne histerije od brige za afganistanske žene, pogledamo malo situaciju u kojoj živimo i počistimo pred svojim vratima. A ono što konkretno mi u Hrvatskoj i u svijetu možemo napraviti za afganistanske žene, ali ne samo njih, jest pokušati zbrinuti što veći broj azilanata i uključiti ih u društvo koje ipak nudi bolju priliku svima njima, a siguran sam da su i oni spremni doprinijeti razvoju toga društva", govori nam dramaturg.

Ipak, pitamo ga i za odnos prema ženama u drugim azijskim zemljama.

"Mislim da ne trebamo inzistirati samo na položaju žena u Aziji i "trećim zemljama". Izađimo iz tog okvira i recimo da u najvećem broju zemalja danas, čak i u mnogim razvijenim zemljama - izuzeci iz ovog pravila stanu gotovo na prste jedne ruke, to su recimo zemlje Skandinavije, Kanada i još poneka razvijena zemlja - položaj žene daleko je od ravnopravnosti. Iako one nisu izložene izravnoj pogibelji kao one u Afganistanu i brojnim afričkim i azijskim zemljama, muškarci su i dalje dominantna "vrsta" i u svemu povlaštena. Od boljih radnih, pogotovo rukovodećih mjesta, do puno većih plaća. Nikako ne kažem da se ne trebamo brinuti za ugrožene skupine u "trećim zemljama", bilo da su one rodno ili bilo kako definirane, ali bih volio vidjeti da s deklarativne ravnopravnosti razvijene zemlje naprave konačno iskorak prema pravoj, potpuno zasluženoj ravnopravnosti žena. Paradoksalno, nalazimo se u situaciji da žene danas treba štititi kao često zaista ugroženu manjinu, iako zapravo posvuda čine većinu populacije", zaključio je za Index Jasen Boko.