POZNATO je kako psi na različite načine pozitivno djeluju na ljude i ne zovemo ih uzalud najboljim čovjekovim prijateljima. U današnje vrijeme psi su ljudima i više od prijatelja. Mnogim osobama s različitim zdravstvenim problemima i oštećenjima, a naročito djeci, terapijski psi olakšavaju život.

Upoznajte šestogodišnju Sunčicu i njezinu stručnu voditeljicu Mirtu Špehar Kvesić iz Zagreba, koja nam je ispričala kako je biti vlasnica terapijskog psa, što, kako i s kim Sunčica radi te koliko usrećuje pacijente. 

Mirta, koja inače radi kao radni terapeut, po srednjoškolskoj spremi je veterinarski tehničar i uvijek je gajila ljubav prema životinjama. Htjela je objediniti ljubav prema životinjama i rad s ljudima i tu se rodila ideja o terapijskom psu. 

Nakon što se prijavila za dodjelu terapijskog psa 2019. godine, imala je intervju i procjenu kako bi utvrdili koji bi temperament psa najbolje odgovarao onome što radi. Nakon toga je polagala ispit i dobila je licencu da može sa psom raditi u ustanovi.

Terapijske pse u Hrvatskoj dodjeljuje Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet i Centar za rehabilitaciju Silver. Ti psi su selektirani od trenutka kada su došli na svijet. Daju se na socijalizaciju sljedećih godinu dana, a nakon toga se radi procjena psa.

"Sunčica kroz dan doživi puno podražaja"

Poslije ulaze u višemjesečni trening za specifičnu namjenu, ovisno što stručni tim procjeni. Na kraju dolazi do krajnjeg korisnika. Mirta je opisala kako njoj i Sunčici izgleda jedan radni dan.

"Radim kao radni terapeut u domovima svojih pacijenata i dolazim sa Sunčicom. Ujutro odemo do pacijenta, ja modeliram aktivnosti, a Sunčica sudjeluje u njima s pacijentom. Ne uključujem je u svih osam sati rada, za psa je to previše. Uključujem je 4 do 5 sati. Nekad i manje", tvrdi Mirta.

"Kad je riječ o radionicama, tada radi samo tu radionicu od sat i pol. Ona kroz dan doživi puno podražaja. Voditelj treba prepoznati kad je psu dosta. Ima dana kada je Sunčica na bolovanju pa svi pacijenti brinu za nju. Kada se vrati, svi je dočekuju sa slasticama jer znaju da je veliki 'gladuš' i da voli jesti."

Terapijski psi i institucije 

"Sve više imamo terapijskih pasa i sve više institucija se okreće prema ideji da uključi terapijskog psa u rad svoje ustanove. Prošle godine smo dobili prvog terapijskog psa u KBC-u Split pod vodstvom radne terapeutkinje Matee Videk, to je velika stvar", rekla je Mirta.

"Učiteljica Nataša Brekalo u Bjelovaru je uspjela uvjeriti Ministarstvo i sve institucije vezane za školstvo da bi bilo korisno kad bi terapijski pas bio na nastavi s učenicima od prvog do četvrtog razreda. Već petu godinu radi s Lunom i ima fantastične rezultate s djecom."

Mirta tvrdi da nikad nije imala probleme sa Sunčicom. "Ona je prvenstveno meni terapijski pas, a onda i svim mojim pacijentima. Naučila me usporiti tempo, živjeti u trenutku. Naučila me što znači bezuvjetno voljeti", kaže Mirta.

Dodaje da su uključene i u program koji surađuje s knjižnicom Vladimir Nazor u Španskom u kojoj se na jesen održava radionica "Pas od riječi" (R. E. A. D. program), na kojoj bi djeca čitala o terapijskom psu. 

Sunčica "izvela" pacijenta iz depresivne faze

Jedna priča s pacijentom u intervenciji Mirtu je posebno i privatno dotaknula. "Bio je u fazi gdje je odbijao suradnju sa zdravstvenim djelatnicima, pa i sa mnom, sve dok nisam spomenula da radim s terapijskim psom. Sunči i ja smo pacijenta na kraju uspjele izvući iz njegovog doma iz kojeg nije izlazio mjesecima jer se gubio", kaže ona.

"Jako je volio šetnje sa Sunčicom. Otvarao se i njegova je obitelj bila jako sretna zbog toga. No zarazio se koronom i preminuo je. Nakon toga me nazvala njegova supruga i izrazila želju da dođem sa Sunčicom na njegov ispraćaj. Ganulo me to", dodaje. 

Mirta kaže da nekada ljudi nisu upoznati sa zakonom o korištenju psa pomagača pa se nađemo u neugodnoj situaciji, no kaže da ih zatim uputi na zakon o korištenju psa pomagača u kojem postoji stavka o pristupačnosti psima pomagačima javnim mjestima, institucijama i javnom prijevozu.

"Za terapijske pse se najviše biraju labradori"

Mirta vjeruje kako Sunčica zasigurno ima pred sobom još koju godinu radnog staža prije nego što ode u zasluženu mirovinu. Otkrila je koja pasmina se najviše bira za terapijske pse.

"Za terapijske pse se najviše biraju labradori jer su pasmina koja je definitivno broj jedan kad je u pitanju tolerancija i smirenost. Terapijski pas je prošao četiri osobe na svom putu do krajnjeg korisnika: uzgajivač, socijalizator, trener, krajnji korisnik.

Neki psi bi upali u depresiju nakon promjene vlasnika. Labradori su jako fleksibilni po pitanju tih transfera. Prilagodljivi su za treniranje putem hrane i vesele su prirode. Najbolji su za ovu ulogu. Jedina im je mana što ispuštaju puno dlaka", kaže Mirta. 

"Imam divnog psa, ali hrče poput odraslog muškarca"

Sunčica inače s Mirtom živi i stalno su skupa. "Smirena je i staložena. Imam divnog psa. Kada Sunčica ne radi, ona je običan pas koji traži igru, šetnju, socijalizaciju s drugim psima, odlazak na druga mjesta. Ona je dodatan element u ruksaku vještina koje posjedujem kao stručnjak. Sve radimo u sklopu posla ili volonterski", kaže Mirta koja svoju ljubimicu opisuje kao damu zanosnih oblina iako, kaže, hrče poput odraslog muškarca. 

"Njezina lista prioriteta je hrana, ja pa izleti. Voli ići na izlete po šumama. Svugdje smo po Hrvatskoj zajedno putovale", kaže Mirta i dodaje da se Sunčica brzo svima podvuče pod kožu.

Tome svjedoči i umirovljenica Ljerka iz Zagreba koja je u sedmom desetljeću. "Više od bolnih nogu i ukočenih leđa mučila me usamljenost. Osjećaj da nemaš s kime popričati i podijeliti život. No, ako mislite da nam za dobro društvo trebaju riječi, ustvari ne trebaju. Meni su bile dovoljne četiri šape i jedna mokra njuška", kaže ona. 

"Sunčicu sam upoznala prije 3 godine kada je veselo ušetala u moj dom i od tada se radujem svakoj njenoj posjeti. Ima veliko srce i prekrasnu energiju pružajući mi puno pažnje i ljubavi, a ne tražeći zauzvrat apsolutno ništa. Dobro, možda pokoju finu poslasticu, no to ju uvijek dočeka u 'ladici za Sunčicu'.

Pri svakom susretu ispričam joj neki zanimljiv događaj, anegdotu, doživljaj, vic… Primijetila sam da se s njom i više krećem, više smijem, više pričam, ma svega je više... Ustvari shvatila sam da u svojoj usamljenosti nisam sama i da mi je netko došao pružiti i ruku, ali i šapu kao znak podrške", zaključuje Ljerka.