Ispovijedi učiteljice: Recept za brak - kvalitetna ševa i dobar fajt
Foto: Index
NEBROJENO sam se puta pitala zašto je brak toliko težak. Isplati li se u njega ulagati toliko energije, vremena i živaca? Zahtjeva li samo moj brak ovako pomno održavanje? Činilo mi se da je drugima lakše, jednostavnije... Da bez pola muke postignu ono za što je meni i mužu trebala čitava vječnost.
Teško mi je to priznati, ali muž i ja smo godinama bili više posvađani, nego sretni i zadovoljni. Previše je u našem braku bilo dana punih povišenih tonova ili mučnih razgovora u kojima smo secirali, on moje, ja njegove postupke. Trošili uzaludno vrijeme i energiju na dokazivanje raznih nebitnih činjenica ili raspravljajući o za nas nebitnim osobama ili događajima.
U braku su nas godinama držali samo ljubav, povjerenje i seks. Ali zato ništa drugo nije valjalo. Zdrava komunikacija, tolerancija, razumijevanje, spremnost na kompromise... sve su to bili bračni zahtjevi koje nikada nismo bili u stanju istodobno ispuniti. Ili je on kočio ili sam ja. Uvijek su obje strane krive, bez obzira na to koliko mi šutjeli o tome...
Tuđa trava nije zelenija
Kad čovjek gleda sa strane, malo škica u tuđe živote, tuđe brakove, često mu se čini kako je život promatranog bolji, brak uspješniji, djeca poslušnija i "trava zelenija". Iako sam od malena znala da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, često mi je bilo teško gledajući parove koji su se činili tako sretnima zajedno, dok sam ja sjedila sama k'o budaletina nastojeći suspregnuti suze nakon još jedne svađe. No, ako bi mi se u glavi i pojavile misli o razvodu ili barem kratkoj odvojenosti, uvijek me nešto sprečavalo. Sprečavao me onaj mali glas u glavi koji kaže "Izdrži još malo, sve će to sjesti na svoje".
Baš kad sam pomislila da ne može gore i da, bez obzira na ljubav, naš brak više nema smisla jer izvlačimo najgore jedno iz drugoga, nešto se promijenilo. Jedan tragičan događaj upozorio nas je da je život prekratak i postali smo svjesni da gubimo dragocjeno vrijeme na gluposti oko kojih se ne treba zamarati, te zadnjih pet godina našeg braka uživamo u plodovima prvotnih porođajnih muka i svakodnevne borbe.
Često sam svoj brak uspoređivala s brakom svojih roditelja. Iako svjesna da uspoređivanje nikada nije vodilo ničem dobrom, nisam si mogla pomoći. Rezonirala sam na sljedeći način: "Kako da moj brak bude dobar i uspješan, ako nije ni sličan braku mojih roditelja? Kakve šanse uopće imamo ako se tako često svađamo?".
Brak moji roditelja izvana se činio idealnim. I meni se dugo vremena činio takvim, jer su se toliko rijetko svađali.
No njihov je brak daleko od idealnog, sada to znam.
Brak mojih roditelja bio je godinama samo nekakva forma, ljuštura, ne zajednica kakva bi trebala biti. Oboje su šutjeli na stvari koje su im jedno kod drugoga smetale ili su pristajali na rješenja koja im se nisu sviđala jer nisu htjeli započinjati svađu, konflikt nije bio opcija. Jedino što znam da je mami smetalo, bilo je kada ju je tata varao. Ako ćemo to tako nazvati – "smetalo ju je".
Kada sam se odselila od kuće, moji su roditelji počeli razgovarati sa mnom kao s ravnopravnom odraslom osobom i počeli mi se povjeravati, s godinama sve više i više. Svaki odvojeno, naravno, bez interakcije sa suprotnom stranom. Iz njihovih se priča dalo razlučiti da su se oboje godinama osjećali zarobljeni u tom braku. Drugu stranu su okrivljavali za stvari o kojima realno nije imala pojma! Držali su da su se žrtvovali za dobrobit braka, a žrtva zapravo nikada nije bila potrebna.
Ništa bez fajta
Kako je moguće trideset godina pretvarati se da u nečemu uživaš? Kako je moguće da u toliko godina zajedničkog život svoje nade, snove i želje ne dijeliš sa svojim zakonitim?
I zaboga, kako je moguće da ste se tako malo svađali, a toliko ste toga zamjerali jedno drugome? Tko je tu lud!?
U brakovima bez konfrontacije sve nekako izađe na vidjelo kada ljudi dođu u određene godine u kojima više nemaju energije glumiti. Postanu prestari i ne žele više podnositi ono što im ne odgovara. I tada se dogodi da se muž i žena počnu zapravo upoznavati tek nakon više desetljeća provedenih u braku. I onda se često i razvedu. Jer ih njihovi supružnici nisu doživljavali. Jer nisu vodili računa o njihovim željama i potrebama, snovima i nadama.
Kako da itko vodi računa o vašim potrebama ako ih nikada niste artikulirali?!
Tako muž na primjer, tek nakon 30 godina braka i bar 15 poklonjenih komada nakita, sazna da njegova žena zapravo mrzi žuto zlato! A žena pak sazna da njen muž više nikako ne može svake nedjelje jesti jedan te isti ručak - kotlete s krumpirom i umakom uz zelenu salatu sa strane! Kako im ne dosadi to pretvaranje?! Tata bi i skužio da se mami ne sviđa žuto zlato da nije, u stilu Scarlet O'Hara, glumila oduševljenje svakim žutim komadom nakita koji joj je kupio: "Oh dragi, ma prekrasna je!".
Ako već povremeno i glumiš oduševljenje, ne budi tako ekstatična, što da čovjek misli nego da si sretna i zadovoljna i da sve radi kako treba! To su tek sitnice, ali prilično dočaravaju sliku braka bez konfrontacije ili otvorenog razgovora. A ako ćemo o bitnijim stvarima, može ti se dogoditi da cijeli život živiš na selu, a htio si u gradu, da žališ što niste imali još jedno dijete i slično... A dogodi se i da zapravo oboje želite isto, ali to nikada niste dali jedno drugom na znanje. Mojim se roditeljima i to dogodilo. Oboje su, još od kad smo se brat i ja odselili, htjeli prodati kuću i živjeti u stanu. Učinili su to tek sedam godina od kada su ostali sami u kući. Moglo je biti i gore, mogli su i dalje živjeti tamo živjeti... Sve bi to izbjegli samo da su koji put otvoreno porazgovarali, čak i uz rizik svađe.
Iako nikako ne želim ponoviti sve ono što smo muž i ja prolazili u godinama koje su slijedile vjenčanju, ne razumijem ljude se svako malo dobro ne posvađaju. Koji si ne daju oduška, malo se ispušu i kažu što im smeta jedno kod drugoga. Koji samo šutke prihvaćaju što god im život servira.
Zdravo je posvađati se. Ne onako kao što smo to muž i ja radili, kronično i neumorno, stalno na rubu razvoda. Treba se svađati smisleno i konstruktivno ili barem treba odlučno naglasiti što želiš u životu i od života, što ti se sviđa, a što ne. Uglavnom, kad zbrojim vlastita i tuđa bračna iskustva i primijenim zdravu logiku, formula za sretan i uspješan brak, uz dozu strpljenja, je - jako se volite, ništa ne glumite, učestalo i kvalitetno se ševite i s vremena na vrijeme se dobro posvađajte!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati