Screenshot: YouTube

VEČERAS je Halloween, Noć vještica, koja se proteklih godina obilježava gotovo u čitavom svijetu.

Kako bi obilježio upravo tu stravičnu večer Vice je na jednom mjestu sakupio stvarne strašne priče iz života ljudi koji se bave osmišljavanjem hororaca, slavnih redatelja i scenarista pa i glumaca.

Filmaši koji snimaju horor filmove tijekom godina su nas počastili nebrojenim klasicima "stravične zabave", prepunih ludih ubojica, sakatih mutanata, izvanzemaljaca, brutalnih scena zbog kojih kasnije ne možete spavati noćima. U pitanju su scene koje na platnu oživljavaju zahvaljujući mašti upravo ljudi koji ih stvaraju, a jeste li se ikad zapitali što je ono što njih plaši?

Ako jeste, vrijeme je za odgovor, jer su neki od najpoznatijih autora hororaca ispričali koja je najstrašniji horor događaj koji su iskusili u stvarnom životu.

Wes Craven ("Strava u ulici brijestova", "Vrisak", "Brda imaju oči")

Prije godinu i pol moja supruga i ja odsjeli smo u stoljećima starom hostelu u sjevernoj Škotskoj. Kad smo stigli, rekli su nam da je mjesto ukleto. Ja u životu nisam doživio ništa nadnaravno i ne vjerujem ni u što dok ne vidim svojim očima. Vlasnik hostela proveo nas je golemom galerijom koja je vodila do predvorja, koje je bilo povezano s golemom blagovaonicom. Zastao je i pokazao nam veliko ogledalo koje je nedavno moralo biti uklonjeno iz restorana jer su gosti u njegovu odrazu uočavali ljude koji u prostoriji zapravo nije bilo. Pomislio sam: 'Da, naravno' i u sebi se nasmijao.

U našoj je sobi bio velik kamin s velikim otvorom, crnim od godinama korištenja. Nalazio se taman u podnožju kreveta. Nije radio i nisam na njega obraćao pažnju. Ali tu noć sam sanjao da gledam u kamin koji je bio toliko velik da si u njega mogao ušetati. Iz njegove tame izašao je duh žene u dugoj haljini koja se ogledavala po prostoriji i onda pogledala ravno u mene. Ispružila je ruke i jurnula prema meni. Probudio sam se vrišteći, nisam mogao doći do zraka.

John Carpenter ("Noć vještica", "Stvar", "Oni žive")

U životu su mi se dogodile mnoge strašne stvari, većinom kad sam bio mlad. Mislim da me tad plašilo gotovo sve. Nedavno sam bio u posjeti svom ocu u Kentuckyju, kad mi se na desnom oku odignula mrežnica (poremećaj oka kod kojega se mrežnica odlijepi od temeljnog sloja potpornog tkiva, op.a). Pitao sam liječnika na pregledu mogu li otputovati u Los Angeles k svojem oftalmologu.

Rekao mi je da bi mi se mrežnica mogla odvojiti za vrijeme leta i da mi treba hitna operacija. Unutar dva dana, koliko je prošlo do operacije, umirao sam od straha da ću oslijepiti. Vid je moja karijera, moj život. Donedavno je odignuće mrežnice značilo sljepilo. Mislio sam da sam gotov. Operacija je bila uspješna, iako ne bez komplikacija. Ali danas dobro vidim.

Clive Barker ("Hellraiser", "Nightbreed", "Candyman")

Iskreno, najstrašnije iskustvo u životu bilo mi je kad sam bio u komi. Bačen si u apsolutnu tamu i probudiš se dišući na cijev koja ti je u grlu, okružen ljudima koje ne poznaješ. To je bilo stravično. Najgore iskustvo mog života, nema dvojbi. I ovdje ne pričam o težini i tuzi, baš o hororu. Za razliku od gubitka roditelja, gubitka ljudi koji su vam iznimno bliski i dragocjeni. Ti su emotivni horori gori od kome. Ali ako pričamo o hororu u klasičnom smislu, to je definitivno koma.

Frank Henenlotter ("Basket Case", "Frankenhooker", "Brain Damage")

"Annie", mjuzikl na Broadwayu. To je stvarno horor. Ilze Balodis, jedna od mojih prijateljica i glumica u "Basket caseu" radila je za Akademiju dramskih umjetnosti. Uvijek su dobivali pretpremijerne karte za predstave na Broadwayu pa smo 1977. otišli pogledati "Annie" nekoliko dana prije premijere.

Istog časa sam bio prestravljen. Nepodonošljiva derišta s Broadwaya  pokušavaju izgledati "slatko i neodoljivo" kao siročići, Dorothy Loudon kao Miss Hannigan i onda grozomorna pjesma "Tomorrow" za koju mi se činilo da je pjevaju svakih 45 sekundi. Rekao sam svima koje znam da predstava neće igrati niti tjedan dana. Umjesto toga postala je golemi hit. Napravljen je i film, a zakazan je i remake za ovaj prosinac. Horor se nastavlja.

Heather Langenkamp ("Strava u ulici brijestova")

Jednog vikenda ostala sam sama na tatinoj maloj farmi u Oklahomi. Mislila sam da će mi dobro doći malo mira i tišine u prirodi. Da mi neće biti problem ostati samoj u kolibi na osami. Ali pao je mrak i svaki zvuk se pretvorio u Freddyjevo grebanje noktima, a svaki kukac ili mala životinja bila je u misiji da me prestravi. Čak se i vjetar urotio s njima pa sam čula i glasove. Shvatila sam da se svi horor filmovi koje sam pogledala vrte u mojoj glavi. Provela sam noć izbezumljena i budna do jutra s upaljenim TV-om, nadajući se da će on otjerati "demone".