Foto: ZFF

MAJA MILOŠ, mlada redateljica srpskog filma "Klip", vjerojatno je bila najtraženija gošća ovogodišnjeg Zagreb film festivala. "Klip" je, kako zbog svoje teme, tako i zbog načina na koji je snimljen zaradio etiketu "kontroverznog" uratka. A kontroverza, posebno kada se, kao u ovom slučaju, vrti oko seksa, lako privlači pozornost publike.

U intervjuu za Index Maja objašnjava zbog čega "Klip" ne smatra kontroverznim filmom, govori o svom kreativnom procesu i istraživanju koje je prethodilo snimanju "Klipa", te postavlja jedno od ključnih pitanja suvremenog društva: zbog čega nasilje kao dio svakodnevice ne izaziva nikakve reakcije, dok se seks i dalje smatra tabuom?

Uoči projekcije u Kinu Europa, "Klip" je najavljen kao najkontroverznija ljubavna priča koja je ikad snimljena na ovim prostorima. Je li tvoj film ljubavna priča?

Jest. Meni je bila ideja da pravim ljubavni film u surovim okolnostima. Krenula sam od socijalne pozadine, ideju sam dobila kada sam vidjela svuda po internetu te snimke jako mladih ljudi, snimljene mobilnim telefonima. Od toga sam krenula. Ali nisam željela da "Klip" bude propagandni film niti da se bavi samo tim društvenim okolnostima i socijalnim aspektom. Željela sam da to bude intiman film, da prije svega bude ljubavna priča. U film sam ušla upravo da pokažem što se događa s ljubavi u takvom okruženju, u kojem mladi danas odrastaju. Tako da, film jeste ljubavna priča.

Iako tvoji likovi zapravo nemaju emocije? Odnosno emocije postoje, ali oni kao da žive u svijetu u kojem ih ne znaju iskazati?

Mi se bavimo tinejdžerima, a oni često ne mogu racionalizirati svoje emocije. Oni su u periodu kada traže svoj identitet; nisu sigurni ni tko su ni što osjećaju. U svakom trenutku je to jedan vrtlog emocija: nisu sigurni što oni misle, što drugi misle, što drugi misle o njima, što osjećaju, što iskazuju... To mi je bilo interesantno. S druge strane, mislim da ljudi često misle da među mladima, u takvom socijalnom i kulturološkom miljeu, ne postoje emocije, ne postoji ljubav. Tu postoji mnogo emocija, ali je način na koji ih oni iskazuju drugačiji nego što mi očekujemo. Upravo je to nešto čime sam se željela baviti.

Priča "Klipa" nije samo lokalna, jednako je primjenjiva na tinejdžere u čitavoj regiji, vjerojatno i šire. Što misliš, odakle taj nihilizam kod mlađe generacije?

Kada sam počela istraživati tu generaciju, bilo mi je nevjerojatno kolika je razlika i koliko su drugačiji problemi mog odrastanja i odrastanja sadašnje generacije. Komunikacija je drugačija, promijenila se, postoji mnogo veći generacijski jaz. Roditelji često ne mogu shvatiti da im se mladi obraćaju, jer je komunikacija drugačija. Oni komuniciraju putem profilne slike na Facebooku, što roditelji ne mogu shvaćati. Također, odnos prema intimi se prilično promijenio. Što je intimno? Također, odnos prema samopromociji je drastično različit u odnosu na period kad sam ja odrastala. Sve te stvari su dovele do toga da je sada drugačije; ne mogu reći je li to bolje ili lošije, ali je dramatično različito. Odnos prema seksu je dramatično različit u odnosu na prethodne generacije, u smislu kako to oni doživljavaju i koliko misle da znaju o seksu prije nego što su ga uopće iskusili. Koliko su okruženi pornografijom... Ne kažem ja da je pornografija loša već da ona stvara sliku o seksu lišenu realnosti i emocija. S druge strane, ta slika o seksu iz američkih filmova također je lišena tih stvari, ali je tu da bi se predstavila ljepota tijela. Valjda je poruka da ćemo i mi, ako budemo tako lijepi, imati dobar seks koji nije čak ni uzbudljiv nego je samo tu da se prikaže ta ljepota svih tih tijela. Sada je dramatičnije kada emocije i realnost uđu u njihov oformljeni odnos prema seksu. Tinejdžeri su imali neke probleme kroz sve generacije. To su problemi odrastanja, traženja identiteta, ispoljavanja emocija... Često su jako grubi, ali trenutno živimo u društvu gdje se emocije ne iskazuju i ostajemo na nivou krupnih novinskih naslova. S druge strane, prisutnost nasilja je sve veća, a tu su i socijalne turbulencije koje su prisutne u čitavom svijetu.

Rekla si da ne možemo reći jesu li problemi njihovog odrastanja bolji ili lošiji od npr. tvog? Zar stvarno ne možemo reći da je ponašanje likova koje prikazuješ u "Klipu" na neki način devijantno?

Ono što je meni bilo osnovno je bilo da ne postavim priču kao da su oni problem. Postoji nevjerojatna količina bijesa, agresije i autodestrukcije među mladima danas. Uvijek su postojali dijelovi populacije koji su se tako ponašali, ali mislim da sada to potaje sve šire i sve dominantnije u odnosu na ranije. Mislim da oni ne znaju kako kanalizirati taj bijes, tu energiju i onda pucaju na sve strane. Taj bunt, kojeg mladi uvijek imaju, pitanje je kome je on sada upućen? To je jedno opće pucanje, na sve strane. Mislim da je to nešto što je trenutno jako specifično.

Ponašanje roditelja u filmu je ponekad šokantnije od ponašanja djece? Čini se kao da oni niti ne primjećuju probleme svoje djece ili jednostavno nemaju vremena da se bave njihovim odgojem?

Ja nisam željela da pričam kako je u svim obiteljima, željela sam ispričati jednu obiteljsku priču. Bilo mi je važno da ne postavim priču kao da su to neki zli ljudi koji se ne žele baviti svojom djecom. Oni se djecom bave onoliko koliko mogu. Naravno da će, kad u obitelji postoji netko tko je jako bolestan, energija čitave obitelji biti usmjerena na rješavanje tog problema. Druga stvar je to da roditelji često ne vide kako mladi komuniciraju sa njima, oni ne vide njihove pozive. To mi je isto bilo interesantno, to distanciranje mladih od škole, od obitelji... Ali također sam željela praviti film koji je upućen i mladima. Nema mnogo filmova koje mladi mogu gledati, a da se otvoreno i direktno, bez lažnog moraliziranja, bave njihovim problemima. S druge strane, jako bih voljela da film gledaju roditelji jer se dosta roditelja treba zapitati kako se ponašaju njihova djeca i koliko se oni bave svojom djecom. Ako se roditelji prestraše, pa i treba da se prestraše.

Misliš li da generacija koju pričaš iz gledanja "Klipa" izvući nešto pozitivno? Je li te ikad bilo strah da bi to mogli shvatiti kao ohrabrenje?

Naravno da ne. U "Klipu" se takav način ponašanja ne glorificira. Jako je važno da se pristupa bez osuđivanja. Mi smo pokušali razumjeti njihove probleme, to je način na koji se možemo obratiti mladima. Naravno da mladi znaju da je nasilje loše i ne treba se drogirati. To uopće nije problem. Pitanje je koliko su oni svjesni posljedica takvog ponašanja i koliko shvaćaju emotivnu težinu toga. Kada sam radila na filmu, trudila sam se da ne postoje predrasude u odnosu prema tim junacima, prema sociološkom i kulturološkom miljeu kojim se film bavi. Ako na taj način pristupimo, onda možemo pokušati pomoći. Ne bojim se da bi mladi nakon gledanja filma odjednom mogli shvatiti da se treba tako ponašati. Filmovi nemaju takav utjecaj. Mislim da je "Klip" jedan dosta mučan film, to nije film nakon kojeg će netko izaći sretan iz kina, već će ga natjerati da razmišlja.

Smeta li ti što su najviše pozornosti u "Klipu" privukle scene seksa i što se zapravo najviše o njima priča?

Mislim da to pokazuje u kakvom stanju je naše društvo. Ako mi kao društvo ne reagiramo na eksplicitno prikazivanje nasilja, a reagiramo na eksplicitno prikazivanje realističnog seksa, koji je prepun emocija, to najviše govori o tome na što smo navikli. Navikli smo gledati nasilje, okruženi smo njime. Nasilje je prisutno u medijima, u kulturi... I ne reagiramo na to. Ali reagiramo na seks. Nasilje je zlo, nanošenje bola drugome je zlo, a seks je najljepša stvar na svijetu. Upravo to govori u kakvom društvu živimo.

Srpska kinematografija zadnjih godina je postala prilično kontroverzna. Imali smo "Život i smrt porno bande", "Srpski film", "Šišanje", a sada i "Klip". Što je razlog takvog trenda?

Meni je jako drago da postoji generacija redatelja, mi se svi poznajemo i dosta smo pomagali jedni drugima na filmovima, koji najiskrenije žele se baviti filmom, bore se za svoje filmove i rade ih beskompromisno. Pritom smo mi svi jako različiti, kako po pitanju pristupa realnosti, tako i po pitanju pristupa filmu. Naši filmski uzori su dramatično različiti, ukus nam je različit, način rada nam je različit... To jeste bogatstvo koje imamo, nešto se budi u srpskoj kinematografiji. Ja ne mislim da to jesu kontroverzni filmovi, samo mi djeluje da postoji pogodna klima za pravljenje filmova. Jako je dobro kada takvi filmovi nisu eksces. I mislim da klima u čitavoj regiji postaje takva. Imamo slične društvene probleme i teme se jako prelivaju iz jedne u drugu državu.

Koji su ti filmski uzori?

Kad sam radila "Klip", željela sam se osloniti na srpski 'novi talas'. Uzori su mi bili redatelji kao Makavejev ili Žika Pavlović, i to u načinu kako su tematizirali probleme u društvu - jako otvoreno i jako direktno. Sa puno ljubavi su pristupali svojim junacima koji su uglavnom bili marginalci. Jako mi je zanimljiv bio i utjecaj dokumentarnog filma na igrani... To mi je bilo interesantno kad sam razmišljala o "Klipu". A pored njih najviše volim Kena Russella, Pasolinija, Antonionija, Borovčeka, Bunuela, Fellinija... To su bili redatelji koji su na mene utjecali još kad sam upisivala fakultet. Dosta su utjecali na moj doživljaj filma.

Što misliš o hrvatskom filmu?

Mislim da se dobre stvari događaju u hrvatskom filmu. Naravno da postoje te komedije, koje su ovdje popularne baš kao i u Srbiji, ali postoje i filmovi koji se bave socijalnim problemima. Hrvatska i Srbija su isti kulturni prostor, razlika je samo u nekim detaljima. Stoga imam dojam da se stvari pokreću i u hrvatskom filmu.

Ali domaći film u Srbiji i dalje privlači ljude u kina, dok u Hrvatskoj to baš i nije slučaj?

Postoji veliki pad u gledanosti domaćeg filma i kod nas. Ali sada se to opet počelo dizati na razinu prijašnjih godina. Jako je važno da pored arthouse filmova imamo filmove koje publika želi gledati. Snažna kinematografija ne može postojati bez obje strane medalje. Film nema smisla ako nema publiku, a kinematografija nema smisla ako ne postoje filmovi koji pomiču filmski jezik. To je jako značajno. A čini mi se da u Srbiji trenutno rastu i jedna i druga vrsta filmova. Tek onda možemo pomisliti da imamo nešto što je kinematografija. Trenutno je svaki snimljeni film gotovo eksces, a svaki dobar snimljeni film je tek eksces.

"Klip" će imati i distribuciju u SAD-u. Kakva su ti očekivanja, s obzirom da se radi o tipu filma kakvog američka publika nema priliku često vidjeti?

Moram priznati da jedva čekam. Jedva čekam sve distribucije, a prvenstveno hrvatsku. Meni je najinteresantnije kad film prikazujem u regiji, jer mi ipak jedni druge najbolje razumijemo. Film je već imao američku premijeru, uskoro će biti prikazan u Los Angeles, gdje ću ići i stvarno me zanima kako će ljudi reagirati.

Znaš li već koji će ti biti idući projekt?

Imam par ideja, ali još čekam da pustim "Klip" zato što ga i dalje pratim. Stvarno mi je značajno da vidim kako ljudi reagiraju na film, koliko ga različita podneblja razumiju, što je njima bilo najinteresantnije. Nadam se da ću krajem jeseni početi lagano razvijati, istraživati idući projekt.

Koja ti je najgora stvar koja si čula o "Klipu"?

Nemam problem s tim da ljudi ne vole film. Vrlo sam sretna da ljudi "Klip" ili obožavaju ili mrze. Drago mi je da film izaziva reakcije, to mi je bilo najznačajnije. Nisam željela raditi film zbog kojeg će im biti lijepo kad izađu iz kina. Željela sam da razmišljaju. Sve te izrazite reakcije navode ljude na razmišljaju. Ne mogu reći da mi je nešto stvarno loše što sam čula, sve su to izrazite reakcije što znači da je ljude nešto pokrenulo. Reakcije se najčešće tiču osude ponašanja kakvo je prikazano u filmu, a s tim nemam problem. A i da imam problem, vjerojatno ne bi pravila ovakav film.