Foto: Facebook

RIJEČANKA Ines Kalajžić, svima znana kao Tinka, magistrica komunikologije, u petom mjesecu pisala je o svojim iskustvima iz Nepala gdje je preživjela potres.

Međutim, potresnu je situaciju doživjela i u Zagrebu o čemu je pisala na svom profilu na Facebooku, a status je u kratkom vremenu skupio preko dvije tisuće lajkova.

Mi ga prenosimo u cijelosti.

"Namjerno odabirem ovaj status pisati na materinjem jeziku. Eto, pišem na hrvatskom jer me je sram... I ne želim da moji prijatelji iz Kanade, Kostarike, Indije, Meksika, Amerike ili bilo koje druge zemlje čitaju o ovakvim epizodama... Ako ih ne zaintrigira priča i ne posegnu za Google translatorom, vjerojatno će pomisliti kako sam se samo htjela pohvaliti novom bojom kose...

Neće možda shvatiti da u zemlji kao što je Hrvatska, na račun banalne crvene nijanse vlasi na glavi, možeš doživjeti situaciju zbog koje ti se doslovno smuči.

+ Zagreb danas / U blizini Glavnog kolodvora / cca 18h +

Mladi par prilazi u susret dok prijateljica i ja neopterećeno dvoglasno pjevušimo melodiju nekog gypsy pjesmuljka.

Mladić (cca 25 godina) me odmjeri od glave do pete i s gađenjem krene dizati ruke u zrak izgovarajući: "Jebene komunjare... Sve vas treba pobit!!! Prokleti ljevičari!!!"

Nisam se snašla od količine agresivne i negativne energije koju mi je tako snažno upućivao... Zastala sam, okrenula se zbunjeno, a on je i dalje glasno urlikao nešto u stilu: "Ma gadiš mi se... Baš vas treba pobiti!" - prijeteći psovkama i ružnim ružnim frazama.

Ma joj. Šaraš svijetom, upijaš srećice / pozitive / šarenilo / ljubav / oprost / ljubaznost / duhovnost / mir - i trudiš se iz petnih žila to dilati dalje... I onda ti "doma" priređuju ovakve epizode. Čemu? Zašto? Kako? Ne kužim. Stvarno ne kužim...

Kada bih objavljivala sve ekscese u koje se spontano i ne svojevoljno upletem - i to samo nekim mirnim bivanjem na zagrebačkim cestama - ovaj page bi imao puno češćih hrvatskih objava. A kad malo bolje razmislim - pa iz kojeg razloga da branim ovu "našu predivnu domovinu"? Zašto da pred prijateljima strancima ne pričam o tome kako se neki ljudi tu zaista ponašaju? Zašto da im prešućujem kakav mindset dio mladih ljudi u Hrvatskoj ima? Zašto da se uvijek pokušavam izvlačiti na "Oh, beautiful coast and super amazing islands... Wow, when you see Plitvička jezera - you are going to fall in love with Croatia right away!" ... Neću. I neda mi se. Zašto bih glumila da mi je stalo ako ne osjećam pripadanje narodu koji drugima prijeti smrću na osnovi njihove boje kose?!?

Zemlju čine ljudi. A i najljepša i prirodnim ljepotama najbogatija zemlja počne smrdit ako se dio ljudi u njoj ponaša primitivno, besramno, zločesto, diskriminativno, pokvareno i sebično. Bljak!

Toliko toga kod nas ne štima... I kopkalo me kada bi se javili ljudi sa komentarima tipa: "Ma najlakše reći kako stvari ne funkcioniraju i zbrisat negdje drugdje!"...

E moja Hrvatsko... Nisi moja već odavno. A ovakve scene mi samo potvrđuju da je ok svratit na mjesec/dva, zagrlit voljene ljude, utočat noge u Jadran, pojest malo blitve i krumpira na lešo i lagano počet pakirat kofer.

Crven - bijeli - plavi... Duboki uzdah.

Naknadno se osvrnula i na reakcije koje su uslijedile nakon objave statusa.