Foto: Wikipedia/Julia Margaret Cameron (1866.)

STARE, crno-bijele fotografije slavnih i manje slavnih ljudi iz prošlosti uglavnom su prilično ozbiljni portreti na kojima rijetko možemo vidjeti osmijeh na licima onih koji poziraju. Ako ste to primijetili, onda ste se možda zapitali i zašto je tako. Jesu li ti ljudi, tada, bili ozbiljniji od ljudi danas? Ili su možda su bili zabrinutiji, tužniji?

Nameću se svakakve pretpostavke i zaključci, no, čini se da nijedan od gore navedenih nije točan. Slavni portret Charlesa Darwina (naslovna fotografija), na kojem je dotični prilično ozbiljan, pa čak i nekako melankoličan, nije takav zbog toga što je veliki znanstvenik bio mrgud, ili možda tužan. Zapravo, prema informacijama koje su nam dostupne, Darwin je bio izuzetno topla, emotivna i nasmijana osoba. Zašto je onda na fotografiji tako ozbiljan?

A tu je, primjerice, i fotografija velikog Marka Twaina. Čak se ni slavni humorist ne smiješi dok pozira.

(Mark Twain, 1871.)

Čini se, dakle, vrlo jasnim da nije u pitanju stav prema životu, nego stav prema samom fotografiranju. Da, tada je sam čin fotografiranja bio potpuno druga stvar od onoga što to isto znači danas. Ta je pojava bila rjeđa, puno rjeđa, i puno značajnija.

Mnogima je fotografiranje bilo nešto što su doživjeli samo jednom. Osobe na starim fotografijama, primjerice onima iz 19. stoljeća, fotografiranje su shvaćali jako ozbiljno, a taj stav manifestirao se i na fotografiji. To nije bilo nešto što se događa svaki dan, kao što je to slučaj danas. Poziranje ispred kamere bilo je, zapravo, u mnogočemu slično poziranju ispred slikarskog platna. Radilo se o nečem ozbiljnom, rijetkom i posebnom, a čini se da su upravo to razlozi zašto su najraniji, a i oni kasniji foto-portreti uglavnom ozbiljni.

(Foto: Julia Margaret Cameron. Na fotografiji je Julia Prinsep Jackson, kasnije Stephen, nećakinja fotografkinje i majka slavne Virginije Woolf)

Ali nije samo stvar u osmijehu. Stari portreti, u usporedbi sa suvremenim, imaju i tu neku "dubinu", poetičnost i emociju koju većina modernih, "običnih", fotografija, zapravo, nema. Jonathan Jones u članku koji donosi Guardian, navodi da nije stvar u ljudima, odnosno da nije stvar u tome da se ljudi danas više smiju - u vremenu u kojem su selfieji postali bizarni globalni fenomen, jednostavno su sami motivi fotografiranja drugačiji.

Fotografija je danas svakodnevna, česta i gotovo usputna pojava, svojevrsni način komunikacije. Posebno je to izraženo na društvenim mrežama gdje, jednostavno, moramo pokazati svijetu da smo - sretni. Osmijeh je, stoga, neizostavan.

A tu je i još jedan važan moment - danas možemo napraviti desetke fotografija dok ne dobijemo onakvu kakvu želimo. Davno prije to nije bilo izvedivo. Ta jedna fotografija bila je puno više od "fotke", baš zato što je možda čak bila i jedina u životu.