NAPREDAK tehnologije i ljudske civilizacije nedvojbeno se održava na sve segmente ljudskog društva uključujući populaciju koju nazivamo beskućnicima.

Američki list Washington Post u tom kontekstu piše o fenomenu američkih beskućnika koji među uobičajenom gomilom stvari koje ima donekle olakšavaju težak život na ulici - poput vunenih deka, kolica iz trgovačkih centara i kartonskih kutija - sa sobom uvijek moraju imati mobilni telefon.

Tako danas nije neuobičajeno da se na ulici neke od američkih metropola vidi beskućnika s mobitelom u ruci i to ne bilo kakvim već onim koji ima mogućnost Bluetooth ili USB konekcije s drugim elektroničkim sustavima. Jednako tako beskućnici se služe javnim računalima kako bi provjerili svoju elektroničku poštu ili kako bi prijatelje pozvali da pogledaju novi unos na njihovom blogu.

"On the Clock with Eric Sheptock" je blog Erica Sheptocka koji piše o svome životu na ulici te kritizira vlasti Washington DC-a zbog slabih napora koje ulažu kako bi pomogle beskućnicima. "Better Believe Steve" je još jedan blog u kojem autor Steve Thomas, između ostalog piše o svojoj borbi s ovisnošću i životom beskućnika u Washingtonu.

"Mobitel više nije privilegija, nego potreba!"

Washington Post piše da je to još jedan znak tranzicije društva u tehnološkom smislu pa jednako kao što je poslovni svijet fizičke adrese prevladao virtualnim prostorom, tako beskućnici imaju priliku uspostaviti svoju online prisutnost i svoje šanse u životu tražiti online i digitalnim putem.

50-godišnja Rommel McBride, koja je sve donedavno živjela na ulici, rekla je da posjedovanje mobilnog telefona "više nije privilegija, nego potreba!". Na ulici je živjela šest godina sve dok nije smještena pod krov u okviru programa pronalaska stalnog smještaja za beskućnike.

"Mobitel je jedini način na koji možete ostvariti svoje pravo na markice za hranu, uložiti zahtjev za smještajem u socijalnoj ustanovi ili prijaviti se na zavod za zapošljavanje. Kada živite u skloništu za beskućnike ili na ulici to je vaša posljednja mogućnost komunikacije sa svijetom", ispričala je Rommel McBride.

Razgovaraju brzo i efikasno

Odvjetnici koji rade s beskućnicima s područja Washington DC-a kažu da otprilike 30 do 45 ljudi s kojima su radili imaju mobilne telefone. Manji dio beskućnika ima e-mail adrese, a neki od njih čak vode blogove o svojim danima života provedenog na ulici.

Laura Zeilinger, zamjenica direktora odjela za javne službe u  Washingtonu, rekla je da je bila iznenađena kada je prošle godine prikupljala prijave za smještajem tisuća ljudi koji žive na ulicama i koji su u svojim prijavama ostavljali brojeve svojih mobilnih telefona i e-mail adresa. Zanimljiv je i podatak o desecima mobilnih telefona s ugrađenim kamerama koji su se pojavili u pučkoj kuhinji Miriam's Kitchen kada se prošle godine u njoj pojavila prva dama Michelle Obama kako bi posluživala beskućnike.

Kako to obično biva, neki ljudi negoduju zbog toga što beskućnici koji imaju mobitele primaju socijalnu pomoć. Međutim, Washington Post piše kako je tržište mobilne telefonije puno jeftinih i kvalitetnih mobitela s kojima u paketu čak dolaze i besplatne minute razgovora, a cijena im je svega 20 do 30 dolara.

Jedan prodavač u trgovini s mobitelima kaže kako se zna dogoditi da beskućnik dođe po bon za mobitel kojeg plati s gomilom kovanica koje je nekoliko dana ranije prikupljao na ulici. U okolnostima u kojima je svaki teško zarađeni cent potrošen na bon za mobitel, beskućnici su stekli naviku kratkih i brzih razgovora u kojima izmjenjuju tek najnužnije informacije te na najekonomičniji mogući način dogovaraju sastanke s primjerice osobama iz socijalne službe.

R.I.
Foto: AFP (Arhiva)