KAŽE se da čovjeka možemo razumjeti tek kad prehodamo milju u njegovim cipelama, no da bismo razumjeli život Anđele Papić, naše sugovornice, trebali bismo hodati i u cipelama 2805 djece koja trenutno odrastaju bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a svako od njih ima svoju, ne baš sretnu, priču. Mi donosimo Anđelinu priču kako bismo barem malo dočarali kako to izgleda kada dijete mora odrasti prerano, bez toplog doma i podrške obitelji.

"Prvi dan u domu bila sam iznimno uplašena, ali znala sam da ne može biti gore od onoga odakle sam došla"

Anđela Papić je najosjetljivije godine razvoja provela u sustavu socijalne skrbi u koji je ušla sa 16 godina. Neodgovarajuća roditeljska skrb razdvojila ju je od njezinih braće i sestara i ona je prošla put od života u udomiteljskoj obitelji do boravka u Centru za pružanje usluga u zajednici Klasje. Danas ima 23 godine i uspješna je studentica na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, ali je njezino odrastanje bilo vrlo zahtjevno.

Nakon izdvajanja iz obitelji prvo je živjela u udomiteljskoj obitelji, no sjećanje na taj period za Anđelu, nažalost, nije bilo lijepo i samo nam je kratko rekla: "Žao mi je što se više dobrih ljudi ne odlučuje na udomiteljstvo jer zbilja vjerujem da bi to iskustvo bilo puno ljepše kada bih bila kod osobe koja to radi srcem, a ne iz koristi."

Sa 17 godina stigla je u Klasje. "Prvi dan sam bila iznimno uplašena, pogotovo što sam tako mlada trebala početi živjeti sama u stanu, no tješilo me to što sam znala kuhati, a i znala sam da ne može biti gore od onoga odakle sam došla. Tadašnja cimerica mi je dosta pomogla i prije nego što sam došla u zajednicu i objasnila mi kako to sve funkcionira, tako da sam donekle bila i spremna, iako za tako nešto nikad ne možete biti dovoljno spremni."

"Dijete nikad nije krivo što je u domu"

Prilagodba na novi dom, okolinu i ljude, priznaje Anđela, nije bila nimalo laka: "Najteže mi je bilo maknuti predrasude iz glave. Kao i većina ljudi koje poznajem, imala sam predrasude o djeci u domovima te o samim ustanovama i najteže mi je u tom trenutku bilo sebi priznati da sam i sama sada dio toga. No ubrzo sam shvatila da nije to sve tako loše kako doživljavaju ljudi izvana." 

Nije joj bilo lako ni u školi. Skrivala je svoj boravak u domu zbog straha od čudnih pogleda, predrasuda, osuđivanja i zadirkivanja i nije htjela dopustiti nikome da prepozna njezinu slabost. No iz tog neugodnog iskustva shvatila je nešto izuzetno važno: "Kada sam malo odrasla, shvatila sam nešto što mnogo ljudi ne zna, a nisam znala ni ja tada - dijete nikad nije krivo što je u domu. Tada mi je postalo lakše nekome i priznati da boravim tamo."

Zaista, dijete nikad nije krivo što je u domu, a ipak se mora nositi sa svim zahtjevima takvog odrastanja. Anđela nam je ispričala kako ju je to iskustvo oblikovalo:

"Iskreno, ne mogu lagati, nije bilo nimalo lagano. Od djeteta, skoro pa preko noći, vi morate postati odrasla osoba. Nisam imala ni majku ni oca koje bih kontaktirala barem ako negdje zapnem, što je dodatno otežavalo donošenje bilo kakvih odluka u to vrijeme. Na svu sreću, imala sam predivne odgojitelje koji su svoj posao zbilja radili sa srcem i ravnateljicu koja se borila u našu korist te su mi oni u takvim trenucima bili na brzom biranju.

Sve to je rezultiralo time da sam uvijek bila mentalno zrelija od svojih vršnjaka te da sam nekako samo preskočila period života u kojem se mladi zabavljaju, druže i još donekle žive bezbrižno. I dandanas sam ozbiljnija i odraslija od svojih vršnjaka; iako to nije toliko loše, nekako žalim što nisam mogla proživjeti taj period kao većina djece te dobi."

"Nitko nikad ne može opisati riječima koliko svako dijete u domu bude zahvalno za običnu čokoladu"

U sklopu centra Klasje funkcionira i stambena zajednica u kojoj starija djeca mogu "vježbati" samostalni život u stanu s cimerom/cimericom. Anđela je živjela s nekoliko njih i kaže kako ju je to iskustvo naučilo većoj toleranciji i razumijevanju jer, kako kaže, "nikad ne znamo s čime se neka osoba bori u svojoj glavi".

S jednom od cimerica još uvijek se druži i međusobno si pružaju podršku koje nije manjkalo ni u centru Klasje: "Uz moju baku, koja mi je uvijek bila potpora koliko je mogla, velika podrška bio mi je odgojitelj Vedran, sadašnji ravnatelj. Bio nam je dostupan i mimo svog radnog vremena i za svaki bi problem našao rješenje, uz, naravno, i bivšu ravnateljicu Mirandu. Često bi u tandemu pronalazili načine da nam omoguće mnogo toga što smo poželjeli i zbilja su se trudili da koliko-toliko imamo sve što imaju i djeca u normalnim obiteljima. I dandanas mi uvijek bude drago kada se čujemo i sretnemo."

Unatoč teškom odrastanju i mnogim borbama koje je vodila, Anđela se prisjetila i nekih od najljepših trenutaka u Klasju: "Definitivno jedno od najdražih sjećanja su mi odlazak na skijanje u Francusku, odlazak u Poljsku navijati za male Klasiće u nogometu, polaganje vozačkog ispita. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez ljudi koji doniraju sredstva i omogućuju nam takva predivna iskustva. Mislim da nitko nikad ne može opisati riječima koliko svako dijete u domu bude zahvalno za običnu čokoladu. Onda tek možete zamisliti kako se osjeća kada mu neki nepoznati čovjek omogući stvari o kojima je moglo samo maštati."

"Dijete iz doma može postići velike stvari u životu"

Anđela je trenutno na trećoj godini učiteljskog studija, a financijski joj pritom pomaže stipendija koju prima od jedne tvrtke. I opet se ispostavilo kako joj u ostvarenju snova pomažu nepoznati ljudi, a ona mašta kako će jednog dana moći pomagati djeci koja odrastaju poput nje i vrlo je izgledno da će u tome uspjeti. Anđela ostavlja dojam odlučne, ozbiljne i vrlo uporne djevojke koja svijetu želi pokazati što je naumila. Studirati je, kaže, odlučila iz inata, ali i jer je oduvijek voljela rad s djecom.

"Htjela sam dokazati svijetu da jedno dijete iz doma može postići i velike stvari u životu i da, koliko god nam težak život bio, ipak ima netko tko ne odustaje tako lako. Moja osobnost je imala veliki utjecaj na to, ali i podrška odgojitelja u domu; netko je ipak vjerovao u mene i gurao me naprijed. Puno su utjecaja imali drugi ljudi, skupa s mojom majkom, koji su govorili da neće ništa biti od mene i da nisam sposobna postići nešto. Tada sam samoj sebi obećala, nakon puno razgovora s odgojiteljima, da nikad neću odustati jer, nakon svega kroz što sam prošla u životu, ovo sve drugo je neznatno. Tako sam nakon završene trogodišnje škole upisala četvrtu godinu, položila maturu i upisala željeni fakultet."

Nakon završenog fakulteta Anđela se, naravno, želi okušati u radu u struci, ali i upisati poslijediplomski specijalistički studij Vođenje i upravljanje odgojno-obrazovnim ustanovama jer smatra kako svojim iskustvom može doprinijeti, kako u radu s djecom tako i samim ustanovama. Kaže kako je iz iskustva mogla primijetiti koliko sustavu socijalne skrbi treba dorade: "Problematičan je manjak zaposlenika u domovima jer se jedan odgojitelj ne može kvalitetno posvetiti većem broju djece, sredstva koja osigurava država za domove nisu dovoljna. Na primjer, meni je mjesečni džeparac bio 100 kn i taj isti džeparac dobije i mala beba i osoba koja ima 20 godina, što smatram izuzetno nepravednim. Srećom, to se, koliko sam čula, sada promijenilo."

"Kada za Božić nemate gdje otići, a majka ne želi da tad budete s njom, sami ste u potpunosti"

Djeci koja odrastaju u domu, kaže Anđela, najteže padaju predrasude drugih ljudi, nedostatak "normalnog" djetinjstva i, naravno, to što nemaju obitelj. "Puno bi im pomoglo kada bi se više ljudi odlučilo na udomljavanje ili posvajanje i tako im pružili toplinu doma. Posebno bi mi bilo drago kada bi, umjesto predrasuda, bili potpora u svemu što prolaze jer nisu oni sigurno birali sami da imaju takav život. I donacije su uvijek dobrodošle, pa makar to bila sitnica u ovo vrijeme Božića. Zapravo, tijekom cijele godine."

Božićno doba koje nam se bliži simbolizira ljubav, obitelj, topli dom i zajedništvo - sve ono čega Anđela nije imala dovoljno. "Kada za Božić i božićne praznike nemate gdje otići, a majka ne želi da s njom provedete taj period, ti dani vam postanu najtužniji u godini. Sami ste u potpunosti. No ukrasi, pokloni, donatori, veseli odgojitelji i božićna priredba u domu činili su to nekako ljepšim i lakšim. Uvijek je bilo malo lakše kada bismo dobili poklone na Božić od dobrih ljudi iz cijele Hrvatske, barem malo imate osjećaj da netko ipak misli na vas i želi vam uljepšati taj dan. I od srca sam im zauvijek zahvalna."

Kako bi dječji domovi dočekali zimu barem malo bezbrižnije, pobrinuo se i PPD, koji je odlučio podmiriti troškove režija struje i plina svim dječjim domovima i SOS dječjim selima u Hrvatskoj kroz šest mjeseci sezone grijanja 2022./23. Višak od doniranih sredstva domovi i SOS sela će operativno moći koristiti za potrebe razvoja i poboljšanje uvjeta boravka djece. U suradnji s nadležnim ministarstvom i domovima pokrenuta je i medijska kampanja kako bi motivirali i ostale da pokušaju pomoći domovima za nezbrinutu djecu, kojima je svaka vrsta pomoći itekako dobrodošla. 

Sadržaj donose Index i PPD u skladu s najvišim profesionalnim standardima. 

*Index i PPD donose serijal članaka i videa na temu dječjih domova u Hrvatskoj u sklopu velike kampanje Ne zaboravi na domove. U kampanji donosimo priče s terena, kao i iskustva ljudi koji su odrastali u dječjim domovima diljem Hrvatske s ciljem senzibiliziranja javnosti za ovu temu.