DA JE među nama, nekad najljepša glumica bivše Jugoslavije Sonja Savić proslavila bi 60. rođendan. Sonja Savić umrla je sa samo 47 godina od predoziranja heroinom, a njezinu blistavu karijeru pratile su priče o depresiji i ovisnosti. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam Sonjin intervju iz 1984. godine.

Listopad 1984: Na nedavno završenom Festivalu glumačkih ostvarenja jugoslavenskog igranog filma u Nišu trijumfirala je mlada beogradska glumica Sonja Savić. Biti najbolji glumac na manifestaciji na kojoj se ocjenjuju samo glumci - nije ni lako ni jednostavno. Konkurencija je ogromna... Međutim, svi se slažu - Grand Prix Ćele kula u pravim je rukama. 

Samo, to ne treba zaboraviti, Sonja Savić je i prije dvije godine na ovom festivalu za kreaciju u filmu Živjeti kao sav normalan svijet redatelja Miše Radivojevića dobila Caricu Teodoru, koja se dodjeljuje za najbolju žensku ulogu. 

Za ovako kratko vrijeme, u razmaku od svega dvije godine, takav uspjeh do sada nije zabilježio nijedan naš glumac. Odmah na početku razgovora postavljamo joj, u ovakvim prilikama stereotipno, ali neizbježno pitanje: Kako se osjeća kao pobjednica Filmskih susreta - Niš 84 i što za nju znači ovo priznanje.

"Ja sam u ovom trenutku na izvjestan način zbunjena. Iznenađena sam kao i prošli put. Nagradu sam dobila za ulogu u filmu Šećerna vodica redatelja Svetislava Prelića, čija je sudbina bila dovedena u pitanje jer su se nakon snimanja, koje je obavljeno još prije godinu dana, posvađali Union film i Beograd film. Smatrali su da je film loš i tražili su da sudionici snimanja pokriju troškove. 

Ja sam vjerovala u ovaj film, točnije da će on imati svoju publiku. Kao što vidite, nisam se prevarila. Moja sreća bi bila sada potpunija da je među nagrađenima i Taško Načić. Da je on tu, ja bih se osjećala zaslužnijom za ovu nagradu. Osjećala bih je kao potpunu, kao pravednu...", rekla je na početku.

Za mnoge glumce nagrada u Nišu često je značajnija od one iz Pule.

U Puli se procjenjuju sve profesije vezane za film. Tamo je bitan film. U Nišu je slika drugačija. Ovdje je sve podređeno glumi i vas ne ocjenjuju samo ljudi iz žirija već i publika, što je svakako teže. Što se tiče žirija, ja mislim da bi on morao biti strog, i to iz jednostavnog razloga - da bi se održao nivo Festivala. Inače, ovdje su svi dobronamjerni, počevši od publike do žirija.

Nakon Zlatne arene iz Pule i Ćele kule iz Niša valjda si stekla neku "prednost" u odnosu na ostale, bar kad su novi poslovi u pitanju.

Oooo! Voljela bih kad bi tako bilo. Kod nas nagrade ništa ne znače prilikom angažiranja glumca za novu ulogu. Naša kinematografija se stalno nalazi između umiranja i rađanja. Ona nema tradiciju, a tradicija je njegovanje vrijednosti. Što se tiče mog posla, on je u ovom trenutku zaista neizvjestan. 

Nedavno sam završila snimanje Une u režiji Miše Radivojevića i čim završim još neki posao vezan za ovaj projekt, šest mjeseci neću misliti na film. Posvetit ću se kazalištu jer je ono moje stalno utočište. Na sceni na Crvenom krstu radit ću predstavu Nikoletina Bursać, koju će režirati Egon Savin. U planu je realizacija ambicioznog projekta Nazovi M radi ubojstva Fredericka Knotta. Taj projekt treba raditi Nedeljko Despotović.

Mislim da će to biti dobra slika nekog građanskog života, to je ustvari ironija na brak i bračni život i međuljudske odnose. Imamo savršenog čovjeka koji će napraviti dizajn pedesetih godina.

Ti si veoma rano upisala Akademiju, sa svega 17 godina...

Ima jedna stvar koju ja nikad nisam pričala javno o sebi. Pitam se: gdje si to pala, mala? Kad sam bila mala, tako između osme i trinaeste godine, bila sam sigurna da ću biti glumica, i to velika glumica. Poslije sam zamrzila glumu i shvatila da ja tu baš "ne reguliram" savršeno sjajno. I onda moji prijatelji koji su maturirali kažu: ajdemo na Akademiju. I ja računam, na Akademiji je veća sloboda, ima puno fizičkih predmeta, to je nešto kreativnije od drugih fakulteta. 

Odem tamo i ispostavi se da je to zaista tako i da ja tamo mogu parirati, što ja nisam vjerovala. Zaista, bilo je divno što je pruga pored škole, što je škola bila usamljena, što su moji prijatelji iz klase bili sjajni, što je bio sjajan naš profesor Minja Dedić...

Za dvije godine postigla si takve uspjehe kakvima se ne može pohvaliti nijedan od tvojih prijatelja.

Do sada sam snimila šest filmova, a s druge strane samo tri kazališne predstave. Za naše prilike nije uobičajeno da se netko nakon Akademije posveti filmu. Ja film obožavam i mogu zaključiti da sam do sada korektno odgovorila na postavljane zadatke. 

Ali tu još uvijek nema, bar po mom mišljenju, onog stila i onih filmova kakve bih ja željela vidjeti u Jugoslaviji i ne znam je li to uopće moguće. Ja film, rock and roll i pop art smatram odrednicama dvadesetog stoljeća.

Za dvadeseto stoljeće postoje u kulturi samo ove tri stvari koje će odrediti ovo suludo, blesavo vrijeme, kako u odnosu između muškarca i žene tako i politike i ljudi. Samo moja sumnja i moje depresije kada pričam o ovim stvarima - strašno su velike.

Sumnje, depresije - riječi koje baš ne idu uz nekog tko ima 22 godine.

Ooooo! Pa mislim, čovjek sumnja, to mu je urođeno, dok je mlađi - sumnja iz taštine. Nije siguran u sebe, želi biti veći nego što jest, ne zadovoljava ga to što radi jer onda vidi da je mali, da nije dobar. To traje dok se ne oslobodiš ambicija... 

Dok to ne učiniš, događaju se strašne rupe u kojima se skupiš u kutu sobe. Te rupe te natjeraju da realnije razmisliš o svim tim stvarima. Ja sam ovog momenta na izvjestan način sretna što sam u sebi otkrila svoj aktivitet. Hoće li to biti gluma, hoće li to biti glad, hoće li to biti jedenje u ogromnim količinama... Onda su depresije manje bolne. 

Mislim da je film zato ključan. Umjetnost je uvijek služila ljudima za to - nekad književnost, nekad freske, nekad glazba- i zato ne volim rezignirane filmove, ne volim rezignirane ljude. Volim ljude koji skupe dovoljno snage da iskristaliziraju vjeru, nadu, vedrost...

Kako liječiš svoju depresiju?

Uuuuuu! Ranije sam je grozno liječila. Spavala sam po tri dana i strašno puno jela. To je bilo kad je moja depresija bila tašta. E danas to radim drugačije. Skupim se ovako, zatvorim oči, zažmirim i kažem: Mala, što ćemo raditi sljedećih sedam dana i koji je tvoj cilj? I onda krenem. 

Strašno rano ustajem, sat treninga i onda krenem u kino - tri filma na dan. Onda krenem misliti na svoju predstavu, koja se stvara godinama, i u tom stigne neki posao i odvuče me na drugu stranu. Onda sam mnogo spremnija za taj posao. 

Bitna je aktivnost i poneki prijatelj, to je jedino što je bitno i jedino što te troši i vodi te tamo ka nekim borama i ka nekoj starosti i ja bih voljela da se u toj starosti vedro nasmijem i da je sve iza mene samo dobra igra.

Tijekom snimanja tvog posljednjeg filma svi su pričali da si se strašno zaljubila u svog partnera, onako kako to rade velike svjetske zvijezde.

Ha, ha, ha. I ja sam čula to od mnogih ljudi. U osnovi taj film i jest melodrama i to jest ljubavni film i to jest događaj za javnost. Stvarno je veliki događaj sresti se s velikim glumcem. On je divan, on je sjajan čovjek. Imala sam prilike upoznati ga. To je nevjerojatan profesionalac. Bio je užitak raditi s njim. 

Provela sam veličanstvenih mjesec dana s Mišom Radivojevićem i Radom Šerbedžijom, koliko je trajalo snimanje Une u Beogradu, počevši od sjedenja u kavani do snimanja scena. Mislim da razumijem sebe što sam komunicirala s njima dvojicom sa svoje pozicije. Ja njih mogu odgledati, mogu ih procijeniti u svojoj mladosti. 

Mogu biti sretna što sam dobila to da radim. Ali s druge strane, njima je mnogo kompliciranije da budu ravnopravni sa mnom i da mi daju to što su mi dali. A dali su mi puno pažnje, ljubavi, razumijevanja i profesionalnosti.

Pa dobro, jesi li se zaljubila u Šerbedžiju?

Ako to svima toliko prija - ja sam se zaljubila. Nužno je zaljubiti se i bila sam zaljubljena u svakom kadru koliko je i Una bila zaljubljena...

Je li to bilo samo za vrijeme snimanja ili je to "stanje" ostalo i kasnije?

Moj život je čudan život, za nijansu je različit od dvadeset dvije godine neke obične djevojke. Mnogo je tu udaraca od ranije (ne bi se stiglo dokle se stiglo) i mnogo je ljubavi iza mene da bih ja mogla igrati u ljubavnom filmu. Ako je film loš, onda znači da nema treme iza mene i da nema svijesti iza mene - i onda si ti u pravu. Sljedeće godine se čujemo po tom pitanju, OK?

Razgovarao: Zoran Đorđević (Halo u poverenju, 1984.)