Foto: YugoPapir

NA DANAŠNJI dan prije točno 25 godina preminuo je veliki Freddie Mercury, a tim povodom prisjećamo se njegovog posjeta Zagrebu i intervjua koji je tom prilikom dao. Bilo je to davne 1979. godine...

"U situaciji jalove koncertne rock scene (kakva je bar beogradska) intervju s nekom od poznatih svjetskih rock zvijezda je poseban događaj. Pa ipak, iako čovjek nije u situaciji da bira i iza sebe nema iskustvo s Jaggerom, Lennonom ili Dylanom, ti razgovori se ponekad svedu na obično rutinsko izmjenjivanje pitanja i odgovora... Ljubazan ja, ljubazan ispitivani... Smješkam se ja, smješka se ispitivani. Postavim pitanje, odgovor znam unaprijed.

Ruku na srce, baš takav je bio razgovor s prvim čovjekom grupe Queen. I pored milijuna prodanih ploča, jasno definiranog zvuka i statusa zvijezda, momci iz grupe iza sebe nemaju posebno zanimljivu "priču". Jedini način da se učini nešto izuzetno je pokušaj da se sugovornik isprovocira, ali za to čovjek obično nema priliku na ovakvim "serijski" organiziranim susretima između zvijezda i tiska gdje se okolo vuče gomila bezveznih dokoličara bez puno pametnijeg posla na umu.

Press konferencija je održana u "Intercontinentalu" punom dosadne raskoši i, ovom prilikom, neobične ekipe. Poslije kraćeg čekanja (zvijezde uvijek kasne) pojavili su se Queenovci, obučeni kao službenici nekog engleskog osiguravajućeg društva na godišnjem odmoru.

Nakon nekoliko trenutaka nedoumice, na njih su u jurišu krenuli razni momci meni nepoznatih lica i zanimanja. Naravno da je glavna žrtva bio Mercury. Iskreno, nisam očekivao toliko ljudi s magnetofonima, bilježnicama i sličnim pomagalima. Nije mi samo jasno gdje će moći sve to plasirati, jer još nigdje nisam vidio rezultate tog novinarskog ataka osim u "Poletu" i to iz intervjua napravljenog drugom prilikom.

Možda je i bolje da to nigdje i ne bude objavljeno jer sam za kratko vrijeme čuo toliko gluposti i neznanja da sam osjetio sažaljenje prema jadnom Freddyju. Sad mi je jasno zašto vodi sa sobom dva momka, kao od planine odvaljena, koji su se za sve vrijeme press konferencije nalazili strateški raspoređeni oko ulaznih vrata.

I na kraju kad se gužva stišala ugrabio sam priliku da porazgovaram s Mercuryjem.

Ne naročito visok, crnoput, u kožnoj jakni i farmerkama ličio je prije na nekog od tapkaroša ispred beogradskih kina nego na svjetski znanog rock stara. Stoički je prihvatio da da intervju za "Džuboks" iako se vremenom odobrovoljio i postao nešto iscrpniji. Vjerojatno sam ga manje gnjavio od ostalih.

Po običaju krenuh od početka...

"To je duga priča. Brian, Roger i ja znali smo se još kao studenti. John je došao kasnije. Imali smo iskustva s ranijim sastavima gdje smo svirali još kao učenici srednjih škola. Kad smo stvorili Queen imali smo jasnu ideju što hoćemo raditi i naš današnji rad je evolucija tih planova i snova. Imali smo vrlo jasnu zvijezdu vodilju. Od samog početka.

Vidi li se još jasno ta zvijezda vodilja poslije svih ovih uspjeha i milijuna prodanih ploča?

Zašto ne. Dvorane gdje sviramo uvijek su pune, ploče su na top listama. Zašto ne?

Po napisima koje čitamo o vama ne bi se moglo reći da vas kritičari baš vole. Kako izgleda biti u jednoj od vodećih svjetskih rock grupa, a istovremeno čitati kako se ploče nemilosrdno ocrnjuju?

To je slučaj samo s engleskim tiskom. Ne bi se moglo reći da živimo u najboljim odnosima s njima. Englezima danas ništa nije ostalo drugo nego da budu cinični pa nam je zato i tisak takav. Zbog toga rijetko možeš pročitati naš intervju u NME ili Melody Makeru. Nema smisla da im mi budemo poligon za iživljavanje. Naučili smo da živimo s tim i, znaš, nije mi previše stalo do toga. Naše se ploče dobro prodaju. Posljednjih godina desila se i velika stvar s punkom, a mi smo shvaćeni kao totalna suprotnost tome.

Jedna od glavnih zamjerki je ovisnost o tehnologiji. Vaše ploče su do perfekcije raskošno producirane...

Danas ne možeš opstati bez tehnologije. Razglas, svjetlo instrumenti i najobičniji rock band izgleda kao LP & P prema nekoj folk grupi ili simfonijskom orkestru... Čak ni oni danas ne mogu opstati bez tehnologije. Elektricitet je svuda oko nas i ne možeš ga izbjeći. Produkcija na našim pločama je bogata, ali mislim da nije sama sebi cilj kako mnogi hoće predstaviti. Ja sviram običan klavir, John običan "Fender bas", jedino Brian ima posebne "zezalice" koje sam pravi, ali ni to nije pretjerano. Najvažnije je da je sve to u službi ideje.

Svi ste fakultetski obrazovani. Smatraš li da je to imalo utjecaja na ovakav smjer grupe. Primijetio sam da u engleskim novinama postoje predrasude o takvim grupama, zapravo o grupama koje su potekle iz takve sredine, počevši od "Genesis" pa nadalje?

Kao prvo, mi nemamo mnogo veze sa "Genesis", zatim takve predrasude su najobičnija glupost. Ne vidim im ikakvu svrhu. Ne znam čak, da nas to što smo bili na fakultetu čini automatski intelektualcima.

Ne sumnjam da mnogo vremena provodite u studiju u pripremi albuma, to je očigledno. Od nasnimavanja ste stvorili neku vrstu umjetnosti (prekida me)...

Nasnimavamo, nego što. To svi rade! Ali, mi smo od toga stvorili stil. Sve radimo na poseban način i mislim da tu ima mašte. To je specifičnost, a ne prikrivanje slabosti ili nešto slično... Mi i ne pokušavamo reproducirati zvuk sa svojih ploča... To su sati i sati rada i ima na stotine i stotine nasnimljenih dionica.

Ploča je jedno, a koncert nešto sasvim drugo. Iako nam neki ljudi prebacuju to kao manu, mi smo vrlo zadovoljni svojom svirkom. Bio bi zamoran i dosadan posao svirati uvijek isto... Svojevremeno smo razmišljali da uvedemo pomoćne muzičare na svojim nastupima, ali mislim da to ne bi išlo. To je naša muzika i mi je najbolje razumijemo Takav način bi nam samo donio nepotrebne probleme i obaveze.

Mogu li se očekivati neke značajnije promjene u vašem zvuku i usmjerenju na narednim pločama. Puno je kritika da ste upali u određeni "đir"...

Opet ti o kritičarima... za njih najmanje brinemo! Mi smo stvorili određen zvuk, uspjeh, imidž i to je ono što jesmo. Logično je da grupa evoluira polako... Glupo bi bilo pokušavati nešto radikalno drugačije... A to je ono što "piskarala" očekuju da bi imala čime napuniti novine. Drastične promjene nikuda ne vode i nemaju smisla. Ne možeš preko noći postati nešto drugo...

Normalno da ćemo se mijenjati. Tko je do sada pratio naš rad jasno mu je u kojem pravcu. To je i očigledno s naših posljednjih albuma. Nema više toliko raskoši kao na "Operi" ili "Trkama"... Mislim da će se naši sljedeći albumi razvijati u tom pravcu.

O grupi "Queen" vlada mišljenje kao o veoma stabilnoj formaciji. Nije se čulo o nekim oštrijim nesuglasicama, a samo je bubnjar imao solo izlete. Treba li očekivati nove solo projekte i predstavljaju li oni opasnost po grupu?

Iako Roger ima prilično iskustva sa solo pokušajima, ne vidim u tome nikakvu opasnost po grupu "Queen". Mislim da ono najbolje što najbolje možemo pružiti, pružamo zajedno. Solo pokušaji su samo mala promjena klime i osvježenja. Nema posebne potrebe da okušavamo sreću van sastava. Kad uvidimo da nemamo gdje dalje, grupa se raspusti - nema nikakvih iluzija da to neće doći i mi ni ne razmišljamo o tome.

Imaš li nekih saznanja o vašoj publici u Jugoslaviji, i da li vam nešto znači financijski prodaja ploča na našem, ipak, malom tržištu?

Pa, čuo sam od ljudi u našoj kompaniji da prodajemo dosta ploča. Vidiš li ove zlatne i srebrne ploče što smo ih dobili ovdje? Također, stalo nam je da se naša muzika čuje svuda po svijetu, da je svi slušaju, zato toliko i nastupamo. Čovjek ne treba biti blaziran... Nije nam samo važno biti popularan u Engleskoj, Americi i Japanu... Ljudi su svuda isti i volimo im svirati... Ovo je ipak samo rock’n’roll..."

Razgovarao: Branko Vukojević, snimio: Dražen Kalenić (Džuboks, 1979.)