Foto: Torture Garden/Press

OSIM ako niste pobliže upoznati s BDSM scenom, Torture Garden vjerojatno vam ne znači ništa, ali ako se palite na kožu, lateks i vezivanje, London je vjerojatno ubilježen na vašoj karti jer tamo se nalazi prava "BDSM Meka", najveći fetiš klub na svijetu.

I dok mainstream publika u ovaj svijet tek polagano ulazi zahvaljujući E.L. James i njezinoj seriji BDSM literature za neiživljene kućanice, slavni klub ulazi u 27 godinu postojanja. Od 1990. do danas prošli su sve i svašta, a njihov prosječni tulum prosječnom civilu djeluje kao ostvarenje najmračnijih seksualnih perverzija.

Kao da ste ušli u (porno) film

S druge strane, ako ste malo otvoreniji i neskloni malograđanskom iščuđavanju, sve biste ovo mogli definirati kao danas već uobičajenu kombinaciju BDSM kulture, mode, performance umjetnosti, elektronske glazbe i otvorene seksualnosti.

S treće strane, sasvim je normalno da su prizori iz TG-a preintenzivni za autsajdere kojima sve ovo djeluje kao da su upravo ušetali na set nekog porno filma.

Cliff Joannou iz Vicea prošle je godine napisao reportažu, a ovaj odlomak donekle bi vam mogao približiti atmosferu koja vlada u klubu: "Naišao sam na stol na kojem se žena u dijamantnom grudnjaku ševila s tipom. Ona je bila prekrasna, a on odlično građen. Nisam bio siguran tko me od njih dvoje više napaljuje. Gomila se okupila oko njih, bila je to skupina muškaraca i žena koji su ih promatrali. Neki su se ljubili, ali nitko nije iskoristio priliku da učini nešto neprimjereno. Jednostavno su gledali njih dvoje kako se jebu, a par je očito uživao u pažnji. Nije mi djelovala droljasto ili kurvanjski, kao što bi to vjerojatno pomislili oni koji vole osuđivati žene koje otvoreno uživaju u svojoj seksualnosti. Potpuno je vladala situacijom, kontrolirala je i muškarca i publiku".

I dok bi neki ovo ponašanje mogli nazvati "problematičnim", jedan od vlasnika kluba, David Wood, tvrdi da razloga za zabrinutost nema: "Nikad nisam želio da TG svijet učini ljepšim mjestom. Htio sam da ga učini zanimljivijim i ponekad opasnim što ga pak može učiniti uzbudljivijim. Neki na sve to mogu gledati kao na nešto negativno ili opasno, ali u kontekstu fetiš klubova uvijek smo se zalagali za slobodu izražavanja. Mi oblačimo kostime i transformiramo se, istražujemo i eksperimentiramo sa seksualnošću i maštarijama, ali poštovanje i pristanak ključni su u svakom trenutku. Ovaj tip klubova i dalje je najotvoreniji, vlada atmosfera poštovanja i prijateljstva i sigurno je - pogotovo za žene".

Zgrožena javnost...

No, društvo je unatoč svemu bilo itekako sklono osuđivati klub koji je danas smješten u preuređenoj crkvi Sv. Mateja u Brixtonu.

S radom je započeo u listopadu 1990. i tada je bio lociran na drugom mjestu, a i Britanija je u to vrijeme bila daleko konzervativnija. Margaret Thatcher sišla je s vlasti, država je bila u recesiji, a tabloidi su bili prepuni seksualnih skandala. Omiljena tema razgovora bio je "pogrešan seks" drugih ljudi. No, upravo je takvo društveno ozračje bilo idealno za klub u kojem je manjina mogla pronaći utočište, mjesto na kojem mogu otvoreno uživati u svojoj seksualnosti, a ne potiskivati je.

Međutim, javnost zgrožena "razvratom" s užitkom je osuđivala ono što se događa u klubu i podržavala redovite racije koje su u prvih nekoliko godina bila čest pojava zbog čega su nekoliko godina često imali probleme sa seljakanjem s lokacije na lokaciju.

"U to vrijeme ne bismo govorili ljudima da se radi o fetiš klubu. Obukli biste kaput, sjeli u taksi i došli tamo gdje treba, a sve je bilo tajnovito. Ne biste o tome pričali članovima svoje obitelji ili kolegama s posla. Da je vaš poslodavac doznao za to, mogli ste dobiti otkaz. Čak je i samo nošenje lateksa bilo uzbuđujuće. Bio je to gotovo revolucionaran čin", govori Wood.

...postala je manje zgrožena

Kako je vrijeme odmicalo javnost je postajala sve otvorenija. Ljudi su pomalo oguglali na tu priču i pronašli nešto novo nad čime će se zgražati. O seksualnosti se počelo pričati otvorenije, S&M je postao mainstream, a vlasnici kluba nisu imali većih problema s policijom od 1993. Stav prema klubu postao je daleko liberalniji i tolerantniji, a nakon što su ugostili i neka veća imena, kao Alexander McQueen ili Dita Von Teese, klub je postajao sve razvikaniji.

"Nismo vjerovali da ćemo potrajati dulje od šest mjeseci. Klupska scena je osjetljiva i ne očekujete dugovječnost. Svaka godina i svaki mjesec može za vas biti posljednji. Ako vam se zaredaju tri loša tuluma, to može značiti kraj", govori David za Vice.

Najveći problem za brand više nisu konzervativni mediji, policija i zgrožena javnost već sklonost vlasnika londonskih klubova da nešto sruše i ponovno izgrade kao nešto potpuno drukčije. Čak su tri bivše lokacije pretvorene u nešto drugo.

"London je oduvijek malo ograničavao jer svaka lokacija koja prima više od 2000 ljudi u jednom se trenutku zatvori. Izgubimo li još nekoliko velikih lokacija, to bi moglo značajno promijeniti način na koji funkcioniramo", govori David, ali ističe da ga promjene ne plaše.

Od samih početaka morali su se prilagođavati, a ovo je samo sljedeća prepreka s kojom će se morati naučiti nositi. Ljude više ne šokiraju sise, guzice i lateks već više dižu galamu oko nacističkih uniformi koje se tu i tamo znaju pojaviti na tim partijima, ali i to je nešto za što su spremni.

"Svijet postaje globaliziraniji i neke slobode koje smo na Zapadu uzimali zdravo za gotovo, ponovno su se našle pod upitnikom zbog sraza različiih kultura. Seksualni se tabui neprestano razvijaju i mijenjaju što znači da će uvijek postojati nešto što ćemo morati prekršiti", zaključuje Wood.