Foto: Press

POD pokroviteljstvom Hrvatske autorske agencije Božica Dea Matasić u atraktivnom izložbenom prostoru Gliptoteke predstavlja seriju novih digitalnih printeva na platnu većih formata. Otvorenje izložbe pod nazivom "Vreće bez dna 1" u Gliptoteci HAZU dana je 4.5.2017. godine s početkom u 19:00 sati.

Izložba se tematski nadovezuje na rad Vreća bez dna s izložbe T- HT (MSU Zagreb, 2016.) i predstavlja prvi dio izložbenog diptiha koji će upotpuniti završna izložba ambijentalnih skulptura Vreće bez dna 2. koja će se otvoriti 23. 5. 2017. u Galeriji Bačva, HDLU.

Naslovi "Vreće bez dna 1" i "Vreće bez dna 2" odnose se na dvije komponente serije u kojoj se digitalne grafičke simulacije i ambijentalne skulpture nadovezuju kroz motiv potrošačke kartonske vreće, koju autorica metaforično povezuje se idejom životnog okvira i društvenog poretka.

Autorica kritički predočava duh potrošačkog ozračja suvremenog svijeta na način da odmjerava skalu odnosa između promatrača i hiperboliziranih vreća, kroz što se otkriva komentar o poziciji subjekta unutar jedinstvenog sustava globalne ekonomije i prevlasti tržišnog diktata neutaživosti. Serija digitalnih slika Vreće bez dna 1 prema računalnim trodimenzionalnim modelima ambijentalnih skulptura, formalno je hibridna tvorevina zbog iskoraka virtualnih simulacija u galerijski prostor, unutar kojeg se prepoznaje njihova jasna arhitektonska metaforičnost.

Zahvaljujući metodi digitalnog rada, seriju Vreće bez dna 1 za Gliptoteku i ambijentalne instalacije Vreće bez dna 2 koje će tek biti prikazane u Galeriji Bačva, sa serijom radova INverzija koju je Božica Dea Matasić nedavno postavila u Stalnom postavu Muzeja za umjetnosti obrt povezuje upravo postupak simuliranja nevidljive realnosti, uz koju i nesvjesno psihološki prianjamo nastojeći se prilagoditi imperativima poretka.

Za izložbeni prostor Gliptoteke linearne simulacije su printane kao višemetarska platna ponavljajući tradicionalni formalni obrazac slikarstva. Kroz perspektivne prikaze kontura potrošačkih vreća stvoren je ritam uzastopnih preklapajućih obrisa koji formiraju geometrijske uzorke, poput veduta nekog ogoljelog, apokaliptičnog pejzaža bez traga ikakve biomorfne vitalnosti, prepoznatljive u ranijim radovima autorice. Perspektivni pogled zarobljen unutar krutih bridova stvara atmosferu psihološkog pritiska kod promatrača, stoga simulacije funkcioniraju kao skice doživljaja metafizičke arhitekture nametnutih granica. U nezaustavljivom umnožavanju vizura i zgušnjavanju preklapanja koje naposljetku razgrađuje strukturalnu čitljivost prikaza, ponegdje čak do posvemašnjeg crnila, iskazana je sudbinska bezizglednost ove piktotekture bezdana koja se ukazuje na duhovnom horizontu promatrača.

O autorici:

http://matasic.com/

Autorica Božica Dea Matasić (Zagreb, 1970.) svoje radove često bazira na afirmativnom odnosu prema formi i suvremenim tehnološkim procesima i materijalima te promišljenoj, sofisticirano izraženoj kritičnosti prema senzacionalističkom i konzumerističkom okruženju. U određenim ambijentalnim radovima i instalacijama polazi od arhetipskih imaginarnih konstrukta preobražavajući fizičke prostore galerija u višeosjetilne opuštajuće pejzaže natopljene meditativnom atmosferom (izložbe Izazov svjetlosti, 2002.; Silva Subterranea, 2004.; Znakovi vjerojatnosti, 2004.; Tiha voda, 2006.; Živa ogledala, 2006.). Iako ne stvara pod unutarnjom obvezom društvenog angažmana, ne prešućuje niti ne zaobilazi socijalne komponente konteksta odnosno teme egzistencije umjetnika te društvene i ekonomske valorizacije umjetničkog rada često plasira na nacionalnim umjetničkim smotrama (poput radova Skulpturu mijenjam iz 2003. s VII trijenala hrvatskog kiparstva; Peticija, 2007. povodom 42. zagrebačkog salona; Ugovor, 2015. s nastupa na XII trijenalu hrvathrvatskog kiparstva).

U mnogim njezinim realizacijama ključno je načelo interaktivnog angažiranja posjetitelja, a oblikovanje volumena tek je povod za izgradnju fizičke višeosjetilne saživljenosti posjetitelja s okruženjem (Panacea, 2010.; Čuvari dodira, 2011.; Kula pogleda, 2016.; Vreća bez dna, 2016.). To načelo ispitivanja refleksivnih i autorefleksivnih odgovora publike koji kreiraju rad kroz iskustvo jednako vrijedi u izlagačkim prostorima poput galerija i muzeja kao i u javnim prostorima, u prirodnim ambijentima. Raznolikost oblikovnih i tehnoloških metoda kojima Matasić pribjegava u materijalnoj izvedbi proizlazi iz nedjeljive zavisnosti finalnog rada o idejnoj, a ne formalnoj motivaciji i namjeri za izgradnjom dubljih komunikacijskih spona objekta s društvenim okruženjem što znači da se stvaralačka projekcija ne iscrpljuje u pukom postavljanju estetskog objekta u fizički kontekst prostora i promatrača, već je naglašen fokus na relacijskim procesima s okolinom i stvaranju proširenog kontekstualnog okvira rada.

Izjava autorice:

"Opća manija kupovanja, posjedovanja i gomilanja pokazala se kao naglašena sklonost suvremenog čovjeka. Želje se množe, opsjedaju nas, mediji nas uvjeravaju da će nas određeni proizvod ili usluga učiniti sretnim, lijepim, uspješnim... Stalno nam nešto fali. Ako je deprivacija ono što u konačnici vodi pretjerivanju, što je onda to što nam stvarno nedostaje? Da li je supstitucija zadovoljavanja stvarnih potreba kroz šoping potpuno pogrešna? Možemo li se tako zasititi, ili postajemo ovisnici? Vreće bez dna. Papirnata vrećica sa pripadajućim logotipom čini od nas hodajuće reklame. Osim što smo svoje vrijeme, energiju i novac ostavili nekoj od megakorporacija, čak i po izlasku iz trgovine u njihovoj smo službi. Obrisne linije predimenzionirane vreće svedene su na svojevrstan crni kostur sugerirajći izgaranje i zatvor u koji nas konzumerizam može uhvatiti."