U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam tekst o Hrvatici koja je svjedočila potonuću Titanica.

Travanj 1988.: U zapisima o najvećim pomorskim katastrofama, 15. travnja 1912. godine ostat će zabilježen kao dan kada je na svojoj prvoj plovidbi preko Atlantika potonuo tada najveći i najluksuzniji putnički brod - Titanic.

To orijaško plovilo visoko kao deseterokatnica, dugačko skoro 275 metara, opremljeno najmodernijim navigacijskim uređajima i svim mogućim luksuzom završilo je u mračnim dubinama sjevernog Atlantika nakon sudara s ledenim brijegom, pri čemu se od 2224 putnika i članova posade čak 1517 njih utopilo. Prvo putovanje broda koji je smatran nepotopivim trajalo je točno četiri dana, 14 sati i sedam minuta.

Malo je danas onih koji pamte havariju Titanica i one dramatične trenutke pred zoru tog kobnog 15. travnja na beskrajnoj pučini Atlantika. Jedna od njih je Anka Maričić-Pavić iz Sanice kod Ključa, za koju se do prije nešto više od godine dana nije niti znalo, jer njezine priče o tragediji Titanica nisu išle dalje od kruga obitelji.

Kako je propast Titanica uvijek aktualna tema, krenuli smo u potragu za Ankom Maričić-Pavić, jednom od rijetkih živih očevidaca ove ako ne najveće, a ono najdojmljivije i najprepričavanije pomorske katastrofe.

Stigavši u Sanici raspitali smo se kod mještana za prebivalište Anke Maričić-Pavić i odmah bili upućeni na kuću u Titovoj 93 u kojoj baka Anica živi s kćerkom Radmilom. U kući Maričićevih dočekalo nas je uzbuđenje i razdraganost, a baka Anica odmah se otišla presvući i dotjerati za fotografiranje.

"Strašno se voli slikati", otkrila nam je kći Radmila.

Atlantic, brod Carpathia

Završivši dotjerivanje baka Anica pridružila nam se kod stola i započela svoju priču o davnim vremenima kada je kao djevojčica živjela s roditeljima u Americi.

"Lijepo nam je bilo u Americi", prisjeća se baka Anica. "Moj je otac radio kao stolar i dobro mu je išlo sve dok u Minnesoti, gdje smo živjeli, nisu zaredali štrajkovi. Nastupila su teška vremena, otac više nije mogao izdržavati čitavu obitelj pa je odlučio da nas vrati natrag kući. Od šestero djece s njim je ostala samo moja mlađa sestra Smilja, koja se kasnije udala i danas živi u Fenixu", kaže. 

"Kada smo u travnju 1912. godine krenuli kući imala sam osam godina i u Minnesoti sam krenula u školu. Davno je to bilo, no ja se svega dobro sjećam. Ukrcali smo se na neki brod i krenuli na dugi put za Europu. Na brodu je bilo puno naših ljudi, što u posadi a što onih koji su se, kao i mi, vraćali kući."

Godine su iz pamćenja bake Anice izbrisale ime broda, no sigurni smo da se radi o brodu Carpathia koji je tada plovio iz Amerike za Europu i koji je prvi stigao na mjesto nesreće. Matična luka Carpathije bila je Rijeka i 50 posto njezine posade činili su pomorci iz Hrvatskog primorja i Istre.

Mirnu plovidbu Carpathije Atlantikom prekinuli su oko dva sata kobne noći 15. travnja pozivi za pomoć s Titanica. Kapetan broda odmah je reagirao i Carpathia je maksimalnom brzinom zaplovila prema mjestu nesreće.

"Odmah sam primijetila da se nešto čudno događa", priča baka Anica. "Brod je podrhtavao kao da će se raspasti. Ubrzo su putnici istrčali iz svojih kabina, a zatim su nas djecu zatvorili u salon da ne gledamo što se vani događa. Ja sam se nekako uspjela popeti do prozorčića i otuda sam promatrala zbivanja na moru", kaže.

Kad je pogledala kroz prozor...

Dok ovo priča, baka Anica uzbuđeno maše rukama i grozničavo traži riječi kojima bi najbolje opisala strahote kojih je bila svjedok.

"Od onoga što sam ugledala kroz prozorčić zastao mi je dah", priča baka Anica. "Na moru je sve vrvjelo od čamaca za spašavanje i brodolomnika koji su se držali za što su stigli. Odasvud su se čuli jauci i zapomaganje, žene su plakale, djeca vrištala. Najpotresniji su ipak bili krici onih što su se našli u moru i kojima nije bilo spasa. Tonuli su jedan za drugim, a molbe za pomoć onih koji su se uspjeli zadržati na površini nitko s čamca za spašavanje nije čuo ili nije htio čuti u tim presudnim trenucima."

Iz petnaest čamaca za spašavanje pomoću improviziranih košara na palubu Carpathije izvučeno je 707 brodolomaca, i to su bili svi koji su preživjeli propast Titanica. Među njima najviše je bilo žena i djece, koji su imali prednost pri ukrcavanju na čamce za spašavanje. Na Carpathiji je svima pružena liječnička pomoć, a putnici i posada prihvatili su se zadatka da promrzle brodolomce dobro obuku i nahrane.

Ukrcavši sve preživjele s čamaca za spašavanje, Carpathia je krenula prema New Yorku, cilju zlosretnog Titanica.

"Kad su nas pustili iz salona u kojem smo bili zaključani, krenula sam u obilazak broda", priča baka Anica. "Motala sam se između brodolomaca, promatrala ih, pokušala im se približiti, reći koju toplu riječ. No oni su svi piljili u prazno, ukočeni od šoka i pretrpljenog straha. Djeca su se grčevito stiskala uz majke, pokušavajući shvatiti što se to dogodilo s njima, s njihovim roditeljima i onim velikim lijepim brodom."

Žalost u New Yorku

Carpathia je 18. travnja 1912. godine uplovila u njujoršku luku, gdje je na obali tisuće ljudi čekalo dolazak brodolomaca. Čitav New York bio je tog dana u dubokoj žalosti.

"Činilo mi se kao da dolazimo u mrtvi grad", priča baka Anica. "Na obali su, jedan do drugog, bili poredani mnogobrojni mrtvački kovčezi. U New Yorku su vjerovali da naš brod, osim preživjelih, dovozi i mrtve. Kada smo pristali, gledala sam kako brodolomci napuštaju brod i plakala. U tom trenutku ponovno sam preživljavala sve one grozne trenutke kojih ću se i kasnije u životu često prisjećati. Drugi dan naš je brod digao sidro i nastavio putovanje prema Europi, prekinuto tragedijom Titanica."

Baka Anica nikad više nije putovala preko Atlantika. Odrasla je i udala se za svećenika Branislava Pavića, s kojim ima dvije kćeri, Dušicu i Radmilu. Svoje stare dane Anica provodi obavljajući kućne poslove i, po riječima kćeri Radmile, puna je života i nikad ne miruje.

"Bez obzira na godine moja je majka vječno u pokretu", kaže kći Radmila. "Ako nema nikakvog drugog posla, ode na livadu i bere cvijeće. Kasnije to cvijeće pokloni prvome na koga naiđe. Najviše od svega voli se družiti s ljudima, a naročito s mladima."

Priču o tragediji Titanica prepričavala je baka bezbroj puta svojoj djeci, unucima i svima onima koji su željeli saznati što se to jedne davne travanjske noći dogodile s velikim brodom zvanim Titanic. Vjerujemo da će se baka Anica još mnogo puta u sjećanju vraćati u daleku 1912. godinu, jer tragedija Titanica vjerojatno će još dugo ostati aktualna, a onima koji će slušati ili čitati o njoj činit će se kao da se sve to nedavno zbilo.

Napisala: Jelena Dragojević (Top, 1988.)